Bivši bh. imam otvoreno

Hafiz Sulejman Bugari: Zašto sam se nakon 37 godina povukao iz BiH... A pitate me da li mi nedostaje?

Hronika 10.10.17, 09:46h

Hafiz Sulejman Bugari: Zašto sam se nakon 37 godina povukao iz BiH... A pitate me da li mi nedostaje?
Dugo sam boravio u Bosni i Hercegovini, a čovjek navikne na jedan ritam, pa ne bi mijenjao tako lahko lokaciju djelovanja. Naravno, nije lahko, ali je interesantan izazov. Kada me tamo pitaju kakva je razlika, uvijek odgovaram: "Svi su ljudi isti, zbog istog se smiju i plaču!"

 

Izvor: balkans.aljazeera.com; Razgovarala: Tatjana Nikolić

 

Hafiz Sulejman Bugari, dugogodišnji bh. imam, neposredan i živ u govoru, otvara pitanja i probleme na mekan i svima prijemčiv način, a vijest da će negdje gostovati, bez obzira gdje, daleko odjekne.

 

Rođen je u Orahovcu, kod Prizrena. Tokom studija na Teološkom fakultetu u Sarajevu odlazi u Medinu, na Univerzitet islamskih nauka, gdje 1998. diplomira na Odsjeku za Kur'an i tefsir. Magistrira 2012. u Sarajevu u oblasti socijalnog rada. Otac je petoro djece, objavio je pet knjiga, među kojima je zbirka izreka Za raju iz Raja, a neko vrijeme u Sarajevu je obavljao dužnost koordinatora svih centara za borbu protiv ovisnosti o drogama.

 

Ispunjen je nesvakidašnjim radosnim mirom i staloženošću dok teče razgovor sa njim.

 

"Vjeruj mi da me boli što te ne boli kada te neko vrijeđa", rekao mu je jednom prilikom prijatelj u razgovoru.

 

Dok na različitim jezicima ljudi šalju molitve jednom nebu, hafiz Bugari dobro nosi i održava u svakoj prilici, neprimjetno postajući terapeut za svoje okruženje. U njegovom kosmopolitskom pojavnom pristupu ona četiri zvona (četiri religije) iz Andrićevog Pisma iz 1920, sa raznoglasnih i raznovrsnih sarajevskih tornjeva, više ne kasne jedno za drugim otkucavajući jedno te isto vrijeme.

 

Nikada nije ni pomislio da ode iz Bosne i Hercegovine. Da ima tri života ne bi završio poslove koje je započeo jer je njegova radionica bila ljudska duša. Ipak, ideja je došla odjednom – povukao se iz Bosne i Hercegovine, nakon 37 godina boravka u njoj; po nekoj Božijoj pomisli, kako navodi, desio se susret sa crnogorskim reisul-ulemom Rifatom Fejzićem. Od septembra 2016. postaje njegov savjetnik za misionarstvo i predavač u medresi u Podgorici.

 

Koja su Vaša najveća iskušenja na dosadašnjem misionarskom putu u Crnoj Gori?

 

- Na početku želim da vam se zahvalim što ste mi ukazali čast pozivom za ovaj intervju, odnosno zajednički razgovor, jer nema ličnog i unutarnjeg stava ili pogleda bez komunikacije i dijaloga sa drugim. Ideja komunikacije i dijaloga je danas zapostavljena i potisnuta. U svakom slučaju hvala vam što ste na strani onih koji zagovaraju razgovor i dijalog, kao jedino rješenje za postojeće probleme.

 

Znam da iskušenja imaju zadaću da se bolje upoznamo jer čovjek, po svojoj prirodi, zaboravlja svoju obavezu koja se zove upoznavanje. To je i jedan od razloga stvaranja, kako Stvoritelj veli: "O, ljudi, stvorili smo vas od jednog muškarca i jedne žene i podijelili vas u plemena i narode da biste se međusobno upoznali. Najplemenitiji od vas će biti onaj ko bude najsvjesniji (ko se od zla ogradi)" – Kur'an.

