Izvor: Avangarda.ba/Autor: Mirza Halilčević

Da li se rađamo silovani, ili nas se siluje po rođenju? U ime oca, komšije, zakona, institucije, kulture, društva? Da li smo silovani već u stomaku? U naizgled sigurnoj vodenoj kugli koja nas, reklo bi se, štiti. Da li je sve ovo previše, ili je vizualizacija našeg tumačenja silovanja previše? Da li je silovanje samo i isključivo seksualni čin koji podrazumijeva neki oblik penetracije, ili je silovanje i neizbježno internalizovanje društvenih normi, vrijednosti i standarda koji te od rođenja pozicioniraju i tretiraju na način da si rođen, pa i začet u nečije ime i da ćeš život proživjeti uvijek dugujući nekome nešto, svoje tijelo, svoje organe, svoje sposobnosti, svoje radne navike? 

Kao, recimo, kad ti dolaze gosti pred kojima se treba pokazati, pa odeš u mesnicu i kupiš najbolji komad mesa, fino ga onako kažiprstom mapiraš, pa ti ga mesar onako jednim potezom svoje oštre sablje skrati po potrebi. I onda dođeš fino kući i misliš se koji bi komad zetu najviše prijao. Mada, zet najviše voli batak, pa se onda, opet, sa sve onim cekerom uputiš po najveće pile, jer zet voli batak. 

Koliko nas realno boli kurac za zetom, naprimjer. Zet je pritom, dakle, muž vaše kćerke. Šta mi veličamo i baštinimo kroz ulogu zeta, je li to onda naš način da damo do znanja kćerki da je volimo, ili je to, recimo, naš način da mu se zahvalimo što ju je oženio, odnosno, konačno joj dao validaciju i vrijednost.

Da li je silovanje samo i isključivo seksualni čin koji podrazumijeva neki oblik penetracije, ili je silovanje i neizbježno internalizovanje društvenih normi, vrijednosti i standarda koji te od rođenja pozicioniraju...

Uzmemo li za primjer situaciju partnerskog seksa sa artikulisanim pristankom, gdje smo poslije istog prilično sigurni da to nije ono što smo željeli i da je naš artikulisani pristanak zapravo glas svih onih koji progovaraju u naše ime – tradicija, društvo kultura, pa i neka religijska interpretacija... Možemo li ovdje govoriti o nivou partnerskog silovanja koje je nekako najplastičniji primjer, a opet toliko imaginaran za domet našeg općeg kulturnog tumačenja?

Eh sad, zamislimo situaciju, koja je naravno, opet, moguća i na relaciji zet-kćerka, u kojoj ljudi, dakle muškarci i žene, usljed internalizovanih, dubokih uvjerenja nametnutih od strane kulturnog balona u kojem živimo, djeluju, rade stvari duboko ubijeđeni da ih rade samoinicijativno i sa nekim vlastitim nahođenjem, što je zapravo nivo patološke laži gdje se čovjek toliko dobro ubijedi da je laž, koju živi, zapravo jedina istina u skladu sa kojom dalje život teče. Teško je razbiti taj koncept, jer činjenica je da ovakvo nešto ne nailazi na razumijevanje u društvu. 

Uzmemo li za primjer situaciju partnerskog seksa sa artikulisanim pristankom, gdje smo poslije istog prilično sigurni da to nije ono što smo željeli i da je naš artikulisani pristanak zapravo glas svih onih koji progovaraju u naše ime – tradicija, društvo kultura, pa i neka religijska interpretacija... Možemo li ovdje govoriti o nivou partnerskog silovanja koje je nekako najplastičniji primjer, a opet toliko imaginaran za domet našeg općeg kulturnog tumačenja. Ili, iz drugog ugla posmatrano, može li se ovdje govoriti o autodestrukciji koja je rezultat snažne struje kulture silovanja?

Koliko je institucija braka zapravo rasadnik kulture silovanja svjedoči i činjenica da u javnom diskursu ne postoji nimalo prostora za govor o ovakvim temama

Koliko je institucija braka zapravo rasadnik kulture silovanja svjedoči i činjenica da u javnom diskursu ne postoji nimalo prostora za govor o ovakvim temama. Naravno da tome u prilog ide i sva svetost i uzvišenost braka što mu se pripisuje, što opet predstavlja jedan mehanizam zaštite, gdje se pod zvonom privatnosti zasađuje i rasađuje moć koja nesmetano raste i razvija se bez bojazni da će odgovarati za to – ni pred bogom, ni pred ljudima.

Koliko je institucija braka zapravo rasadnik kulture silovanja svjedoči i činjenica da u javnom diskursu ne postoji nimalo prostora za govor o ovakvim temama. 

Naravno da tome u prilog ide i sva svetost i uzvišenost braka što mu se pripisuje, što opet predstavlja jedan mehanizam zaštite, gdje se pod zvonom privatnosti zasađuje i rasađuje moć koja nesmetano raste i razvija se bez bojazni da će odgovarati za to – ni pred bogom, ni pred ljudima.

Iako problematiziranje ovog pitanja na momente zna djelovati prilično jednostavno, u smislu – nisi dužan/na učiniti ništa što zaista ne želiš i pritom imaš pravo i usljed seksualnog čina odustati ako ti to na bilo koji način izaziva neprijatnost i nelagodu. 

S druge strane, sav taj izolovani vakum u kome živi seks u našem društvu, učinio je da interpretacija silovanja i njegova vizualizacija postane ono što gledamo na filmovima – čupanje, grebanje, šamaranje, plač, krv, suze i šta sve ne, usljed čega se izgubio prostor da se u društvu i vremenu stvari nazovu njihovim pravim imenom, što opet na kraju objašnjava činjenicu otkuda toliko otpora prilikom imenovanja i ukazivanja na silovanje, jer, niko se ne želi suočiti sa tom silovateljskom, demoniziranom etiketom koja nam visi za vratom.

Zar ja ne smijem da tučem svoju ženu, pa ona je moja... Isto ti ga dođe i sa jebanjem – zar ja ne mogu da jebem kad hoću i mogu, što sam se onda ženio? 

Neko je nekad rekao kako je spavaća soba pravi filmski silovateljski scenarij, gdje se silovanja događaju na dnevnoj bazi, ali, brak je čudo jedno. Meni opet pade na pamet zet sa početka priče, sve sa batacima, što je jednom prilikom za večerom rekao – zar ja ne smijem da tučem svoju ženu, pa ona je moja... 

Isto ti ga dođe i sa jebanjem – zar ja ne mogu da jebem kad hoću i mogu, što sam se onda ženio? 

Jedina slika koja me u momentu dovodi do spokoja je zamišljanje zeta sa batacima i pekarskim krompirom, ali u rerni!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)