Danas je, 14. 9., godišnjica oslobađanja Bosanskog Petrovca. Kako je to izgledalo prije 15 godina?

DUDAKOVIĆ: Moram istaknuti 502. brigadu koja je izvršila prodor, a onda smo mi tu ubacili tri brigade – 506., 510., 517. Gotovina je napadao na pravcu Drvara, već je palo Jajce i Srbi su bili u jednom strahu od toga što se događa. Mi smo 13. već zaposjeli planirane objekte, a 14. ujutro povlačim poteze koji su možda i malo riskantni jer je moglo biti iznenađenja. Bilo je miješanja postrojba, bilo je neznanja i od strane Srba i od nas, tko je tko, pa je došlo do međusobnih obračuna u kamionima, uslijed povlačenja, misliš da su njihovi, a naši vozači mislili da su naši i povezu ih, tek u kamionu otkriju tko je tko i ti okršaji su bili bespoštedni. Predvečer 14. 9. stvoreni su uvjeti da naše snage uđu u Petrovac. Već tada se donosi odluka za upotrebu drugih postrojba, trebao se taj moment šoka kod srpskih snaga iskoristiti. U toku noći mi uvodimo druge snage koje su ostale u Bihaću, to je 501. u pravcu Ključa, pa onda za njom 510. Pošto sam sumnjao da su Hrvati zauzeli Drvar, jedna jedinica je upućena prema Drvaru i došlo je do spajanja s Hrvatskom vojskom na Oštrelju. Ja sam tada vidio Banja Luku na dlanu.

A i Banja Luka je vidjela Vas. Što se dogodilo? Zašto je sve zaustavljeno?

DUDAKOVIĆ: Mi smo već 15. navečer na tunelu prema Mrkonjiću, a 16. ujutro 501. je već izbila u rajon Čađavice, a s tri brigade i rezervom koja je ostala u Petrovcu i 502. brigadom krenuli smo u pravcu Sanskog Mosta. Lijevo moje krilo, 503., 505. i 511. brigada nisu imale taj izražen tempo napada i tek 17. 9. se ulazi u Krupu i stvoreni su bili svi uvjeti da se uđe u Bosanski Novi. Bez obzira što smo mi obavili analizu kasnije, jedna naša greška, pa možda i moj osobni propust je što nismo ušli u Novi, jer je bio prazan. Oštrica vojske prilično je otupljena nekim potezima koji nisu tada bili potrebni. To je prva operacija na našim prostorima u kojoj je uporabljen cijeli korpus, od saniteta, logistike do policije. Zatim 18. 9.a dolazi do spajanja i koordiniranog borbenog djelovanja Sedmog i Petog korpusa. Za četiri dana Peti korpus je prodro u dubinu oko 120 kilometara i raširio se na frontu od 170 kilometara. Nismo smjeli stati. Ali, mi možda nismo mogli sami. Stizali su telegrami podrške, ali su ostali stali. Stao je Drugi korpus. Stao je Prvi korpus. Stao je Treći korpus. Stao je Četvrti korpus. Na Krajinu dolaze iz svih korpusa srpske vojske da nas zaustave. Tih dana je Arkan postrojavao pred Prijedorom jednu jedinicu koja se povlači, ja bih rekao od zla oca i gore matere, neobučeni i pocijepani, a na drugoj strani mi dobro opremljeni, ustrojeni, naoružani. To je bilo kao ’92., samo sad obrnuto. S naše strane je bilo niz slabosti, nedostatak koordinacije s Hrvatskom vojskom, tako da, možda je razumljivo s ove distance, nakon četiri-pet dana, pa i sedam intenzivnih borbi nastupa zatišje. Tada Srbi kreću u protunapad i nekako za nas vojnike počinje praktično igranje šaha. Na političkoj sceni su intenzivni pregovori, Alija Izetbegović produžava obustavu i primirje na dva dana. Mi smo ipak dobili zapovijed da se zaustavimo.

Od koga ste dobili tu zapovijed?

DUDAKOVIĆ: Dobro, naredbe su stizale i od Predsjedništva i od Generalštaba, a i stranci, s kojima smo do tada sagrađivali, neprekidno su dolazili u moju komandu u Sanski Most i postavljali ultimatum: ako ne budemo stali, da će primijeniti silu, zatim da se moramo zaustaviti i otvoriti vrata političkim pregovorima i miru u BiH. Želim samo da kažem da je ’93. bila slična situacija i mi smo nastavili da se borimo za BiH, a ’93. je bio rat sa Srbima, rat s Hrvatima i počeli su sukobi među muslimanima, pa se nastavilo do, eto, ’95. kad je s Hrvatima rat prestao, postali smo saveznici, međumuslimanski sukob prestao, bili su poraženi i ostao je samo okupator u Bosni. I zašto to nije drukčije riješeno, apsolutno drukčije i onda ne bi bilo ovih ucjenjivanja kad je u pitanju perspektiva BiH? Dženana Karup-Druško/Dani