Nakon svečanog čina u Potsdamu je, inače, Centralno vijeće muslimana u Njemačkoj oštro kritiziralo dodjelu nagrade karikaturisti Westergaardu od strane njemačke kancelarke Angele Merkel, jer je Merkelova – po ovoj vrsti razumijevanja - samom svojom nazočnošću na dodjeli ove nagrade pohranila neprijateljstvo prema islamu. Merkel je, pak, iznenađujuće odlučno branila dodjelu medijske nagrade Westergaardu kao znak slobode javne riječi...

Na krovu su bili snajperisti u punoj spremi, prokomentirao je uoči 11. srpnja o.g. njemački dnevni list Hamburger Abendblatt dešavanja oko dodjele jedne do tada skoro nepoznate njemačke medijske nagrade - oko 300 policajaca i tjelohranitelja je osiguravalo prostor dvorca Sanssouci u Potsdamu. Pri tom se nije radilo o državnom posjetu američkog predsjednika koji bi brandenburšku prijestolnicu doveo u stanje alarmantne pripravnosti, nego je strah od radikalnih islamista teško opteretio dodjelu nagrade danskom karikaturisti Kurtu Westergaardu, onomu Dancu koji je prije pet godina nacrtao, između ostalog, i poslanika Muhameda s zapaljenom bombom u turbanu. Nakon svečanog čina u Potsdamu je, inače, Centralno vijeće muslimana u Njemačkoj oštro kritiziralo dodjelu nagrade karikaturisti Westergaardu od strane njemačke kancelarke Angele Merkel, jer je Merkelova – po ovoj vrsti razumijevanja - samom svojom nazočnošću na dodjeli ove nagrade pohranila neprijateljstvo prema islamu. Merkel je, pak, iznenađujuće odlučno branila dodjelu medijske nagrade Westergaardu kao znak slobode javne riječi, čija se obrana ne može smatrati samorazumljivom. Istodobno je njemačka kancelarka osudila kao “bezrespektno, čak i odurno i  jednostavno pogrešno” planirano spaljivanje Kur'ana u SAD od strane jedne manje kršćanske skupine... 

I
Po tko zna koji put u proteklih devet godina od  11. rujna 2001., medijski junaci su bili u vrijeme obilježavanja tog nesretnog datuma u svjetskoj povijesti i ljudi i događaji koji ne zaslužuju pažnju i poštovanje, jer ne uvažavaju Druge i Drugost, ništa što je strano i tuđe njihovoj vjeri i  kulturi. Pri tomu ne mislim na Kurta Westergaarda, nego na takve, primjerice, kakvi su američki evangelički pastor Terry Jones ili australijski profesor prava Alex Stewart. Prvi je postao “slavan”, jer je najavio spaljivanje Kur’ana, što su “talibani” raznih vrsta diljem Globusa jedva dočekali, a drugi jer je zamotao duhan u istrgnuti list iz muslimanske “svete knjige”, poslije čega je suspendiran na njegovom fakultetu. Takvi kao Jones ili Stewart, i njima slični, nisu posvjedočili ni o čemu drugomu do da se u izvikanom “sukobu kultura”  ne radi o sukobu kultura nego ne-kultura, ili u najboljem slučaju o “sukobu definicija” (Edward Said). Nikomu nije, nažalost, ni uz devetu obljetnicu “11. rujna”  palo na pamet da bi ekstremne ideje i ljude trebalo medijski ignorirati i tako im “pomoći” da ostanu ono što u biti i jesu u svoj njihovoj mizernosti. Da je tako bilo nitko ne bi, vjerojatno, barem ovaj put izvodio lako zapaljive mase na ulice u tzv. islamskom svijetu. Ali, i tamo su razne mule i imami, ti islamski “jonesi” i “stewarti” dobro znali da neće biti medijski i politički ignorirani ni u svojoj zemlji ni u Svijetu...

