Predizborna kampanja je sve agresivnija. Puca se, narodski kazano, iz bukvalno svih oružja. I nema toga tko se ne može naći na meti političkih snajperista. Ovih se dana, recimo, žale novinari javnih servisa zbog pljuvanja koje su, ni krivi ni dužni, morali iskusiti. A puno bolje prošli nisu ni neki od političkih prvaka. Zgražao sam se, primjerice, izjednačavanju lidera Naše stranke s Karadžićem. Treba, doista, biti monstrum pa staviti znak jednakosti između Bojana Bajića i Radovana Karadžića. A takvih, i to su mogli vidjeti TV gledatelji, ima. I ne samo ima. Spodobe su čak lideri političkih stranaka.

No, to nije i najružnije što se moglo čuti. Na način koji ni u snu nije mogao predvidjeti počašćen je i esdepeov član državnoga predsjedništva. Proglašen je, vjerovali ili ne, „ustašom“. Željko Komšić, ustaša? Zar je moguće? Vojnik Armije BiH, dobitnik „Zlatnog ljiljana“. A ustaša! I to, tko ga još „unaprijedi“! U toj istoj armiji po činu mu pretpostavljeni. General Armije u kojoj je Komšić kao borac branio Sarajevo. Što onda očekuje ostale? Čemu se, recimo, ja mogu nadati? A tek oni koji su, u odnosu na vrlog generala, bili na drugoj strani? Što, dakle, reći? Jednostavno, zar je u normalnu društvu takvo što uopće moguće? Razumijem, dakako, žar predizborne retorike. Ali, u normalnu društvu za sve postoji mjera dobrog ukusa. A ovo je, što jes'-jes', prevršilo svaku mjeru.

Ta vrsta „puškaranja“ se, međutim, ipak može tretirati ekscesom. I teško je povjerovati da bi ono kod bilo koga ozbiljna moglo izazvati učinak. Ambicije, pak, koje se kriju iza predizbornih poruka na jumbo posterima puno su ozbiljnije i za budućnost obična svijeta puno opasnije. Ovih sam ih dana u prilici bio vidjeti mnogo. No, ovom bi se zgodom zadržao tek na dvije. I obje su iz iste kuhinje. Iz Čovićeva hadezea.

Na jednoj od njih slika je trenutačne predsjednice Federacije. A uz nju poruka „Osoba kojoj vjerujem“. Dobro sročeno. Koliko, pak, poruka odgovara stvarnosti? I radi li se, doista, o osobi kojoj se može vjerovati? E to je već pitanje o kojem se može raspredati. U vezi s gospođom Krišto se, priznajem, i ne mogu pohvaliti informacijama koje mi pružaju mogućnost rendgenskog uvida u njezin život. Livnjaci su mi, istina, ispričali štošta. Što, dakako, po Čovićevu heroinu nije nimalo ugodno. Ali, tome i ne bih pridavao posebno značenje. Uostalom, tko je uspio biti car u vlastitu selu?

Ono, pak, što se moglo zabilježiti od početka predizborne kampanje, a vezano je za vrlu gospođu, puno je problematičnije. Mediji su, koliko uspjeh zabilježiti, „jahali“ posebice na dva detalja. Prvi se tiče „online press konferencije“ koju je gospođa predsjednica organizirala uoči početka oficijelne kampanje za člana državnoga predsjedništva. Ispostavilo se, međutim, da je, kako portali prenesoše, to bila konferencija sa samom sobom. Jer, momci čija je informatička pismenost daleko iznad njezine, pokazaše kako konferencije nije ni bilo. I kako je, slikajući se s vlastitim ili laptopom stranke, gospođa buljila u ekran na kojem je prikazana njezina službena Internet stranica. I slika vrle gospođe, razumije se. A online konferencija, pojasnimo, znači komunikaciju s drugima koji su u Internet mreži. I jedino što je tijekom nje moguće vidjeti su sugovornici s drugu stranu mreže, a nikako ne i gospođa Krišto osobno.

Drugi detalj se, opet, tiče čestitke koju kršna Livanjka, u svojstvu predsjednice Federacije, za rođendana uputi nadbiskupu Vrhbosanskom. I? U čemu je problem? Zar predsjednica nema pravo na rođendansko čestitanje? Ima, dakako. Neumjesno je, međutim, ako pođoni tekst tuđe čestitke i u javnosti ga prikaže svojim. A gospođi se „omaklo“ upravo to. U medijima su, naime, zbijane šale s tim kako je „osoba kojoj se vjeruje“, čestitajući kardinalu, pokrala predsjednika susjedne nam države. I to, od riječi do riječi. A napisati je trebalo tek dvije smislene rečenice. E sada, zaslužuje li takva osoba da joj se vjeruje? I da joj se povjeri čak i vođenje države? Evo, da ne ispadne kako sam zločest. Neka čitateljska publika procijeni sama – svatko za sebe.

