Cerebralna paraliza - ali možda. 

Ovo je dijagnoza koju su ljekari uspostavili Neveni Gajić (39) odmah po rođenju. Ustanovljeno je da je od dolaska na ovaj svijet osoba sa invaliditetom, i da će tako ostati - dok je živa.

Nevena je korisnica Doma za odrasla invalidna lica na Bežanijskoj kosi, a u četiri zida sobice na drugom spratu ove zgrade je već 18 godina.

Kako kaže, šta je tačno u pitanju, i od čega boluje ne zna jer se nikad nije saznalo. Ipak, zna da lijeka nema, i sa time živi svakog dana, sedam dana nedeljno, dvadesetčetiri sata dnevno. 

Dijagnoza, doduše nikad ustanovljena, ali i izgled koji sa sobom nosi od početka života su joj je pravili probleme. 

Sve je počelo, kako kaže, 1978. godine u Sremskoj Mitrovici, gde je rođena. 

- Moja pokojna majka nije me vidjela sedam dana kad me rodila zato što nisu htjeli da me daju plašeći kako će ona da reaguje. Kad je ona tražila da me vidi, poslije nedelju dana su me donijeli. 

- Možete li da zamislite taj osjećaj da žena proplače sedam dana i sedam noći, tako da suze ne prestaju zato što je ugledala svoje dijete koje je drugačije.  

Svi su se pitali zašto ta žena plače kad je dobila dijete, a kasnije su joj ispričali da je jedna žena među porodiljama rekla "ne stajte joj na muku jer ne znate šta je nju zadesilo" - priča sagovornica Espresa. 

To nešto bilo je Nevena, odrasla žena koja svoju majku danas, godinama poslije njene smrti smatra sveticom. 

- Da. Ona je za mene svetica. Ona je žena koja je svoj život dala za mene. Bolju majku nisam mogla imati. 

- Sjećam se, kad sam bila mala kako je patila kad sam dobila invalidska kolica. Nije mogla da se pomiri sa tim jer sam se ja i bez njih, kroz djetinjstvo nekako kretala. 

- Kad sam bila mala ja sam imala jednu drvenu stolicu bez naslona, i na nju se ispružim i tako špartam ulicom, i uzduž i poprijeko. Majka nije mogla da me stigne. Kasnije sam dobila invalidska kolica, i počela da gubim na kilaži zbog čega je majka najviše patila.

Završila je specijalnu osnovnu školu na rehabilitaciji na granici Srbije i Crne Gore. 

- Kad sam završila osam razreda vratila sam se u našu kuću, i tamo sam bila samo osam mjeseci, jer je majka brzo preminula. Preminula je 1994. godine od kancera na debelom crijevu. Kad je ona preminula sve se raspalo... - priča Nevena prisjećajući se svog detinjstva, koje je potpuno drugačiji tok poprimilo s gubitkom najbitnije osobe u njenom životu. 

- Poslije tih par mjeseci sam "šutnuta" iz naše kuće, u dom za stare u Rumi. Zamislite, djevojčicu od 17 godina još uvek maloljetnu - u domu za stara lica. 

- Moj pokojni otac je sredio da tamo završim. Nije htio da preuzme brigu o meni. Vadio se da ne može da me njeguje, da oko mene ima mnogo posla. 

Preminuo je pre dvije godine. U domu za penzionere sam bila šest godina, a onda sam prešla ovdje.

Među ovim zidovima, u istoj sobici sam već punih 18 godina, i od tada me niko od članova porodice nije posjetio.

- Od života ne očekujem ništa. Želim samo da živim normalno. Ne želim da mi neko kaže da sam nesposobna, da ne zaslužujem da me neko voli baš takvu kakva jesam i da ne treba da imam nekoga da mi pruži čašu vode, a to sam već čula od mog rođenog brata. To je bilo prije 10 godina, čuli smo se preko Skajpa i od tada sam zahladila odnose prema porodici - priča Nevena. 

Kako kaže, sva slavlja, rođendane vjenčanja uredno čestita ali poziv da bude gost u domu svojih najmilijih ne dobija - ama baš nikad. 

Ono što najviše boli je što majčin grob nikad nije mogla da obiđe. 

- Na majčinoj sahrani nisam bila jer moj otac to nije dozvolio.To me najviše boli, iako je njena duša i dalje sa mnom. Sjećanje na nju me održava u životu. A otac? Za njime nisam patila. Jer, znate godine maltretiranja majke, ali i procjep na lobanji koji imam kad me jednom udario i bacio o pod ne mogu da zaboravim iako sam njegova krv - govori Nevena.

Kako kaže, svjesna je da izlečenja za nju nema. Ipak, svaki novi dan počinje sa sjećanjem na njenu heroinu, a potom komunikaciju sa ljudima do kojih joj je stalo. 

- Ne mogu da gradim karijeru ako ne mogu sebi da stvorim porodicu i brinem o njoj. Razonodim se uz internet i televiziju, a preko Fejsbuka sam našla prijatelje koje sad smatram svojom familijom, jer me moja ionako odavno ne posjećuje. Neki od njih su odvojili vrijeme od svoje djece, porodice, da bi sa mnom razgovarali. Sa mnogima sam u kontaku, i to mi mnogo znači - zaključuje Nevena.

(Espreso,BLIN MAGAZIN/ljk)