Dvadesetogodišnja autorica knjige „Ako sutra ne postoji, javi mi da znam“ u posljednje vrijeme uživa u pregršt pozitivnih komentara na račun njenog djela. Takva osjećanja su bila i dok je pisala, ali i kada je osvajala brojne nagrade za kratke priče i pjesme. Rođena je u Banjaluci, a u ovom gradu trenutno je i student na Fakultetu političkih nauka. Kako kaže, za nju je književnost poput umjetnosti, te već sa spoznajom ljubavi prema čitanju još u osnovnoj školi, javila se i želja da na papir prenese svoje misli. Da je sve to uticalo na razvoj njene književne zrelosti govori i njena prva knjiga, koju je nedavno promovisala u Banjaluci, a u kojoj, obzirom na njene godine, nam daje odgovore na mnoga pitanja.

Razgovarala Ljiljana KRULJ

Za početak, kaži nam nešto bliže o sadržaju svoje knjige, svom prvencu. O čemu si pisala?

Knjiga pod nazivom '' Ako sutra ne postoji, javi mi da znam '' podijeljena je u tri dijela: život, ljubav i vjera. Knjiga govori o ličnim previranjima, o čovjekovoj psihi – koliko je slaba, koliko je jaka, o svim unutrašnjim borbama. O mogućim i nemogućim ljubavima i svim drugim pitanjima koje sami sebi postavljamo svaki dan.

Kakve su reakcije tvojih prijatelja, poznanika i porodice na ovo tvoje djelo?

Porodica i prijatelji su, naravno, ponosni. Nije baš da svaki dan neko ko ima tek dvadeset godina objavi knjigu, pogotovu ovakvu tematiku. Mnogo ljudi je dosad pročitalo knjigu. Dosadašnji čitaoci su zadovoljni i to me raduje.

Da li je bilo teško izdati, ali i napisati prvu knjigu?

Ne, nije bilo teško izdati knjigu. Ali isto tako, nije bilo teško ni napisati. Samo je potrebano vrijeme i predanost ako želite ostvariti bilo kakvo djelo, te da volite to što radite.

Kako si spoznala ljubav prema pisanju i kada si se upustila u ovu plovidbu?

Oduvijek sam čitala, ali ne i pisala. Sve dok me jednom jedan pjesnik prije četiri godine nije nagovorio da pokušam da napišem nešto. I ja sam pisala i brisala. Ono što je bilo važno, važno je da imate talenat. Za sve drugo je potreban rad, vrijeme i ljudi iz te profesije koji će te usmjeravati.

Gdje pronalaziš inspiraciju, šta te podstiče na pisanje? Vjerujemo da je to ono što te često pitaju.

O, da. To je glavno i osnovno pitanje sa kim god da otpočnem razgovor. Inspiracija je glavno oružje pisca. Đžaba i talenat i volja, ako nemate ideju. Inspiracija nije uvijek tu. Ona se prosto desi u određenom momentu. Nekad se inspiracija nađe u sasvim običnim stvarima, nekad nas inspirišu nečije riječi, pokreti, život. Inspiracija je svugdje i u svemu, samo trebamo biti – budni.

Kada pišeš da li imaš neke svoje rituale, pravila?

Što se tiče mojih pravila, ne. Osim pravila koja se podrazumijevaju kada je u pitanju pisanje pjesme, priče ili pak romana. Neke stvari ipak moraju da se znaju.A što se tiče rituala, pa, svaki pisac ih ima. Bitno mi je da je mjesto gdje pišem, prazno. Da nema nikoga. Da je tišina. I da je noć. Uglavnom pišem noću. Već dugo imam ritual da pišem uz šolju tople čokolade i da je tu uz mene moj mačak koji je, uglavnom, u sred mog pisanja gladan.

Dobitnica si mnogih nagrada. O kojim nagradama je riječ i koja ti je najdraža?

