Starica izboranog lica, kratke sijede kose, reklo bi se da ima više od 80 godina - plesala je salsu kao da ima dvadeset. To je Kuba.

Okretala se i vrckala ne mareći za naše kamere i fotoaparate. Prevalili smo put dug 15 sati, mijenjajući dva aviona, leteći kroz nekoliko vremenskih zona, da bismo osjetili duh njene zemlje.

Kompanija “Turkiš erlajns” nedavno je uspostavila direktan let iz Istanbula do Havane, a da doživite osjećaj autentične Kube u Srbiji se za to pobrinula kompanija “Jungle Travel”.

Izgledalo je kao da smo se vratili u prošlost, u šezdesete. Na Kubi ljudi izgledaju bezbrižno, nasmijani su, plešu, piju mohito i, naravno, puše kubanske cigare, najbolje na svijetu.

Utisak o šezdesetim godinama pojačavaju brojni šareni kabriolet “ševroleti” koji krstare ulicama Havane.

Dok je starica plesala, na ulici ispred restorana okupilo se nekoliko desetina Kubanaca. Zvuci salse koju je svirao lokalni bend privukli su ljude. Zaplesali su i stari i mladi, i djeca od pet-šest godina. Pridružili smo im se i prateći pokrete njihovih nogu zaplesali salsu. Nismo igrali ni približno kao oni, ali Kubanci su nam prilazili i čestitali na pokušaju. Kažu, salsa im je u krvi, nemoguće je da rođeni Kubanac ne zna da je pleše.

“Odakle ste?”, upitao nas je jedan stariji muškarac. “Iz Srbije”, odgovorili smo.

“Aaa... Srbija, Jugoslavija, Srbija i Crna Gora? Nemanja Vidić? Znam za vašu zemlju, u odbojci ste broj jedan”, izazvao je osmijehe kod nas ovaj Kubanac. Međutim, on nije jedini.

Na pomen Srbije oni stariji pominjali bi Tita, Jugoslaviju, a neko bi čak i dobacio da smo - braća.

To misli i naš domaćin stana koji iznajmljujemo, Horhe Luis Silva Almeida (28). Kaže da je Srbija za njega drugi dom. Ima i razlog.

- U Beogradu sam bio 2014. i u ljeto ove godine. Srbija je prva strana zemlja koju sam posjetio i u njoj su me svi prihvatili kao brata - priča Horhe uz osmijeh.

Odlučio je da posjeti Srbiju nakon što je u Havani upoznao njene državljane i sa mnogima postao prijatelj. Kao i većina Kubanaca, Horhe u očima ima neki poseban sjaj. Kubanci su optimisti u krvi, a ono malo što imaju nesebično su dijelili sa nama.

Na ulicama Havane, ispred trošnih zgrada ljudi sjede i pričaju, neki plešu, dok drugi uče djecu da igraju. Pogled ne može a da vam ne zastane na predivnim Kubankama. Imaju neki poseban seksepil. Obožavaju da nose mrežaste čarape i kratke uske haljine, kakve god građe bile i koliko god godina imale.

Kuba je siromašna zemlja, decenijama pod sankcijama, ali u njoj je čak 98 odsto građana pismeno. Liječenje je za sve Kubance besplatno. Iako je Kuba komunistička zemlja, životna shvatanja Kubanaca su naprednija od mnogih u Evropi. Biti gej ili transrodna osoba kod njih je u potpunosti prihvatljivo, a to se može zapaziti i na njihovim ulicama, u restoranima...

Na Kubi gotovo da je nemoguće kupiti čokoladu ili neki drugi industrijski proizveden slatkiš. Umjesto toga, tamo se jede voće. I to mnogo tropskog voća: mango, ananas, banane, fruta bomba (zapravo papaja, međutim, kod njih je to žargonski naziv za ženski polni organ). Na hranu Kubanci ne obraćaju baš mnogo pažnje, a malanga (nešto kao naš krompir) je jedno od ukusnijih jela. Škampi, pirinač i crni pasulj obično su dio obroka.

Kubanci još nisu postali robovi modernih tehnologija. Jedina mjesta gdje možete da uhvatite internet su hoteli i rijetki wi-fi parkovi. Čak ni tada nismo mogli da uspostavimo poziv na nekoj od društvenih mreža. Niti je internet besplatan. Da bismo se povezali, morali smo da kupimo kartice za internet (i to od preprodavaca), koje važe sat vremena. Inače, wi-fi parkovi zapravo su stecišta turista naviknutih na onlajn život. Kubanaca tu nema. Srećni su i bez interneta, kao i bez mnogih drugih stvari bez kojih mi ne bismo mogli da zamislimo život.

Beograđanka Nataša Markov (25) već neko vrijeme živi na Kubi radeći kao turistički vodič agencije “Jungle Travel”.

- Na Kubu sam došla prošle godine i ostala sam sedam mjeseci. Sada sam ponovo došla da provedem narednih osam. Ono što se meni najviše sviđa su ljudi, nasmijani, spremni da pričaju, da pomognu - kaže Nataša.

Kako objašnjava, život na Kubi je nešto potpuno specifično.

- Život na Kubi vas nauči da budete zadovoljni malim stvarima, a ja sam naučila da živim skromno, da budem zadovoljna time što imam. I ljudi sa Kube kod kojih živim su dio moje porodice, a glava porodice, Dago, čak me zove “moja ćerka”, a ja njega “moj kubanski tata” - kaže Nataša.

(Blic,BLIN MAGAZIN/ljk)