 

Meni je iskušenje bilo dolazak ovdje u smislu jesam li spreman potvrditi misiju gdje god je to potrebno. Dugo sam boravio u Bosni i Hercegovini, a čovjek navikne na jedan ritam, pa ne bi mijenjao tako lahko lokaciju djelovanja. Naravno, nije lahko, ali je interesantan izazov. Kada me tamo pitaju kakva je razlika, uvijek odgovaram: "Svi su ljudi isti, zbog istog se smiju i plaču!"

 

Ovdje sam naišao na toplu i srdačnu dobrodošlicu od svakog, bez obzira na vjeru i naciju. Na tome im se zahvaljujem i ujedno čestitam tu srdačnu gostoprimljivost. Jer sve je do nas – samo se trebamo jedni drugima otvarati, upoznavati, zajedničke blagodati djeliti i probleme zajedno rješavati. Neko konkretno iskušenje ovdje, zaista, nisam imao.

 

Da li Vam i u kojem pogledu Bosna i Hercegovina nedostaje?

 

- Bosna i bosanski duh uvijek se nose sa sobom. Taj duh, koji privlači svakog čovjeka, to je duh za analize. Kad ga imaš, onda ti ne nedostaje tzv. kahva, a kahva – to je muhabet, slobodan i opušten dijalog uz obostranu ljubav i spremnost za pomoć svakome. I crnogorska kahva miriše na suživot. Dobro i Lijepo svugdje ima isto značenje. Ako povedemo sebe sa sobom, bit će nam svugdje lijepo.

 

Šta je esencija tog susreta sa samim sobom?

 

- Dolazimo do svoje originalnosti. Ja ne mogu doći do sebe bez drugog, ili ću doći na nakaradan način. Kada dođem do sebe preko iskrenosti drugog, koji će mi otvoreno reći u čemu vidi problem, to je put koji vodi do suočavanja sa sobom. Dakle, ja te volim, ali ne volim ono što radiš. Nama fali majčinski pristup drugome, koji razumije njegove slabosti, ali ga polako odgaja i diže da što blaže dođe do sebe ne bi li ovladao sobom. Jer, kada ovlada svojim egom, on postaje terapeut. Onaj ko ne vlada sobom uživa da vlada drugima, po bilo kojoj osnovi. Želja ega je klica šejtana, demona koji poručuje Ademu da je bolji od njega. To je nešto urođeno i naslijeđeno što moramo otkriti i iskorijeniti kod sebe da bismo bili otvoreni i prema sebi i prema drugome. Nije džaba riječ "sreća" nastala od glagola "sretati se".

 

Svojevremeno ste rekli da "kome je čast preča od drugoga taj postupa nečasno". Šta ako je taj drugi nečastan ? Da li je zastupanje takvog principa za dobro čovjeka i zajednice?

 

- Ako neko postupa nečasno, ne mora da znači da je nečastan već se tu upetljao nečastivi, koji ne voli da se poštuje svačija čast, a vjerniku je obaveza da poštuje svakog čovjeka, pa i onog ko udara na njegovu čast. Vjernik je dužan da analizira njegovo stanje i uzroke koji su ga doveli do takvog postupanja. Evo, recimo, svi volimo malu djecu. Šta li se to desilo pa da ne volimo veliku djecu? Brzo ćemo otkriti da je neznanje razlog sukoba, napada i uvrede. A pogotovo naslijeđena mržnja, koja se prenosi zbog prošlosti, te pogrešna procjena i nejasan uvid u smisao ljudskog zadatka. Glavni uzročnik bolesti tuge i straha, koji razaraju današnje društvo, jest upravo vezivanje za prošlost – time se, s jedne strane, obolijeva od bolesti tuge za prošlošću, ali tako nastaje i bolest strahovanja zbog budućnosti. Nama je potrebna sadašnjost i svijest da se čovjek mijenja svake sekunde, sve dok ne nađe svoj original. Ono što ne volimo su samo njegova neoriginalnost i pretvaranje, a i tome ima lijeka. Uvijek volim podsjetiti sebe i druge na predaju u kojoj se prenosi da je učitelj svijeta Muhammed, mir i spas na njega, rekao: "Pomozi bratu – onom koji nepravdu čini i onom kome se nepravda čini." Prisutni, začuđeni, rekoše da im je jasno da treba pomoći onome kome se nepravda čini, ali zašto i kako pomoći onome koji čini nepravdu? "Njemu pomozite da više ne čini nepravdu", reče Poslanik.