Jonesov plan je bio, inače, da dvadestak primjeraka „svete knjige“ budu spaljeno baš 11. rujna na devetu godišnjicu terorističkih napada na New York i Washington. Reagirajući na vijest o planiranom spaljivanju knjiga, muslimani su već demonstrirali u Pakistanu, Afganistanu i drugim zemljama. U Afganistanu je 4.000 ljudi sudjelovalo u napetim demonstracijama u Mahmud Rakiju, nadomak Kabula, gdje su spaljivane američke zastave, uz uzvikivanje parola „Smrt kršćanima“…

II
Svećenik iz Floride, koji je prijetio spaljivanjem Kur'ana za sada je odustao od svog plana, nakon osuda Baracka Obame, Pentagona, State departmenta i niza demonstracija, prokomentirao je londonski list „The Guardian“ u tekstu „Spaljivanje Kurana“ ono što je anglikanski pastor Terry Jones namjeravao uraditi s islamskom „svetom knjigom“. Predvodnik malene i beznačajne crkve Dove World Outreach Center u Geinzvilu u Floridi tvrdi, inače, da nije podlegao pritisku iz Bijele kuće i inozemstva, ali se potom u medijima pojavila vijest da je američki ministar obrane Robert Gates osobno telefonirao pastoru Jonesu i zamolio ga da odustane od svoje prijetnje. Jonesov plan je bio, inače, da dvadestak primjeraka „svete knjige“ budu spaljeno baš 11. rujna na devetu godišnjicu terorističkih napada na New York i Washington. Reagirajući na vijest o planiranom spaljivanju knjiga, muslimani su već demonstrirali u Pakistanu, Afganistanu i drugim zemljama. U Afganistanu je 4.000 ljudi sudjelovalo u napetim demonstracijama u Mahmud Rakiju, nadomak Kabula, gdje su spaljivane američke zastave, uz uzvikivanje parola „Smrt kršćanima“…

III
Islam s kojim kršćanstvo ima zajedničke granice od više tisuća kilometara se od mnogih na Zapadu sve više osjeća kao izrazita prijetnja, piše dr. Hans Küng u njegovoj knjizi o islamu (Der Islam, Piper Verlag, München, 2004.). Međutim, dok Samuel Huntington jednostavno tvrdi „granice islama su krvave“ dr. Hans Küng se pita: „a  granice kršćanstva nisu?“. Tako kako je činio Huntington produciraju se predodžbe o islamu kao protivniku, neprijatelju, vrlo uporabljive za one ideologe u Americi i bilo gdje drugdje koji potrebuju bezuvjetno - za njihovu imperijalističku vojnu politiku i hegemonijalne ambicije -  neprijateljsku sliku islama, primjetio je dr. Küng. Neprijateljska slika – na Zapadu ranije komunizam, danas islam – je za mnoge korisna, poručuje dr. Küng, ona ima individualno-psihološke i političko-socijalne različite funkcije, kako se dade promatrati, primjerice, u hegemonijalno determiniranim nastojanjima SAD - „ratu protiv terorizma“, krajnje efektno podržanim od slikovnih medija. Ne snosimo „mi“ (Amerikanci, naši europski i izraelski prijatelji) krivnju, ne, nego neprijatelj, islam snosi svu krivnju, ironizira dr. Küng. Naši potisnuti osjećaji krivnje i manje vrijednosti, naša agresija i frustracije dadu se bez opasnosti projicirati prema vani, na njega, na islam. Oni koji misle u tim kategorijama omogućuju, dakako, mišljenje tipa „grešnog jarca“.                                             

