Izvor: Al Jazeera Balkans/Autor: Admir Lisica
Jasmin Hodžić rođen je u Stocu 1984. godine. Tek što je krenuo u školu, u BiH je počeo rat, pa bio je primoran pohađati je na pet različitih mjesta, u pet škola. Nakon završenog prvog razreda u Stocu, školovanje nastavlja u Jablanici, Blagaju, Gnojnicama i Bijelom Polju kod Mostara.
Prvo iskustvo sa logorom Jasmin je imao u rodnom Stocu gdje je bio zatočen u civilnom logoru koji se nalazilo u obližnjoj školi. Jasminov otac je također odveden u logor, u zloglasni Dretelj.
Sa svojom sestrom, Jasmin je 1993. godine, nakon napada HVO-a, izbjegao u Jablanicu, gdje je, u jednoj vrsti kolektivnog centra, ostao sve do završetka rata.
U danima pred izricanje drugostepene presude 'hrvatskoj šestorki' u Hagu, nakon više od 20 godina nakon rata, Jasmin Hodžić je svoja sjećanja na strahote iz djetinjstva pretočio u knjigu pod nazivom Telegrami za Angela Palmersa.
„Uokvirio sam ovih dana među korice svoje ratno sjećanje koje kao na filmskoj traci s mnogo upamćenih detalja nosim već dugo u svojoj glavi i ovdašnje najavljene presude haškim optuženicima ponukale su me da ostvarim taj svoj odavno već zacrtani plan. No, knjigu sam počeo pisati na godišnjicu odvođenja moje porodice u civilni logor, a mog oca u zloglasne koncentracione logore smrti. I, nakon što sam nedavno ponovo uspostavio kontakt s Angelom, vojnikom španskog IFOR-a u mirovnoj misiji u Bosni za vrijeme proteklog rata koji nam je u ratu ostavio svoju adresu u Španiji (i koji nas je tada pomogao jednom izrazitom svotom novca), čvrsto sam odlučio da je došlo vrijeme da se moja priča zaokruži, i tako je i bilo. A, jednu zanimljivost moram istaći. Tik što sam završio knjigu sasvim slučajno sam upoznao direktora sarajevskog Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Na pauzama između radnih sati na sjednici Senata Univerziteta u Sarajevu razmijenili smo samo nekoliko rečenica nakon što sam spomenuo da imam svoj rukopis. I upravo tih nekoliko rečenica bilo je dovoljno da dr. Rasim Muratović kaže da rukopis moje knjige donesem u Institut, da će je oni štampati. Kako vidite, to se i desilo“, govori Hodžić.
Knjiga nije uperena ni protiv koga
U knjizi Hodžić prikazuje porodičnu ratnu hroniku, opisuje sve vrste stradanja u Mostaru i okolini. Govori o teškim sudbinama ljudi koji su mučeni, prebijani, pljačkani, izgladnjivani, silovani, ubijani. Ali, nikoga u knjizi ne imenuje. Čak ni gradove.
Zato, suštinski, ona nema niti jednu riječ mržnje ili npr. osvete. Faktografski, okom djeteta, ova knjiga govori o običnim ratnim pričama ljudi i kao takve ih daje na uvid domaćoj i svjetskoj javnosti.
„Negdje sam u knjizi osjetio da sve te pojave i sva ta dešavanja moram smjestiti u neki koš. A to je koš nacizma i fašizma. I protiv toga se kao ideje ili ideologije treba boriti, a ne protiv naroda, nacije i vjere. Jer, zločinci su žrtve svojih zlodjela. A, nama ne treba sud u Hagu reći šta nam se dešavalo. Valjda mi najbolje znamo kroz šta smo prošli. Sve u mojoj knjizi je autentično, uključujući i ime u njenom naslovu, ili pak sliku sa naslovne strane na kojoj smo sestra i ja iz ratne 1993. godine...
Nastavak teksta čitajte OVDJE.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)