 

Postoji li duhovna specifičnost Crnogorca, bez obzira na vjersku pripadnost?

 

- To se odmah osjeti u kontaktu sa ljudima. Imaju poseban respekt prema znanju i učenima, poseban respekt prema gostu i otvorenost. Također, dovoljno su snažni da priznaju slabost nakon konstruktivne i argumentirane rasprave, a upravo se to smatra jednim od temelja u duhovnosti.

 

Kako sagledavate suživot hrišćana i muslimana danas na prostorima Crne Gore?

 

- Ovdje je poznata dugogodišnja tradicija suživota između hrišćana i muslimana, posebno u Baru. U posljednje vrijeme pravljeni su možda neki propusti zbog političkih odnosa, međutim, vjerski uglednici ne trebaju dozvoliti da se zbog političkih pozicija i ličnih interesa poremete odnosi među ljudima. Oni se trebaju izdići iznad toga i fokusirati se na dizanje svijesti, jačanje odgoja i duhovnosti te buđenje vrlina kod građana kako bi dobro i pravda bili mjera protiv svakog zla, bez obzira preko koga dolazi. Međureligijske odnose treba još više razvijati kroz dijalog i međusobnu saradnju, s ciljem poboljšanja stanja zajednice i zajedničkog dobra. Nemamo pravo našim zatvaranjem zatvarati omladini i budućoj generaciji zdravije poglede i bolje vidike na život. Islam vjernicima nalaže dijalog, pomoć i saradnju sa sljedbenicima Knjige i traži da komuniciraju i raspravljaju s njima na najljepši način. "I potpomažite se u lijepom ponašanju i u svjesnosti i ne podržavajte jedni druge u grijehu i nasilju..." – Kur'an.

 

Čini se da se u minulim burnim vremenima intelektualci stapaju sa političkim elitama u prećutne kompromise, ne izdižući svoj glas razuma i mudrosti iznad ideoloških i prizemnih interesa. Vladika Nikolaj Velimirović kaže da je obrazovan čovjek onaj koji prije svega ima obraz. Da li je intelektualcima sa prostora bivše Jugoslavije nedostajao obraz?

 

- Uopšteno našem obrazovanju fali segment odgoja. Obrazovanje stječemo, ali nas odgoj uči kako da sačuvamo obraz. Odgoj i obrazovanje su dva krila, ti si čovjek više dušom nego tijelom. Mene uopšte ne čudi zašto obrazovani ljudi nasjedaju na očuvanje onog materijalnog. Prodat ću diplomu i svoje znanje samo da bih dobio stan. Rado se traže učeni ljudi da napišu knjigu kako bi podržali ideologiju i trenutni interes. Zdrav pristup nauci i vjeri od izuzetne je vrijednosti; nauci kao stvaralačkoj vrijednosti, a vjeri kao najispravnijem odnosu prema vrhunskoj i neprolaznoj vrijednosti. Pa i onaj koji nije vjerujući čovjek traži taj vrednosni odnos. Religija znači ponovno vezivanje za onog od koga si se odvojio, veza s izvorištem.