Koliko god smo „mi na Zapadu“ umnogomu nejedinstveni, toliko smo se urotili protiv neprijatelja, protiv „carstva zla“, „osovine zla“! Zajednički neprijatelj jača slogu, NATO, transatlantsko prijateljstvo. Zajednički neprijatelj nas ujedinjuje, kritičare demonizira, a odstupitelje izopćuje. Putem redukcije mogućnosti na ili-ili („tko nije s nama, protiv je nas“) dadu se ljudi djelotvorno grupirati i instrumentalizirati za političke i vojne razmirice, sukladno shemi prijatelj-neprijatelj, „rado-ratničke“ i „nevoljno-ratničke“ nacije. Slike neprijatelja stiskaju sve u manihejsku shemu prijatelj-neprijatelj, tako dr. Küng. Točnije informacije i orijentiranje nisu neophodni. Informacije tajnih službi smiju se naduvavati, falsificirati i manipulirati, ili, za nevolju, izmišljati. Mi se smijemo, pa da, mi se trebamo braniti od drugih, stranih neprijatelja, vanjskih i unutarnjih. Pošto nije riječ samo o nepovjerenju, nego i o neprijateljstvu, primjereno je, ako je neophodno, primijeniti silu protiv stvari i osoba, fizičku, psihičku, političku, pa, čak, i vojnu silu. Neprijateljske slike deblokiraju, još bolje od droga, inhibicije ubijanja kod vojnika. Neprijateljske slike motiviraju lako i za hladni i za vrući rat. Za utjehu, dabome, ostaje da, čak, niti neprijateljske slike nisu vječite ideje, nikakve nepromjenjive neophodnosti, veli dr. Küng. One nisu samo prenosive, na primjer od „Rusa“ na „Arape“. One mogu, također, biti i korigirane – ako neprijatelji postanu prijatelji (Francuska-Njemačka). One mogu postati i bezpredmetne (komunizam). Da, one mogu biti i prevladane putem obnovljene koncentracije na zajedničke zadatke (glede atomske opasnosti ili ekološke krize) i uploviti u svjetsku sudbinsku i odgovornu zajednicu, koja uključuje islam.

IV
“Definirati određenu kulturu, dakle označiti što ona znači ljudima koji joj pripadaju je stalan i eminetno važan demokratski proces objašnjenja, čak i u nedemokratskim društvima”, piše Edward Wadie Said u čuvenom eseju “Sukob definicija” (“The Clash of Definitionen). Ovaj esej sam preveo s engleskog jezika prije mnogo godina iz Saidove knjige “Reflections on Exile and other Essays” (Harward Universitty Press, 2000.), a sjetio sam ga se ovih dana kada je maltene cijeli  svijet ponovo posvjedočio da se u ovom vještačkom i fingiranom sukobu tzv. Abrahamskih religija ne radi ni o kakvom “sukobu kultura”, nego ne-kultura. Uostalom, o tomu pišem opširnije u mojoj knjizi “Mukotrpno do političke moderne” (Dijalog, Mostar, 2010.), za koju mi je upravo jutros Josip Blažević javio da je “cipizirana” i “katalogizirana” kako i dolikuje. O tomu, uvjeren sam, i svjedoči upravo manijakalna nakana javnog spaljivanja Kur’ana povodom “11. rujna” jednog olinjalog floridskog protestantskog svećenika, sumnjive prošlosti i problematičnog razumijevanja Svijeta, čija crkva broji jedva pedesetak članova, kao i uzbuđenja oko gradnje džamije u New Yorku u blizini bivšeg WTC-a, kao i reakcije u islamskom svijetu na sve ove događaje. Otuda i pitanje - živimo li u Svijetu sveopćeg nerazumijevanja, sukoba ne-kultura ili “sukoba definicija”,kako bi to formulirao Said?

U procesu propitivanja što je kultura se istražuju kanonizirani autoriteti, piše Said, uvijek se sve iznova propituje i dovodi u pitanje, iznova se etablira ili odbacuje. U tomu igraju i poimanja Dobra i Zla  ulogu,  o pripadnosti i nepripadnosti (o vlastitosti i stranosti), o vrijednosnoj hijerarhiji, koja se razlaže u pojedinosti, raspravlja, i ponovljo tumači, pa se na kraju preuzima ili ne. Izvan toga definira svaka kultura, također, i svoje neprijatelje: ono, dakle, što izvan nje egzistira i nju ugrožava. Za Grke je - od vremena Herodota  - svatko onaj tko nije govorio grčki jezik bio per se barabarin, netko drugi, koga se prezire i protivu koga se bori. U njegovoj prvorazrednoj knjizi “”Herodotovo ogledalo” (“Le Miroir d’Herodote”, “Poche”, Paris, 2001.) pokazuje francuski  staro-povjesničar Francois Hartog kako je svjesno i akribijski Herodot radio na tomu da konstruira za Skythe – još više nego za Perzijce – image barbarskog Drugačijeg. Da, to rade sve (ne)kulture do današnjeg dana, one i ne mogu drugojačije, to im je smisao i pozvanje. Pa, ipak, dodat ću i ovdje, kako bi bilo da se neki događaji i procesi i ne registriraju? No, takvo što u globaliziranom svijetu, mas-medijski ispovezanom i međusobno hranjenom stereotipijama i predrasudama nije realno očekivati!

