Valentina Duvnjak je nakon 12 godina rada kao novinarka na nekoliko banjalučkih radio stanica, shvatila da nije zadovoljna načinom života koji vodi.  
 
Prije dvije godine ostala je bez posla i sa ušteđevinom od 20 maraka kupila je kartu Banjaluka-Kupres u jednom pravcu. Odlučila je da se vrati na imanje svog djeda.
 
Prvi zarađen novac bio je od branja bobica kleke i to zbog nepoznavanja terena u minskom polju.
 
- Znam da sam razmišljala Bože, kada dignem nogu, šta će se dogoditi. Hoću li ostati živa ili neću - ispričala je Valentina Duvnjak.

Novi život je započela na Kupreškoj visoravni sa zidanjem kuće na temelju stare sušare. Iz porušene kuće izvlačila je kamen, ciglu, grede. Ni slutila nije da će znati da zida kleše i da gradi.
 
Ne postoji podjela na muške i na ženske poslove jer ova žena radi sve što treba.
 
- Zadnje cigle kada sam postavljala pahulje su padale po meni. Ja se popnem na meredevine majka mi dodaje cigle i malter u maloj kantici od kilogram jer nemoguće je da ja podižem veliku kantu - kaže ona.
 
Šargarepa, cvekla, kupus, luk - donose solidne prihode. Povrće proizvodi prirodno, bez bilo kakve hemijske zaštite, na nadmorskoj visini od 1.200 metara, reklamira na društvenim mrežama i dostavlja kupcima.

 
- Šta vrijedi sad i da je ova šargarepa dva kilograma ako ona nije zdrava. Šta ima veze ako je povrće i sitnije važno je da je zdravo - ističe Valentina.

Otkriva i da je dosta ljuti kada neko kaže da je država u kojoj živi besperspektivna, da u njoj ništa ne valja. Smatra da to nije tačno i da je ovo jedna od bogatijih zemalja u Evropi, ako ne i u svijetu.

- Mi živimo u državi koja je prebogata! Imamo fantastične šumske resurse, vodne resurse, fantastičnu mogućnost za razvoj stočarstva i poljoprivrede, imamo kvalitetnu plodnu zemlju, imamo sve što bi jednom čovjeku moglo da čini život kvalitetnim i dobrim. Međutim, konstantna priča da živimo u lošoj državi stvara utisak da je ova država dno dna, gdje apsolutno ništa ne može da fukcioniše.
 
Ne, mi imamo fantastičnu državu, ali imamo loš upravljački aparat koji bi vodio državu onako kako bi trebalo, razvijao je u svakom pogledu. Uzeću samo moj primjer, počeli smo da obrađujemo njive koje su oko 30 godina ležale neiskorišćene, neko bi za njih rekao “ma to je ništa, zaraslo i neupotrebljivo”, a zemlja je zapravo samo odmorila.
 
To je taj različiti pogled na stvari u našoj zemlji, od te livade i njive koju bi neko nazvao otpadom, mi smo dobili jednu oranicu koja nam je dala fantastične plodove. Šargarepu od kilogram, bez upotrebe ikakvih pesticida, bez ikakvih hemijskih dodataka koji bi ubrzali njen rast, samo je posađena u tu odmornu kvalitetnu našu zemlju, u našoj državi i ima odličan ukus, rasla je zdravo i onako kako su je sadili naši preci - kaže Valentina, piše Buka.com.

Radni dan počinje prije izlaska sunca. Zajedno sa majkom obrađuje zemlju ručno. Čak i vodu za zalivanje bašte donose u kantama.

U baštu je često navraćala divljač zbog čega su postavili električnog čobana. Zec se gostio kupusom, medvjed jabukom. Dok čopori vukova, u potrazi za vodom, prolaze pored kuće.
 
- Divlje životinje su ovde nešto sasvim normalno. Selo je napušteno i one se spuštaju jer to sad smatraju svojom teritorijom - rekla je Duvanjak.

Kad se tek vratila nije imala ni struju, ni vodu. Zime su oštre i do minus 25, a kad snijeg napada - mjesecima ne može nigdje.

 
Ali, za životom u gradu ne žali. Tamo je radila nekoliko poslova, bila podstanar i stalno pod stresom. Ovde je stigla sa pet maraka kusura od karte, i za dvije godine napravila kuću, kupila auto i živi u miru.

Valentina je upravo život koji je ispunjava pronašla na selu. Da li će ostati zauvijek ne zna, jer odabrala je da živi dan za danom.
 
- Meni dan ujutro počinje sa osmijehom, sedam je sati, ptice cvrkuću, ne gledam na sat, jer gore mi vreme ne znači ništa. Znači mi izlazak i zalazak sunca, oblak, i da li će biti kiše ili neće. Znači, to su neki orijentiri koji meni određuju dan. Jedan mnogo drugačiji i jednostavniji život od onoga koji sam vodila i koji mnogo više prija čoveku.
 
Šta će biti kroz godinu ili više ne znam i ne želim da znam. Kao što sam napravila preokret da odem na kupreške visoravni, tako mi se isto može dogoditi da odem na neko drugo mjesto i poručila bih uvijek ljudima - nemojte puno razmišljati o budućnosti u smislu šta će biti za godinu, dvije, pet. Trudite se da živite život bukvalno dan za danom, a šta će donijeti sutra, to niko od nas ne zna - zaključuje ova mlada djevojka, piše Buka.com.

(Buka,BLIN MAGAZIN/ljk)