 

U Russeauovom djelu Prepreka i prozirnost ukazuje se na raskidanje ugovora s temeljem i originalnošću, otuđenje od prozirnosti čistog srca. Čim je prisutan raskid, prisutan je i privid, a privid je patnje u kojem živi moderno društvo. Intelektualac je slobodan čovjek od koga su sigurni svi ljudi. Nepismeni ljudi znali su da svojim stavovima u određenim trenucima sačuvaju zajednicu, a obrazovani su šutjeli. Obrazovan je čovjek onaj od čijeg su zla zaštićeni svi. Većina intelektualaca stapa se s političkim elitama jer ima strah od onog sutra. Fali im respekt prema svetom i svjetovnom. Onaj koji je vezan za sveto zapostavlja materiju, izoluje se od stvarnosti, pretjeruje i ima potrebu da posegne za autoritetom sile. Onaj koji je vezan samo za svjetovno opet poseže za silom braneći materijalno po svaku cijenu: ubistvima, ratovima, katastrofama. Sredina je zlatna. Tijelo je privremena adresa duše. Platon bi konstatovao da smo zaboravili identitet duše dajući prednosti raznoraznim vrstama identiteta (nacionalnom, religijskom, političkom, ekonomskom).

 

Na koji način, usljed rata na prostorima bivše Jugoslavije, posebno mlađe generacije i uopšte čovjek sa ovih prostora, može prevazići mržnju i osvetoljubivost i krenuti putem uzornog građanina u punom smislu te riječi?

 

- Najbolji način oslobađanja od svake bolesti jest da se vratimo idejama duše, izvoru mira, a izvor mira jeste On – Stvoritelj svega. Čovjek ostaje u nemiru bez mira. Ako neće mir, on je nepomirljiv. Drage plemenite duše, nek' u nama odiše mir, time se gasi svaki nemir. Uvjerio sam se da roditelji ovisnika o drogama otvoreno i javno priznaju slabost svoga djeteta, ljudski plaćaju štetu koju je nanio ljudima i traže izvinjenje od njih. Također priznaju i svoju slabost u uskraćivanju odgoja i komunikacije sa djecom. U potrazi za materijom izgubili su dječiju radost. Zašto onda ne bi kolektiv, i svaka zajednica, priznao slabost svojih građana pojedinaca koji su palili i potpaljuju vatru mržnje prema drugom i drugačijem? Priznanjem slabosti izlječenje je na pomolu. Pitajmo bivše ovisnike kako je sladak život bez poroka. Omladina ne smije slijepo slijediti priču svojih predaka. Gospodar često u Posljednjoj knjizi veli: "Zar ćete ih slijediti i onda kada oni ne shvataju i kada nisu dobro upućeni?"

 

Tokom rata bili ste motivator u Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Da li se ljubav i mržnja samo nasljeđuju, kako tvrdite, ili svjesno oblikuju i naknadno stiču u izgradnji karaktera jednog čovjeka? Da li ste imali iskustvo da, pod okriljem dobrih namjera i pouka, kojima, naravno, pribjegavate, proizvedete loše posljedice?

 

- Mi smo dužni da motiviramo ljude za dobro i da se bore protiv svega što remeti međuljudske odnose te da brane svoju kuću, porodicu, domovinu i čast svakoga. Ispravno i potpuno vjerovanje je onda kad u srcu vjernika budu i ljubav i mržnja – ljubav prema dobru i mržnja prema zlu. To je ono preporučljivo što se nasljeđuje, a ne mržnja prema drugom i drugačijem. Islam uči sljedbenike da budu i protiv muslimana koji čine nepravdu nemuslimanima. U Knjizi Božijoj stoji: "O, vjernici, bdijte nad pravičnošću kao Njegovi svjedoci, makar to bilo i protiv vas, vaših roditelja i bližnjih..." (Kur'an). A ako se desi da se prozrokuje loša posljedica i pored dobre namjere, onda se za to odgovara pred sudom pravde, bez obzira na to ko je u pitanju. Meni se lično dešavalo da sam griješio prema mnogima i pored dobre namjere, ali to je bio samo plod moga neznanja. Kad bih uvidio grešku prema drugome, zatražio bih izvinjenje i nastavio s radom na ličnom usavršavanju.