Oficijelna kultura je svešteno lice akademija i države, piše Said, lojalnost i granice se odnose u prvom redu na ono što se misli pod pojmom ‘pripadnosti”.  Ova oficijelna kultura govori u ime cjeline, odnosno pokušava izraziti opću volju, zajednički ethos i zajednički svijet ideja; ona vlada oficijelnim predstavama prošlosti, predstavama o ‘ocima domovine” i prvotnim tekstovima, vlada ‘pantheonima’ heroja i zlikovaca, te sortira što joj je u prošlosti strano, drugačije ili nepoželjno. Ova oficijelna kultura definira šta se može kazati, a šta se ne bi trebalo kazati, sve zabrane i propise bez kojih kultura ne može učiniti važećim vlastiti autoritet. Usput kazano, vjerujem kako bi profesor Enver Kazaz i za ovu vrstu protagonista “oficijelne kulture” kazao kao i za njihove inačice u našim prilikama da i nisu drugo do “akademska policija”. I ne bi pogriješio, dakako …

Ali, istina je, također, da dodatno glavnim strujanjima oficijelne ili kanonizirane kulture postoje i odudarajuće ili alternativne, neortodoksne odnosno heterodoksne kulture, koje nose mnoge anti-atoritarne crte, s kojima konkuriraju oficijelnoj kulturi, uočio je Said. Ove kulture se mogu označiti i protu-kulturom, pod čim se podrazumijeva sveukupnost ispoljavanja i aktivnosti raznih i različitih  outsiderskih skupina: siromašnih, imigranata, bohema, pobunjenika, društvenih outsidera, umjetnika. Iz ove protu-kulture i dolazi kritika autoriteta, dolaze napadi na ono što je oficijelno i ortodoksno (pravovjerno). Veliki suvremeni arapski pjesnik Adonis je u jednom sveobuhvatnom obrazloženju opisao odnos ortodoksosnih i heterodoksnih momenata u arapskoj kulturi, tj. istražio stalnu dijalektičku napetost izmedju njih. Ne može se razumjeti jednu kulturu bez senzora za ovaj uvijek prisutni kreativni izazov oficijelne od strane neoficijelne kulture. Ne uzme li se u obzir ovo stanje nemanja mira unutar jedne kulture, podmetne li se  bezostatno jedinstvo kulture i identiteta, ostaje se  izvan mogućnosti raspoznavanja  plodnoga i vitalnoga u kulturi.

Saidov “The Clash of Definitionen” sam prije šest godina preveo, dakle, iz uvjerenja da bi ovakvo razumijevanje sukoba ortodoksnih i neortodoksnih kultura moglo pomoći i nama u razumijevanju ne samo američkih i svjetskih, nego i naših teorijskih i političkih zavrzlama i bespuća. Danas više ne vjerujem baš mnogo u takvu vrstu pomoći, pa, ipak, pogledajmo šta kaže Said. U Sjedinjenim američkim državama je diskusija o pitanju što je ‘američko’  doživjela brojne transformacije, a katkada, također, i dramatična odbacivanja. Tako su u vremenima moje mladosti, piše Said, u western-filmovima američki domoroci predstavljani još uvijek kao ‘zli vragovi’, koji su morali biti ili uništeni ili stjerani u rezervate. Zvalo ih se ‘crvenokošci’  i ako su uopće imali neku funkciju u kulturi bila je to uloga kontrastne folije za  pobjedonosno napredovanje bijele civilizacije. A to nije važilo samo za western-filmove, nego podjednako dobro i za akademsko pisanje povijesti. Danas je to potpuno drugačije. Američki prastanovnici nisu više zlikovci, nego žrtve napretka zapadnih boja. Čak se i na historijsko značenje Kristofora Kolumba danas gleda drugačije. Još dramatičnije se izmjenila predstava o Afro-amerikancima  i ženama.

