Izvor: Oslobodjenje

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Znaš li, kaže, zašto se u Bosni dupe briše troslojnim papirom? Zato što jedna kopija ide u općinu, a original u Sarajevo.

Tako je, uostalom, u Sarajevo onomad otišao i originalni primjerak Dejtonskog sporazuma. Potpisali u Parizu sporazum Tuđman i Milošević, potpisao ga onda, šta će?, i Alija, nakon ceremonije za televizijske kamere i fotoreportere Sloba odlučio da počasti društvo, pa poslao Radovanovog ministra vanjskih poslova Aleksu Buhu po domaći burek kod Žorža Pacova na stanicu Simplon u osamnaestom arondismanu, a Alijin primjerak historijskog dokumenta u kožnom uvezu preuzeo Muhamed Šaćirbeg.

“Original ide u Sarajevo”, rekao Šaćirbeg vozaču, vozač ga spakirao u avion, na aerodromu u Sarajevu preuzeo ga službenik Predsjedništva BiH, navratio službenik putem na burek kod Dervoza, pa predao dokument u Arhiv, direktor Arhiva - taman i on tamanio burek - osobno ga odnio šefici odjela, šefica proslijedila referentici, referentica ga protokolirala i zavela u knjige, pa predala arhivaru Muji, arhivar Mujo pitao “đe ću s tim?”, referentica mu kazala “u sef u podrumu”, Mujo pitao “mogul prvo pojest burek?”, referentica rekla “nemoj, hitno je”, Mujo se onda spustio u podrum i otključao sef, kad u podrumskom sefu - Bakir.

“Hvala dobrom Allahu, ja već mislio da ste me zaboravili”, zahvaljivao arhivaru Muji vidno propali Bakir, pa kad je vidio što ovaj drži u ruci zavapio: “Jooj, burek! Otkad bureka nisam okusio!”

Tako je, da skratim, decembra 1995. u podrumskom sefu Predsjedništva BiH otkriven Bakir Izetbegović, za kojega se cijelo vrijeme opsade Sarajeva mislilo da je nestao, da je pao kao žrtva trgovine djecom i da se nalazi negdje u Turskoj ili Maleziji. Lijepo se iznenadio i Alija kad je u podrumu Predsjedništva otkriven njegov davno nestali sin, tri dana slavilo se u domu Izetbegovićevih – majka Halida napravila dulum bureka - i u cijeloj toj gužvi, slavlju i mezetluku, jebiga, svi zaboravili na onaj historijski dokument u kožnom uvezu.

Vidite kako se živom insanu lako to dogodi? I vi ste, priznajte, u svega jednu minutu, čitajući zgodu o Bakiru, zaboravili na onaj nesretni primjerak Dejtonskog sporazuma s početka priče, pa kako ne bi na njega za deset godina zaboravili u Arhivu Predsjedništva BiH? Kako bilo, mnogo godina kasnije, 2008. je to bilo, tadašnji član Predsjedništva Željko Komšić zatražio Dejtonski sporazum – da provjeri nešto u vezi glasanja, smije li po Dejtonu Bošnjak glasati za Hrvata, tako nešto – i šta? Komšićeva tajnica otišla do direktora Arhiva, ovaj pozvao šeficu odjela, šefica referenticu, referentica arhivara Muju, arhivar Mujo sišao u podrum, i u sefu umjesto Dejtonskog sporazuma u kožnom uvezu našao – masni papir od bureka. Pa se lupio po čelu:

“Jooj, burek! Otkad bureka nisam okusio!”

