Piše: Đorđe KRAJIŠNIK

Jučer sam u tekstu 'Četnik sa četiri U' govorio o negiranju genocida u Srebrenici od strane premijera Republike Srpske Milorada Dodika. Dodik je, naime, na predizbornom skupu održanom u Srebrenici iznio nekoliko monstruoznih kvalifikacija kojima se negiraju stradanja Bošnjaka u tom gradu.

Međutim, da u Bosni i Hercegovini uvijek postoje monstruoznosti na više strana i u više oblika, te da Milorad Dodik nije jedini politički neurastenik u ovoj zemlji pokazuje i njegov pandan, tačnije federacijski Milorad Dodik, Haris Silajdžić.

Haris Silajdžić je neposredno pred početak predizborne kampanje u BiH u svoju stranku primio jednog od ratnih generala ABiH, svakako generala sumnjivog morala, riječ je o Atifu Dudakoviću.

Atif Dudaković je široj javnosti poznat po snimku koji se prošle godine pojavio u bosanskohercegovačkim medijima, a na kome se vidi Dudaković kako, sa pripadnicima Petog korpusa Armije BiH u mjestu Izačić 9. jula 1994. godine, naređuje strijeljanje dvojice zarobljenika. Nakon objavljivanja tog snimka javnost u Republici Srpskoj je insistirala na njegovom procesuiranju, te je i podnesena tužba za ratne zločine protiv Atifa Dudakovića u vezi sa tim slučajem.

Javnost u Federaciji Bosne i Hercegovine je pak na sva zvona branila Dudakovića, uvjeravajući svekoliki puk u njegovu nevinost i čestitost, te čak idući do tih granica da prikazani snimak i ono u njemu prikazano i rečeno okarakteriše kao svojevrsnu šprdnju i zezanciju ratnog generala ABiH i njegove jedinice, odbacujući pritome da je išta od rečenog i prikazanog zaista i učinjeno.

Haris Silajdžić se prihvatanjem ovakvih ljudi u stranku, te njihovim promoviranje putem medija koje kontroliše, kao što su bili npr. BH Dani koji su nedavno uradili pompezni intervju sa Dudakovićem u kojem ovaj govori o svojim ratnim operacijama te najavljuje nove bitke protiv 'neprijatelja i okupatora koji sa svih strana vreba', umnogome približio Miloradu Dodiku.

Te i on kao i Dodik ni u jednom segmentu svog javnog nastupanja i djelovanja ne pokazuje poštovanje prema žrtvama. Iz toga možemo zaključiti da je i on samo jedan u nizu vlasničkih pohlepnika koji ne bira sredstva kojima će se domoći udobne vlastodržačke fotelje.

Koketriranje sa ratnim zločincima te svakovrsnim kriminaliziranim pojednicima i grupama postalo je danas praksa bez koje se ne može zamisliti djelovanje vladajućih političkih struktura. Oni (vladajuće političke strukture) osuđivane i osumnjičene za ratne zločine prihvataju u svoje naručje kao najveće sinove nacije legitimirajući time počinjena zlodjela, te na taj način rehabilitujući njihove počinioce. Njihovi glasači pak, tačnije ogromna većina građana ove zemlje, na izborima daju glasove tim političkim opcijama te i sami učestvuju u potvrđivanju i legitimiranju zločina.

Sve to zajedno svjedoči o zaraženosti bosanskohercegovačkog društva, pa slobodno možemo reći i njegovoj bolesti u kome je sistem vrijednosti posve narušen. Društvu u kojem je normalno i prihvatljivo sve ono što pokazuje potpuno odsustvo zdravorazumskog, humanističkog pogleda na svijet i stvarnost.

(BLIN)