Toni Morrison je ukazala na  činjenicu  da  u klasičnoj američkoj literaturi  egzistira opsesija ‘biti bijelim’, o čemu je ostavljeno snažno svjedočanstvo u Melvillovom ‘Moby Dicku’ i Poovom ‘Arthur Gordon Pymu’. Ona ukazuje istovremeno da su se najznačajniji muški i bijeli književnici 19. i 20. stoljeća – oni koji su  oblikovali nama dostupni kanon američke literature – poslužili  u njihovim djelima  upravo ovim “biti bijel” kao instrumentom kako bi previdjeli prisustvo Afrikanaca usred našeg društva, kako bi ga izblijedili i učinili nevidljivim. Gola činjenica da je Toni Morrison danas tako uspješna i da piše brilijantne romane i eseje potcrtava silnu promjenu koja se odigrala od vremena Melvillea i Hemingwaya. U svezi sa svijetom W.E. Dubois, James  Baldwin, Langston Hughes i Toni Morrison postavlja se pitanje koja je (ispravna) vizija stvarne Amerike i tko ima pravo da je reprezentira i definira. Na ovo kompleksno i iznad svega interesantno pitanje  ne može se naći odgovor ako se čitava stvar reducira samo na par klišeja.

U njegovoj maloj knjizi “The Disuniting of America – Reflections on a Multiculrutal Society” (W.W. Norton & Company Ltd., New York 1988.) – nastavlja Said -  obrazložio je povjesničar Arthur M. Schlesinger koje teškoće sobom nosi proces kulturnih razmirica oko definicije jedne civilizacije. ‘Mainstream-povjesničara’ Schlesingera uznemirava pri tomu činjenica  da doseljeničke grupe i njihove rastuće zajednice u Sjedinjenim američkim državama  sumnjaju u oficijelnu, standardnu verziju američke povijesti, koja je zadata od velikih, klasičnih historičara kao što su Bankcroft, Henry Adams ili u novije vrijeme Richard Hofstadter. Ove  grupe žele da se u pisanju povijesti ne ogleda samo ona Amerika koja je stvorena od patricija i velikih zemljoposjednika, koji su njome i upravljali, nego, također, i Amerika u kojoj su značajnu i do sada nepriznatu ulogu imali robovi, posluga, radnici i siromašni doseljenici. Pripovjedanje povijesti od strane ovih ljudi još nije ni počelo, jer su oni zanijemili od velikog diskursa, čiji se izvori nalaze u  Washingtonu  i kod investment-banaka u New Yorku, na sveučilištima  Istočne obale ili kod velikih industrijskih bogatuna američkog Srednjeg Zapada. Pa, ipak, počinje napredovati ovo pripovijedanje i uzdrmavati bit oficijelne, (navodno) pojašnjene povijesti, poručuje Said. Postavljaju se pitanja koja u sebi uključuju iskustva socijalno zakinutih i koja formuliraju zahtjeve ‘manje jednakih’ – žena, Amerikanaca azijatskog ili afričkog podrijetla, drugih etničkih ili seksualno definiranih manjina. Neovisno da li se složiti ili ne sa Schlesingerovim tužbalicama, ne može se suprotstaviti njegovoj temeljnoj tezi – pisanje povijesti je kraljevski put ka definiciji jedne zemlje; identitet jednog društva je jako determiniran funkcijom historijske interpretacije, koja se obrazuje u razračunavanjima  spornih pozicija. Ova raz-računavanja su u Sjedinjenim američkim državama tek počela…

