Migrantska kriza 2015. godine izazvala je pravi haos na Balkanu. Zaglavljeni u regionu, mnogi su noći i dane provodili u našoj prijestonici. 

Uplašeni od ilegalne deportacije izbjeglice sa Bliskog istoka odbijali su prihvatne kampove, spavajući na ulicama, hangarima, vagonima.

Situacija ništa bolja nije danas, decembra 2017. godine.

Zima je opet na pragu a oni, uplašeni od deportacije, spas traže u napuštenim zgradama.

Sedmospratnica u ulici Gavrila Principa, u samom centru grada i svega stotinjak metara od vrtića i osnovne škole sada je utočište za njih skoro dvije stotine.

Naizgled, ova nedovršena zgrada poput mnogih drugih je u gradu.

Ipak, kad se bolje osmotri njena unutrašnjost vide se prizori koji lede krv u žilama. 

Na samom ulasku u ovu zgradu, ispred koje se slivaju rijeke smeća zapahnuće vas gadan vonj.

Miris izmeta, smeća i mokraće para nozdrve. 

U prizemlju je pusto - tamo nema ama baš nikoga. Ipak, na prvom spratu ove zgrade situacija je drugačija. 

Iako smo ovdje došli usred bijela dana, neki su spavali. 

Na hladan beton raširili su kartone, a spas od zime našli su u ćebićima koje su dobili u paketima pomoći.

Petnaestak muškaraca, mahom izbjeglih iz Sirije i Pakistana ovde provodi dane i noći. Vrijeme ubijaju razgovorom, ili šetnjama u obližnjem centru grada.

Drugo utočište oni nemaju...

Negdje su i prozori polupani, pa vam se poslije 10 minuta boravka ovdje iz usta otrgne refleksno "brrr"...

- Ne brr, nema brrr! Sad nije brr! - kaže jedan od njih uz osmijeh na srpskom, pa dalje nastavlja konverzaciju na engleskom i dodaje: 

- Hladnije je noću. Ipak, tad nas je više u zgradi, između 100 i 200. 

Neki nemaju sve što im je potrebno od odjeće i obuće. Tako ovaj momak spava - potpuno bos, iako je napolju svega nekoliko stepeni iznad nule.

Za razgovor su raspoloženi. Iako je za mnoge ova zgrada ruglo u centru grada, oni kažu da ovdje provode dane u nadi da ih neće deportovati, kao i da će uskoro moći da pređu granicu Srbije i nastave svoj put ka boljem sutra.

Tu su da nam ispričaju svoje tajne, ali i da ispoziraju. Ovi mladi ljudi pobjegli su od bombi, a neki od njih u domovini su ostavili porodice spasavajući živu glavu.

Tako nam je jedan od njih pričao o svojim iskustvima.

- U Beogradu sam već dva mjeseca. Ovdje sam, i ne smijem da idem u centar jer se plašim da će me deportovati. Pokušao sam da pređem granicu sa Mađarskom - vratili su me.

Pokušao sam i u Hrvatsku da uđem. Danima sam pješačio gladan, i nisam uspio. Pokušao sam čak i ka Rumuniji i ništa - opet sam vraćen ovdje. Ipak, ne odustajem, moram da nastavim dalje... - kaže mladić iz Iraka. 

Po izlasku iz ove zgrade ostavili smo nasmijana, ali napaćena lica ovih mladih ljudi. Ponovo se u prizemlju osjetio neprijatan miris, a već po izlasku na ulicu ova nedovršena višespratnica ponovo izgleda kao svaka druga u Beogradu. I rijetko ko zna kakvu tajnu ona krije!  

(Espreso,BLIN MAGAZIN/ljk)