Gdje je, eto, u tom historijskom labirintu - od buregdžinice kod Žorža Pacova u pariškom Simplonu do Mujinog bureka u Arhivu Predsjedništva - nestao originalni primjerak Dejtonskog sporazuma, nikad nije utvrđeno. Raskopale tajne službe kante za smeće i u Mujinom stanu i u Predsjedništvu BiH, i kontejner pred Predsjedništvom, i cijelu deponiju smeća u Smiljevićima, ali Dejtonskog sporazuma nigdje. Temeljni državnopravni dokument, sam ustav države Bosne i Hercegovine, nestao kao da je u zemlju propao, pa tako i zemlja, šta će?, propala kao da je bez ustava ostala. Ne kažem, dogodi se takva stvar živom insanu, vidjeli smo da može nestati cijelo Jablaničko jezero, nestanu i rolete u novogradnji na Ilidži – nestane u podrumu i Bakir Izetbegović! - ali da nestane originalni primjerak ustava neke države, to u historiji još nije zabilježeno.

Desetak je godina tako prošlo otkad se otkrilo da Bosna i Hercegovina nema ustava – opći raspašoj nastao u državi, tumačio je Dejtonski sporazum kako je tko htio, “provjeri u originalu”, zajebavali su se dejtonski hafizi što su Sporazum biva znali napamet – sve dok ga ovih dana, točno na godišnjicu početka pregovora u Dejtonu, policija Republike Srpske nije pronašla na Palama, u kući nekog Željka Kuntoša, nekadašnjeg policajca i tjelohranitelja Radovanovog šefa diplomacije Alekse Buhe. Pa se otkrilo da ga je prodavao za sto hiljada maraka. “Dejtonski sporazum, original na engleskom, dobro očuvan, cijena fiksna.” Prodavao levat originalni primjerak Dejtonskog sporazuma, kao da ikome u Bosni i Hercegovini Dejtonski sporazum treba, i da je ikad ikome uopće trebao.

Sve da ga je džabe davao, ne bi ga nitko uzeo: više bi koristi od njega imao da je u buregdžinici kod Jovanke u njega zamotao burek. A levat onda, shvatili ste, pred policijskim istražiteljima zavapio “Jooj, burek!” Pa se sjetio da ga je ministar Aleksa Buha onomad u Parizu poslao u buregdžinicu kod Žorža Pacova na stanicu Simplon.

Sad, je li bilo baš tako, đavo će znati, tek original Dejtonskog sporazuma na kraju je pronađen u Kuntošinoj kući na Palama, na polici u dnevnoj sobi, uz monografiju Hilandara, biografiju đenerala Draže i sabrana djela Vojislava Šešelja, što ih je dobio na nagradnoj igri neke benzinske stanice na Sokocu. Sve je, veli, jedan veliki Dejtonski nesporazum, nije on pojma imao što je uopće taj dokument, jer ne zna engleski. Mislio siromah da je original scenarij za “Gradić Pejton”, pa reko da uhvati neke pare.

Je li, kažem, bilo baš tako, đavo će znati – ili barem SIPA – tek Dejtonski sporazum sve od potpisivanja do danas u Bosni vrijedi taman koliko i papir od bureka. Pa se najprije otkrilo, čitam jutros u novinama, kako nije istina da je original nestao, eno ga u arhivu Predsjedništva – samo je valjda malo uflekan od ulja, pa dok ga konzervatori srede – pa se otkrilo kako je taj primjerak u Sarajevu zapravo kopija onog Tuđmanovog iz Zagreba, pa se otkrilo – da nije bilo cijele ove gužve ne bismo ni to nikad saznali – da je nestao zapravo Miloševićev primjerak iz Beograda. Ključni dokument suvremene povijesti Bošnjaka, Srba i Hrvata, ukratko, isto da je garantni list nekog starog video rekordera iz devedesetih, stari papir s pečatom Grundigovog ovlaštenog servisera zagubljen negdje u ratnim zbjegovima i poratnim selidbama, danas po prilici jednako vrijedan koliko i garantni list iz Dejtona.

Pa se na koncu shvatilo i ono što Kožo zna sve da ga probudite u dva iza ponoći: zašto se onomad u Parizu Dejtonski sporazum potpisao u tri primjerka. Točno zato, shvatili ste sad i vi, da Bošnjaci, Srbi i Hrvati njime obrišu dupe.

Pitanje je samo - gdje je onda original?

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)