I za kraj i za one kojima to nije poznato, evo i nekoliko tzv. enciklopedijskih odrednica o Edwardu Wadie Saidu. Rodio se 01. studenog 1935. godine u Jerusalemu, u anglikanskoj obitelji, a  potom je živio u Kairu sve dok se nije odselio u SAD, gdje je više decenija djelovao kao svojevrsni “palestinski veleposlanik”. Newyorški Palestinac” je svojevremno bio i članom Palestinskog nacionalnog savjeta, ali se razišao s Arafatom nakon njegova potpisivanja “formule iz Osla” za rješenje palestinsko-izraelskog sukoba,  jer je vjerovao da je Arafat time prodao prava na povratak Palestinaca u Izrael. Bio je profesorom i na Yale i Harvard University, a umro je – nakon duže borbe s leukemijom - 24. rujna 2003. godine kao profesor engleske i komparativne književnosti na Columbia University u New Yorku. Govorio je tečno arapski, engleski i francuski jezik, te skoro isto tako dobro španjolski, njemački, italijanski i latinski. Ubraja se ne samo u red najznačajnijih literarnih znalaca, nego i ntelektualaca prošloga stoljeća, pri čemu se posebno uvažava njegova knjiga iz 1978. godine “Orientalism”, u kojoj govori o europo-centričnim  predrasudama o arapsko-islamskoj kulturi.

“Proveo sam veliki dio mojega života u proteklih 35 godina braneći prava Palestinaca na samoopredjeljenje, ali sam uvijek pokušavao punu pažnju pokloniti i realnosti izraelskih ljudi, svemu što su pretrpjeli u progonima i genocidima”, suština je Saidovog pristupa palestinsko-židovskom problemu, variranim posebice u njegovim knjigama “The Question of Palestina” (1979.) I “The Politics of Dispossession” (1994.). Pisao je, između ostalih i za londonski “Guardian”, pariški “Le Monde diplomatique”, kairski “Al Ahram”. Razumio se izuzetno i u ozbiljnu muziku. Pisao je muzičke kritike, a 1999. godine je osnovao s argentinskim Židovom Daniel Barenboimom  „West-East Divan-Orchestra“, u kojem sviraju mladi izraelski i arapski muzičari. Usput kazano, Barenboimu i Saidu je 2002. godine uručena i ugledna Prince of Asturies Award za « poboljšanje razumijevanja među nacijama ». Osim već spomenutih “Reflections on Exile” su mu veoma respektirana i djela “Covering Islam”, “Culture and Imperialism”, “Literature and Society”, “Nationalism, Colonialism and Literature”, “Musical Elaborations”, “Representation of the Intelectual”. Tople preporuke knjigoljupcima, dakako, za svako od njih  ...

V
U svezi s velikom drekom koja se prije pet godina digla u islamskim zemljama, pa čak i u BiH, povodom objavljivanja Westergaardovih karukatura u danskom listu Jyllands Posten napisao sam u tekstu za Danas „Ruženje Muhameda“, a pod tim ili sličnim naslovima prenijetom na brojnim portalima, kako se satira, karikatura i crtež s mukom bore protivu cenzura i samocenzura, pri čemu se postižu uspjesi, ali prave i greške. Nije dio Evrope puno drugačije reagirao na karikiranje Isusa jučer, od ovih ljudi koji sada pale zastave po Teheranu, Bejrutu, Džakarti ili u pojasu Gaze. Tolerancija i respekt su uistinu jednako važni kao i sloboda mišljenja, jer nema prva dva principa, ukoliko nema trećeg, i obratno.

"Ti si drugog mišljenja nego ja, ali ja ću tvoje pravo na njega braniti do smrti" - čuvena je rečenica Voltaiera, koja se olako citira, a nije je lako primjeniti niti unutar jednog kulturnog kruga, pa ni u prosvijećenoj Evropi. Pogotovu ju je teško učiniti principom u globaliziranom svijetu i u aktualnom "sukobu kultura"…

Mostar, 16. rujna 2010. godine