Banjalučanin Robert Dacešin koji je proputovao skoro cijeli svet ovog puta je odlučio da upozna i osjeti najopasnije mjesto na svijetu, Černobil, u kojem se prije tridesetak godina, kada Robert nije bio ni rođen, desila najveća nuklearna katastrofa u istoriji čovječanstva ostavljajući iza sebe brojne žrtve i pustoš.
Dok je obilazio razrušene i napuštene kuće sa još uvijek rasutim igračkama i dječijim cipelama po podu, osjetio je, kaže naš sagovornik, neopisivu tugu i jezu, a ovo putovanje mu se urezalo u sjećanje za cijeli život.
Pored gotovo 40 destinacija koje je posjetio, Černobil ga je najviše iznenadio.
- Gde još na svijetu možete da stojite na glavnom trgu i da nigde nema nikoga. Gde još možete da potpuno slobodno uđete u bilo koju kuću, a da vam niko ništa ne kaže. Černobil nije za svakoga. Jeziv je baš. Na momente vas mnogo i rastuži - priča Robert.
Kada je saznao da ću tokom posjete Kijevu biti na samo 130 kilometara od ovog mjesta Robert je odlučio da mora da ga posjeti.
- Ne znam nikoga ko je bio u Černobilu. Idem u mjesto gdje još skoro niko nije bio. Znao sam da ću da se iznenadim šta god da vidim. Da će to biti jedno totalno drugačije putovanje. Kao što je i bilo - prisjeća se Robert priprema za ovo putovanje života.
Postoje dvije ture za Černobil jednodnevne i dvodnevne i ne možete sami da odete nego sa nekom od agencija.
- Agencija sa kojom sam išao jednodnevnu turu naplaćuje oko 80 dolara sa osiguranjem. Kada rezervišete putovanje, šalju vam mejl u kome vam savjetuju majice dugih rukava, hlače, kao i dublje cipele. Obavezan je i pasoš - kaže Robert.
On kaže da je mjesto od čijeg pomena samog imena, još uvek zaziru ljudi širom svijeta, danas u suštini sigurno. Ono što se malo zna je da i dan danas neki ljudi žive ovde.
- Njih 3.000 vratilo se u jednom trenutku da bi ih danas ostalo oko 120. Uglavnom su to starci od oko 80 godina i žive po jedan u svakom selu. U Ukrajini su poznati kao “samostalni nomadi”. Razlog njihovog povratka je jednostavan ljubav prema svom kraju i svojoj kući. Naime, ubrzo nakon što se primirila situacija oko Černobila, ovi ljudi željeli su se vratiti svojim kućama. Nakon dugo vremena i pregovora sa vladom, dozvoljeno im je da se vrate i da će im Vlada obezbedi struju i vodu i sve što im treba za život. Međutim, oni ne mogu imati prijavljeno mjesto boravka, jer faktički niko ne živi u Černobilu - priča Robert, koji je inače autor bloga Rio priče sa putovanja.
Po povratku, imali su ogroman broj kuća koje su mogli da izaberu za život, ali ono što je zanimljivo je da su svi izabrali svoju kuću.
- Gotovo svi oni danas jedu biljke koje rastu ovdje, piju vodu sa ovog mjesta i savršeno su zdravi. Slobodno mogu da napuste ovu zonu. Vlada Ukrajine im je izdala posebnu dozvolu da mogu da se kreću po zemlji, a većina njih ima djecu i unuke širom Ukrajine koji ih često posjećuju. Svi oni žive na sasvim normalan način. Niko nema tri ruke ili tri noge. Niko nema tumor ili rak. Čitava ova zona u suštini prilično je čista danas. Životni vijek radioaktivnih elemenata koji su se širili ovde, već je prošao - objašnjava Robert.
Tek po povratku kući, Robert je shvatio da mu je putovanje u Černobil, bilo najluđe iskustvo ikada.
- Nikada prije nisam bio, niti ću verovatno biti na ovakvom mjestu. Nisam siguran da ovakvo mjesto još negdje i postoji. Nikada u životu nisam osjetio takav strah od nekog mjesta. Nikada do sada sa većom bojažljivošću nisam slušao o istoriji nekoga grada. Nikada nisam bio tužniji na putovanju kao ovde - prenosi nam Robert svoje utiske.
Robert kaže da ga je put u Černobil naučio da bude zahvalan na onome što ima.
- Vjeruje se da je 400.000 ljudi direktno ili indirektno osjetilo posljedice Černobila. 400.000! To su dvije Banjaluke. Dvije Banjaluke su nestale zbog nesmotrenosti nekoliko ljudi. Mi smo imali rat, ali ovo je još gore. U ratu se borite sa protivnicima koje vidite. Znate sa koje strane će se pojaviti. Ovde umirete bez da znate kako i zašto - kaže Robert.
Više pročitajte na Riopričesaputovanja.com
(Blic,BLIN MAGAZIN/ljk)