Oslobodjenje.ba

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći fra Grgo da ispriča crticu iz franjevačkog života. Ne znate vi fra Grgu, ima i on taj običaj, nakon večernje meditacije i krunice pogleda se kakva utakmica, otegne se onda živa teološka rasprava o Messiju i Maradoni do dugo u noć, pa onda u gluho doba zovne da ispriča nekakvu crticu iz franjevačkog života.

Elem, u ono ratno vrijeme svi Hrvati katolici otišli iz Olova, pa u samostanu čuvenog marijanskog svetišta Gospe Olovske ostala samo dva franjevačka svećenika, fra Berislav i fra Bernardin. Jednog dana došli im u posjetu braća franjevci iz Visokog, obilazili svetište i razgovarali, kad ih zvono sa samostanske crkve podsjeti da je podne, vrijeme za molitvu Anđelu Gospodnjem. Lijepo se iznenadila braća iz Visokog što je ostao, eto, barem jedan katolik u Olovu da zvoni, pa nakon molitve htjeli da ga vide i upoznaju ga. Kad ono – žena.

Bezbroj je po Bosni povijesnih i nešto suvremenijih primjera da su katolici molili u pravoslavnim hramovima, pravoslavci u džamijama, a muslimani u katoličkim crkvama

“Hvaljen Isus i Marija”, zbunjeno ali uljudno pozdravili oni Gospinu zvonarku, a ona ni pet ni šest, nego strogo: “Dobar dan! Mene se tako ne pozdravlja!” Ispalo, da skratim priču, kako je zvonarka Gospe Olovske muslimanka, Naila se žena zvala, što je pomagala fra Berislavu i fra Bernardinu kad je Olovu nestalo katolika, kuhala im, čistila i spremala, pa bogami i zvonila. “Pa kako ti kao muslimanka”, pitali je na kraju zbunjeni visočki franjevci, “zvoniš u katoličkoj crkvi?”

“Čuj, kako? Lahko”, dohvatila ona dugačko uže. “Vučem.”

Nekad je to, kako vidimo, mnogo lahkše nego što može izgledati. A nekad to u Bosni i Hercegovini nije bilo samo lahko, nego i svakodnevno. Nisu samo muslimani, kršćani i Ostali pomagali jedni drugima, nego su i sami hramovi od prilike do neprilike bili zajednički, gotovo pa multikonfesionalni, reklo bi se današnjim metajezikom multiplex-bogomolje. Bezbroj je po Bosni povijesnih i nešto suvremenijih primjera da su katolici molili u pravoslavnim hramovima, pravoslavci u džamijama, a muslimani u katoličkim crkvama. I u samom Olovu, recimo, stoljetni je običaj da muslimani na Veliku Gospojinu otvore svoje domove i nude konak za katoličke hodočasnike, svetište Gospe Olovske oni smatraju svojim dovištem, pa ne samo da su muslimani zvonili i čuvali ključeve samostana - čak i danas, ako nema upravitelja samostana, vrata će vam otvoriti mještanka, muslimanka – nego su u njemu i klanjali: kad je ono devedeset druge srušena olovska džamija, rečeni je fra Berislav tadašnjem imamu Avdi ef. Veliću i muslimanskim komšijama otvorio vrata Gospe Olovske za džumu petkom.

“Kako ste vi kao muslimani klanjali u katoličkoj crkvi?”, mogli su ih tada pitati zbunjeni fratri iz Visokog, a ovi bi im odgovorili: “Lako. Prostrli smo ćilim.”

“Lako, prostrli smo ćilim”, odgovorio je valjda i onaj nepoznati muškarac što je zajedno sa ženom mužem i kćerkom ove nedjelje u drugom jednom, mnogo čuvenijem marijanskom svetištu, onome u Međugorju, na užas mještana usred bijela dana klanjao namaz na ledini iza crkve svetog Jakova, pune vjernika i hodočasnika iz cijeloga svijeta. Samo što tipovi u odorama, koji su ih pitali kako to da kao muslimani klanjaju kraj katoličke crkve, nisu bili zbunjeni fratri iz Visokog, već mrki policajci iz Čitluka, koji su, kako pišu uzbuđeni lokalni mediji, stigli po dojavi prestravljenih građana.