Jao, postoji tako mnogo nagrada, ali mogu da izdvojim neke. U pitanju je Scena svih kreativnih iz Novog Sada, nagrađivane su i priče i pjesme. Zatim u Mrkonjić gradu, za najljubavniju pjesmu. Potom, jedina sam prije par godina iz Republike Srpske dobila drugu nagradu na prestižnom Svetosavskom konkursu. Pa tu je i prvo mjesto za priču o majci, Kruševac. A najdraža mi je Zlatna povelja koja je dodijeljena ove godine u Sava centru, za moje sveukupno stvaralaštvo do sad. Moram reći da sam i mimo pisanja, dobitnik nagrada i u besjedništvu, kako u Srbiji, tako i u Srpskoj. Te i da sam zastupljena u mnogim antologijama i časopisima.

Koje strane i domaće pisce i njihove knjige bi istakla, da li postoji neko ko je ostavio naročit utisak na tebe u posljednje vrijeme? Da li imaš nekog uzora?

Što se tiče uzora, nemam nikog posebnog. Ali mnogo volim, recimo, Andrića, Selimovića, Kapora, Bukovskog, Musoa, Dostojevskog, Pekića i druge...

A što se tiče djela, tu mogu da izdvojim djela poput:

''Derviš i smrt'', ''Zločin i kazna'', ''Ubiti pticu rugalicu'', ''Mali princ'', ''Ženski rodoslov'', ''Da Vinčijev kod'', ''Una'', ''Koreni''... To je ono što mi je prvo palo na um, ali dakako, opus je ogroman.

Kao mladi pisac, da li si dobila neki dobar savjet od starijih kolega?

Konstantno dobijem savjete od pozantih književnika, ali isto tako i pohvale. Mada ne volim kad me hvale, smatram da je rano, više mi je bitno da su moji čitaoci zadovoljni.

Koje mjesto imaju knjige i književnost u današnjem vremenu? Neki su predviđali da će internet iskorijeniti štampane knjige, a da li je zaista tako?

Moramo priznati da smo u eri interneta, tehnologija i da nam je sve dostupno na jedan klik. Međutim, ljudi koji vole da čitaju, koje knjiga zanima, kupiće knjige, čitaće ih u svojim rukama. Knjiga za one koji uvijek imaju vremena za nju, nikad neće sasvim izumrijeti.

Koji su tvoji planovi za budućnost, obzirom da studiraš Političke nauke, stoga da li će biti vremena za još jednu knjigu?

Ja se iskreno nadam da hoće. Već imam spremljenu knjigu poezije i nju planiram izdati u nadolazećem vremenu, izuzev ako se ne bi rodila ideja za neko drugo djelo.

Da li si nekada razmišljala da književnost bude tvoje primarno zanimanje?

Ne. Jako je teško u današnje vrijeme živjeti samo od knjige. To je, u stvari, nemoguće. Da, ako uspijete da se filmovi snimaju po vašim knjigama, da vam knjige budu bestselleri, tu već ima i šanse. Danas se teško živi ma šta god da radite, a kamoli da samo pišete.

Biti drugačiji u bilo čemu, znači biti hrabar. Koliko je po tvom mišljenju teško živjeti izvan kalupa?

To je strahovito teško. Ali nije teret. I to je važno. Nije važno da li vas prihvata okolina, važno je da prihvatate sami sebe. Da znate koliko vrijedite, bez da vam to neko drugi kaže. Da naučimo da nije sramota biti sam, sramota je biti u lošem okruženju ili okruženju koje nas ne cijeni.

Ko je tvoja najveća podrška?

Najveća podrška su mi od početka: moja porodica i moji prijatelji.

Imaš li životni moto i kako on glasi?

Nemam neki poseban moto, ali se vodim uglavnom Andrićevem riječima: ''Ne bojim se ničeg, sem svoje zle sreće. ''

(BLIN MAGAZIN)