Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Sarajevo je na prostoru ex Jugoslavije postalo općepoznato po muzičkoj pop i rock školi, ali još poznatije i po Sarajevskoj filmskoj školi. Neprikosnovene veličine po popularnosti su do dan danas ostali filmski reditelj Hajrudin Šiba Krvavac i pjevač Davorin Popović. 

Tih godina ex yu sportske lige u fudbalu, rukometu, boksu, košarci... su među najjačim u Europi, sportisti iz Bosne i Hercegovine osvajaju europske, olimpijske i svjetske medalje, država otkupljuje privatne biblioteke i kolekcije slika koje tako postaju dostupne javnosti. Neprikosnovena sportska veličina iz tog vremena je do dan danas ostao košarkaš KK Bosne – Mirza Delibašić. 

Početkom sedamdesetih godina samo u Sarajevu je evidentirano preko 500 pjesnika, što je bio rekord u tadašnjoj državi Jugoslaviji. Tradicionalne kafane se transformiraju u kafiće u kojima se slušala popularna muzika, a pojavom disko ere u kafićima se počelo i plesati.

Manje je poznato da je krajem sedamdesetih godina u tadašnjoj državi Jugoslaviji bilo registrirano preko 5.000 profesionalnih i oko 1.000 naivnih umjetnika na tadašnjih 20 miliona stanovnika, što je bio svjetski rekord, a djelovalo je preko 100 umjetničkih kolonija. To istraživanje je svojevremeno prezentirao (1978.) kipar Kosta Angeli Radovani na Savjetovanju o radu umjetničkih kolonija u Počitelju. 

Knjiga jeste autobiografska kronologija pjesnika, tekstopisca, radio novinara, disc jockeya... Želimira Altarca Čička, ali ona vrvi podacima, imenima, fotografijama plakata, isječaka iz novina, zabilješkama o održanim koncertima u FIS-u, Barutani, Slogi, Domu mladih... sarajevskom ratnom i poratnom vremenu, pa sve do zabilježenih organiziranih koncerata svjetskih pop i rock velikana u BiH i u širem regionu

Jugoslavija je bila jedina komunistička zemlja koja se još 1961. godine uključila u Pjesmu Eurovizije (prije Portugala, Grčke, Turske...), a „crveni pasoš“ je bio najtraženiji putni bezvizni dokument na svijetu. 

Sa ove vremenske distance može se reći da je bila velika privilegija da i moja malenkost aktivno učestvuje u organiziranju najvećih manifestacija turizma, sporta i kulture sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. To je bilo vrijeme zvjezdanih trenutaka Sarajeva, pa i čitave  ondašnje Jugoslavije.

Na sve ovo me podsjetila autobiografska knjiga našeg Želimira Altarca Čička, „Antikvarnica snova“ koju je upravo izdala i štampala „Dobra knjiga“ iz Sarajeva. 

Čičak se odmah na početku knjige skromno ograđuje i kaže: „...to nije enciklopedijska, hronološka istorija sarajevske, BiH i ex yu muzičke scene, iako sam njen direktan učesnik početkom 60-tih godina, pa do današnjih dana, već jedna antikvarnica želja i snova mojih prijatelja i ljudi koji su svoj život posvetili pop i rock kulturi“. 

Čičak se tako i jeste i nije bavio kontekstom vremena u kojem je ta muzika nastala, ali se kao vječiti faktor X domaće pop rock scene (Mersiha Drinjaković, Gracija 2011.), bavio muzičarima, a oni mu se oduživali pjesmama („S Čičkom na Stonse“ - „Zabranjeno pušenje“).

Nesporno je to kapitalna knjiga, na oko 450 strana, o protagonistima sarajevske pop i rock škole, ali i antikvarnica snova mnogobrojnih stvaralaca sa ex yu prostora sa kojima je Čičak decenijama sarađivao. Tako i priče o sarajevskoj muzičkoj sceni počinju sa vremenom Čička kao petnaestogodišnjeg savremenika sastava: Eho 61, Plavi dijamanti, Lutalice, Pauci, Kodeksi, Čičak... iz kojih opet nastaju Indeksi, Bjelo dugme, Pro arte, Ambasadori... 

Knjiga jeste autobiografska kronologija pjesnika, tekstopisca, radio novinara, disc jockeya... Želimira Altarca Čička, ali ona vrvi podacima, imenima, fotografijama plakata, isječaka iz novina, zabilješkama o održanim koncertima u FIS-u, Barutani, Slogi, Domu mladih... sarajevskom ratnom i poratnom vremenu, pa sve do zabilježenih organiziranih koncerata svjetskih pop i rock velikana u BiH i u širem regionu.

U dijelu knjige „Na putu ka zvjezdama“, Čičak nas kroz davne radio, tv i novinske intervjue i adekvatne fotografije iz vlastitog arhiva, podsjeća na Davorina Popovića, Milana Mladenovića i Margitu Stefanović Magi (EKV), Boru Đorđevića, Momčila Bajagića, Josipu Lisac, Massimo Savića, Gorana Bregovića, Zdravka Čolića, Dražena Žerića, Sašu Lošića, Jadranku Stojaković, Zlatana Stipišića, Damira Urbana, Husein Hasanefendića, Joe Zawinula, Dinu Dvornika, Gorana Barea, Milu Kekina, Ramba Amadeusa, Edu Maajku...

Čičak na kraju izdvaja i dva glavna „krivca“ koja su ga svojim dugogodišnjim nagovaranjima poticala da napiše ovu knjigu, a to su njegov školski drug Goran Mikulić, direktor Rabic-a, i Izedin Šikalo, direktor Dobre knjige. 

Koncertna promocija knjige „Antikvarnica snova“ i obilježavanje Čičkovog 70-og rođendana, uz malu podršku prijatelja i šest – sedam pop i rock sastava iz BiH i sa ex yu prostora  je predviđena u Domu mladih na Skenderiji, 23.decembra ove godine. Ulaz je besplatan.

„I znate u čemu je fol“ – bilježi Čičak, koji je uprkos poznim godinama sačuvao crnu kosu sa prepoznatljivom „čičak“ frizurom?  „Tim Sarajlijama, pored svih popratnih egzibicionih aktuelnih zbivanja, niti pojedinačno, niti kao pop rock reprezentaciji BiH, još uvijek ni jedan muzički centar sa podneblja ex-Yu  ne može preuzeti epitet njenih šampiona. U svakodnevnoj poslijeratnoj subkulturnoj medijsko-nuklearno muzičkoj invaziji ovih prostora i plemenskim zvucima turbo folka, oni sa svojim istomišljenicima avangardno alternativnog muzičkog izraza, ponosno i junački vode bitku poetskim, muzičkim i art zapisima. Znam, neki će reći, vidi Čička, Sarajlija al´ je pristrasan, ta kod mene nikad nije pila vode ni desetinke sekunde, a što će se moći prepoznati iz ovih mojih priča i slikovnica koje zabilježih u ovoj antikvarnici snova od kojih se neke zbiše, a neke ostaše da se odsanjaju, ko to umije“ – kaže Čičak.

Aferim (bravo) za životno djelo, Želimire!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)