 

Zašto, de facto, danas sve više dolazi do zloupotrebe vjere, pa se, recimo, epilog gotovo svih terorističkih aktivnosti širom planete svodi pod krilaticu da su "učinjene u ime islama"?

 

- Kada svi znamo da svaka vjera zagovara mir i pravdu, zašto onda etiketiramo teror islamskim prefiksom? To su klasične zloupotrebe koje odgovaraju političkim ambicijama i površnim, polovičnim i neostvarenim sljedbenicima. Moramo priznati i da, kad se nekom narodu ili pojedincu konstantno čini nasilje, a svijet šuti, onda su oni u stanju da urade svašta ne bi li se čuo njihov glas. Očito svijet ne voli istraživati uzroke problema, bolesti i filozofiju grijeha. Zato im je lakše da pripišu problem doktoru, bračnom drugu, komšiji ili drugom i drugačijem. Apsurd je kad kolega kolegi, nakon konstantnog druženja na poslu i uz svakodnevno međusobno pomaganje, kaže da je terorista. Tu je riječ ili o naslijeđenoj mržnji ili o površnom upoznavanju ili o nasjedanju na medijske konstrukcije ili o kombinaciji navedenog.

 

Kako biste, iz sadašnje perspektive, saželi Vaše iskustvo sa vehabijama?

 

- To su ljudi koji imaju stvarno dobre namjere i želje. Međutim, žrtve su površnog i jednostranog pristupa Božijoj Knjizi, vjeri i vjerovanju. Kad bismo detaljno analizirali ciljeve zakona vjere s kritičkim osvrtom na svoje ponašanje i svoj odnos prema drugome, vidjeli bismo da većina muslimana više slijedi svoga "učitelja" nego praksu Poslanika Muhammeda a. s., koji je nalazio dobro i u neprijatelju i koji je znao žrtvovati i čast za spas čovjeka i zajednice. To je preporučivao i sljedbenicima islama. Ne zaboravimo: islam nije vjera muslimana Arapa, Pakistanaca, Turaka, Bosanaca, Nijemaca, Albanaca i Amerikanaca itd. nego vjera Jednog Jedinog Stvoritelja svih nas. Predlažem da se oglase oni koji su bili na tom putu, pa su uvidjeli svoje greške te promijenili kurs djelovanja, a ima ih i s visokorangiranim diplomama i doktoratima.

 

Koliko velikodostojnici drugih religija treba i realno mogu da utiču na političke tokove jednog društva i da li dovoljno čine na samosvjesnosti čovjeka, njegove zdrave pobožnosti i stalne potrebe za preispitivanjem? Kakav je slučaj sa islamom?

 

- Islam o tome ima jasan stav: kad budemo iskreno govorili i radili, ne očekujući nagradu osim zadovoljstva Božijeg, tada vjernik postaje primjer kojim se popravlja okruženje. Svemilosni Allah veli: "O, vjernici, nemojte govoriti ono što ne radite. O, vjernici, vjerujte!" Oni kojima je vjera usput, a ne put, ne mogu zajednici ponuditi put mira, ljubavi, razumijevanja i napretka. Danas se i iskrena kritika shvata kao napad. Evo, krenimo svi zajedno da iskreno i otvoreno govorimo šta nam se ne sviđa tu gdje živimo i radimo. Vidjet ćete da ne smijemo otvarati "arhive". Znate zbog čega? Zato što smo kupljeni ovim ili onim, a i zato što nemamo bolji projekt. Mi dobro dijagnosticiramo stanje, možda znamo i ime terapije, ali nismo terapeuti koji će biti spremni brižljivo pratiti tok izlječenja, ne libeći se raditi i "noćne smjene". E, to je put popravka, a On najbolje zna.

 

Ostatak intervjua pročitajte OVDJE.

 

(balkans.aljazeera.com, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 

BLIN
KOMENTARI