Nije, međutim, problem samo u gospođi. Ista je priča i sa strankom koja je za predsjednicu države preporuča. Na jumbo plakatima, naime, uz ime HDZ stoji i poruka – „Snaga kojoj vjerujem“. I najveća je ironija što to nije daleko od istine. Ovoj stranci, hoću reći, vjeruje relativno najveći udio Hrvata koji žive u BiH. Zašto? Ima li ikakva racionalnog razloga za to? Što se mene tiče, nema. Siguran sam da ga se pronaći ne može ni s najboljom voljom da se takvo što učini. Uostalom, analizirajmo učinke hadezeove vladavine prethodnih dvadeset godina. Što je učinio? Zavrjeđuje li to novo povjerenje?

Statistički pokazatelji ovom, kako mu u hadezeu tepaju, „stožeru“ Hrvata ne idu na ruku. A njih je na pretek. Slikovitosti radi u pomoć ću prizvati samo neke. Po popisima stanovništva iz 1991. godine, recimo, u BiH je živjelo skoro osamstotina tisuća Hrvata. A danas? Prema optimističkim procjenama moglo bi biti da ih u toj istoj zemlji zanoći između 450 i 500 tisuća. Ponavljam, prema optimističkim procjenama. Što se, pak, mene tiče skloniji sam uvjerenju kako je taj broj poprilično manji.

Ili, prema istom popisu Hrvati su živjeli u svim bh. općinama – njih stotinuidevet. A danas? Pošteno govoreći, reducirani su na tri manje enklave, pri čemu samo jedna od njih, ona na potezu od Stoca do Livna, zauzima iole ozbiljniji prostor. Druge dvije, srednja Bosna i Posavina su, nažalost, daleko od toga i puno više podsjećaju na džepove, rukavce nego li na etnički značajan prostor. I ne samo to. Za njih je, nastavi li se s dosadašnjom političkom filozofijom „stožeraša“, krajnje neizvjesna i relativno bliža budućnost. Ne bi me, primjerice, začudilo da trend „curenja“, koji je obilježio prethodna desetljeća, bude sastavni i gorki dio i vremena pred nama.

Slika, na koncu, ništa veselija nije ni ako se stvarnost promatra na mikrorazini. U prilog tome dosta zoran je primjer Sarajeva. U glavnom gradu je te iste, 1991. godine živjelo četrdesetak tisuća Hrvata. Na sarajevskom univerzitetu kruh je, u svojstvu profesora, zarađivalo oko stotinupedeset njih. Na čelu pet najvećih bh. kompanija, kojima je sjedište bilo u glavnom gradu, bili su, vjerovali ili ne, redom Hrvati. A onda je došla „snaga kojoj se vjeruje“. I gdje smo danas? Glavni grad je bukvalno desetkovan kao hrvatski. U „katedrali duha“ zadržali su se na prste dvije ruke oronuli starci. Direktorima, pak, ni traga ni glasa. I to ne u najvećim tvrtkama, poput Energoinvesta, Unioninvesta, Feroelektra i inih, nego ih se više pronaći ne može ni u pogrebnim društvima.

Za sve to netko bi morao položiti račune. Tko? Pa, valjda onaj tko je u ime i za račun naroda i nastupao. I koji, bože moj, to isto, pripisujući sebi epitet „stožera“, čini i danas. A ne traži li se od njega da to i učini, onda problem i nije u njemu nego u onome tko mu legitimitet daje i kraj vlastitih očiju slijep dragovoljno ostaje.

I da završim. HDZ svijet uvjerava da je snaga kojoj se vjeruje. Na biračima je, pak, da se prema tome i odrede. Pokažu li izbori da je Čovićeva družina bila u pravu, onda narod, u ime kojeg „guslaju“, ništa drugo i nije zaslužio. I neće biti u pravu kada već sutra, nakon izbora, bude proklinjao i cara i Svevišnjega. Jer, nije do njih – do naroda je koji vjeruje onome tko ga stalno vuče žedna preko vode. I, što je još tragičnije, stalno na isti način.