Veliki je to skandal ispao, veliki je i morao biti, jer posljednji put, što se pamti, policija je zbog dojave da se ljudi na otvorenom mole u Međugorju bila još 1981.

Svi su hercegovački portali odmah tako dojavili o nemilom događaju u samom Gospinom dvorištu, vrijedni lokalni udbaši mobitelima su iz nekoliko kutova snimili cijeli nezapamćeni incident, i lica beskrupuloznih provokatora, i kombi kojim su stigli, i registraciju na kombiju, vrijedno zabilježili čak i točno vrijeme – 15.20 sati – pa na koncu i identificirali nepoznate počinitelje kao državljane neke od arapskih zemalja. Blago zemlji s tako savjesnim građanima. Policajcima iz Čitluka nakon kratkog bi uviđaja – “pa kako vi kao muslimani klanjate kraj katoličke crkve?” – preostalo tek da pohapse teroriste i predaju ih sudu, samo kad bi u Bosni i Hercegovini postojao kakav prikladni zakon, točka, stavak, bilo što, neki paragraf koji ljudima zabranjuje moliti se Bogu na javnim površinama.

A jebiga, ne postoji.

Da postoji, naime, tako nešto, da ima u Bosni i Hercegovini takvog nekog zakona, točke ili stavka - da ima igdje ijednog paragrafa koji ljudima zabranjuje moliti se Bogu na javnim površinama - sigurno bi u Međugorju znali za to.

Malo dalje od mjesta na kojemu su se bezočni muslimanski teroristi molili Bogu, odmah iza ugla crkve svetog Jakova, nalazi se veliki trg, golemi oltar na otvorenom za dvadeset hiljada vjernika, dvadeset hiljada ljudi tu nedjeljom moli Boga, pa ipak se nije čulo da je netko snimao mobitelom taj stravični incident, zapisivao registracije i zvao policiju u Čitluk. Više od trideset milijuna hodočasnika iz cijeloga svijeta obišlo je do sada Gospino svetište u Međugorju, trideset milijuna ljudi javno je, potpuno slobodno i neometano, na tom mjestu molilo Boga, a onda nakon trideset i sedam godina cijelo selo ustravljeno zbog troje namjernika što se usudilo usred Međugorja moliti Bogu.

Što, naime, ako sad ono troje objave da im se u Međugorju u bijeloj svjetlosti ukazala hazreti Merjem, majka pejgambera Ise, alejhi selam? Pa navali na međugorski hadždž trideset milijuna muslimana? Od čega će živjeti ljudi tamo, zna li se da islam ne dopušta ni svjetleće, ni plastične, ni drvene, niti ikakve kipove i figurice?

Da postoji, naime, tako nešto, da ima u Bosni i Hercegovini takvog nekog zakona, točke ili stavka - da ima igdje ijednog paragrafa koji ljudima zabranjuje moliti se Bogu na javnim površinama - sigurno bi u Međugorju znali za to

Nekad je, kažem, bilo lakše. Lako je bilo katolicima da im muslimani zvone ili klanjaju u crkvama, lako je muslimanima bilo u njima zvoniti ili klanjati. Samo bi potezali uže ili prostirali ćilime. Danas kršćani panično zovu policiju, a muslimanski učenjaci upozoravaju svoje vjernike da je haram učiti u kaurskim bogomoljama ukoliko se u njima prethodno ne pokriju križevi, kipovi i slike. Nekad je bilo lakše, jer se smatralo da je bog jedan, bio on Jahve, Jehova, Allah ili Buda.

Danas znamo da je to budalaština, i da su boga najmanje dva, ako ne i tri ili četiri: nije jedan bog, nego je jedan čovjek.

Kad je, naime, jedan, svejedno je jesu li ih tri ili trideset milijuna.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(Oslobodjenje.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)