Ljudi koji se liječe od kancera suočeni su sa mnogim izazovima, a jedan od njih je i odnos okoline. Nažalost, oni se u Srbiji često tretiraju kao da su "zarazni", a ovo je ispovijest žene koja je to osjetila "na svojoj koži".

Trenutak kada su mi saopštili dijagnozu - kancer dojke - promijenio je moj život iz korijena. Ovo jeste otrcana fraza i često korišćen kliše, ali je u slučaju ljudi koji obole od maligne bolesti toliko bolno tačna. Razloga je mnogo, a oni najvažniji nisu fizički, zato što "živ čovek svašta istrpi". Mnogo su važniji oni psihički koji od vas trajno čine nekog latentno zabrinutog za svoje zdravlje, ali i socijalni koji se tiču odnosa okoline prema vama.

Brojna maligna obolenja se u razvijenim zemljama svijeta tretiraju kao hronična, a ljudi koji boluju od njih se ni malo ne razlikuju od onih koji boluju od hipertenzije ili na primer dijabetesa. U Srbiji je to drugačije, a ovdašnja sredina onkološke pacijente tretira kao da su zarazni. I to bukvalno!

Prvo sa čim ćete se suočiti nakon što saznate dijagnozu je "iznenadni nestanak" nekih ljudi iz vašeg života. Lijepo, mislite da vam je neko prijatelj, znate se i družite "100 godina" i zato što vjerujete da vam je blizak, sa njim podijelite svoju muku. Ne prođe mnogo, pa bajni prijatelj prestane da dolazi kod vas, sve vas rjeđe zove, a kada vi pozovete njega, baš nikako nikada ne može sa vama na kafu ili šetnju. Umije da se desi i da neko ima neskrivenu fizičku manifestaciju, pa kada se sretnete na ulici i čuje dijagnozu, odmiče se, okreće glavu i ni u ludilu neće da vas poljubi u obraz.
 

Meni je trebalo neko vrijeme da shvatim zašto se ljudi tako ponašaju, a kada sam jednom spoznala da su i oni samo žrtve svojih velikih strahova, prestalo je to da me dotiče. Strah je posljedica nedovoljne informisanosti o malignim bolestima koja je dovela do uvriježenog mišljenja na ovim prostorima da nijedan kancer nije izlječiv. Zato se ljudi sa malignitetom često osećaju kao glavni glumci serije "Walking Dead" i to samo zbog zabrinutih pogleda okoline koji im više od riječi govore da su "otpisani slučajevi".

Osobi koja se liječi od raka ovdje nije dozvoljeno ni da na pitanje "Kako si?" odgovori sa "Dobro", "Odlično"... Koliko puta mi se samo desilo da me nakon takvog odgovora tokom liječenja gledaju u stilu "jadna, malo je prsla". Jednostavno, morate "po difoltu" da budete loše i ne bi trebalo da uznemiravate okolinu nekim "lažnim samopouzdanjem".

Ovaj tekst je samo jedan od mnogih koji će se pojaviti u raznim medijima tokom oktobra u cilju podizanja svijesti o kanceru, zato što je on međunarodni mjesec borbe protiv raka dojke. Ok, možda sam i ja dijelom zbog toga odlučila da ga napišem.

Ipak, moj primarni cilj je da oni koji trenutno prolaze kroz borbu sa kancerom shvate da nisu "kužni" i da je odnos okoline prema njima dobrim dijelom zasnovan na strahu i predrasudama. Sa tim jednostavno morate da naučite da živite i da se borite - baš kao i sa rakom.

(Kurir.BLIN MAGAZIN/ljk)