Izvor: Avangarda.ba

Tema “islamizacije” u Bosni i Hercegovini nije nova i nepoznata ni ovdje ni u širem regionu, posebno od formiranja samostalne države raspadom Jugoslavije. Na ozbiljniji način, bar što se javnosti tiče, potaknuta je reakcijama na “Islamsku deklaraciju” Alije Izetbegovića napisanu sedamdesetih godina te kasnijim “sarajevskim procesom” 1983. godine, grupi bh. intelektualaca optuženim za “djela protiv naroda i države”. Nakon svega, i u BiH tokom rata i u svijetu u tim i kasnijim godinama – što nije bez snažnog utjecaja na današnja zbivanja u Bosni, tema je zaoštravana. 

Ratovi, terorizam, dovođenje mudžahedina, kasnije Bliski istok i njegova “bliskost” sa ovim prostorima, činjenice i predrasude tim povodom o terorizmu i mislimanima u svijetu, zakulisni utjecaji izvana i iznutra na državu po mnogo čemu nedefinisanu i održavanu baš zato što je takva. Eskaliralo je manipulisanje vjerom u ime biznisa i lopovlucima u ime vjere, porađanje i prihvatanje iz tih i takvih razloga “raznih” vjeronauka i prakticiranja islama koji kao takav, “novotumačeni”, na ovim prostorima nikada nije bio realnost. Time je započelo i poprilično poništavanje onog mentaliteta, i vjerskog i društevnog identiteta kojim se Bosna vjekovima mogla s razlogom dičiti...

“Trodioba vlasti”

Puno bi se toga na ovu temu moglo kazati danas, jer su se pomiješali motivi, nakane, planovi i kalkulacije, utjecaji i igre sa raznih nivoa, od ozbiljno geostrateških (o čemu niti vodimo rasprave niti je očuvan interes, pa tako ni kapacitet da se takve rasprave razumno, argumentovano i suvislo vode), preko mega-profiterskih interesa u ime politike, sve do onih piljarsko-grabežnih džeparenja koja postaju mjera sposobnosti i kapaciteta. 

Eskaliralo je manipulisanje vjerom u ime biznisa i lopovlucima u ime vjere, porađanje i prihvatanje iz tih i takvih razloga “raznih” vjeronauka i prakticiranja islama koji kao takav, “novotumačeni”, na ovim prostorima nikada nije bio realnost

Znanje i nauka su postali u nedopustivoj mjeri sluge takozvanoj “politici”, zapravo golim manipulativnim interesima. Ozbiljni i razumni mediji su eutanazirani i potpuno podređeni logici populističke proizvodnje profita i šunda, a takozvani “sistem” doveden je dotle da se iz vodećih državnih institucija izruguju čak i Ustavnom sudu (ako nije odigrao po njihovom diktatu), a “trodioba vlasti” javni je vic. 

U javnosti kolo vodi društvo koje se divi onom fakinskom mentalitetu iz stare sarajevske priče o “mangupu” koji će upitati Ivu Andrića u kafani: “Ćoro, napiše li se šta...” Ili, izjavi estradne dive koja na upit o školi kaže: “Škola? Pa škola je samo za onoga ko nije ni za šta drugo...”

Sve ovo skupa nije kazano da bi se relativizirale, ili obezvrijedile rasprave koje se na temu islamizacije u BiH vode minulih sedmica, ovaj put interesno uže i programski na relaciji Hrvatske (ne samo iz najužeg političkog vrha već i dijela medija) i političkog vrha u BiH. Što se bh. strane tiče, priča je kao i u svemu ostalom trodimenzionalna. Refleksije na optužbe su uočljivo dočekane i prelomljene kroz tri različite i naravno, ciljano suprotstavljene optike. 

U Izetbegovićevoj SDA ostrašćeno i uvrijeđeno, uz insistiranje na pravdu, poštenje i podršku ummeta, u HDZ kobajagi mudro, europski, diplomatski i “u ime jednakopravnosti u BiH”(sic!), uz potpunu podršku matične predsjednice pridržane oko struka, jer “Zna se” gdje je matica i čok. Kod Dodika kobajagi nezainteresovanog – “eto ih tamo” – na način koji u kući vazda bez greške prolazi. Uostalom, “niko ne sme da nas bije!”.

Nema nikakve dileme da je u sva tri slučaja priča stavljanja u sasvim prepoznatljiv kontekst i poznate mantre, da se ovom prilikom ne ulazi i u logične naznake ozbiljnijih pozadinskih igara u kojima bi namjere i smicalice trebale biti daleko od religije i vjere, kada ona ne bi sve dominantnije na sve tri strane bila bitan dio svekolikih “političkih” i zapravo vlastodržačkih marifetluka. 

U javnosti kolo vodi društvo koje se divi onom fakinskom mentalitetu iz stare sarajevske priče o “mangupu” koji će upitati Ivu Andrića u kafani: “Ćoro, napiše li se šta...” Ili, izjavi estradne dive koja na upit o školi kaže: “Škola? Pa škola je samo za onoga ko nije ni za šta drugo...”

U te ozbiljnije igre – da se ostane samo na domećem terenu – mada inostrani nije nimalo naivan – spadaju i priče o Pelješkom mostu, i trećem entitetu, i ultimativnom Izbornom zakonu, čija će se priča prenijeti u Zagreb, u Sabor, ako ne bude po volji HNS-u i Ljubiću u BiH, i novoj aferi prisluškivanja prema priči iz “Nacionala” i odgovoru  na to iz BiH, i približavajuća presuda šestorki u Haagu koja za sobom vuče i potencijalno novu kvalifikaciju protiv Hrvatske u ratu... 

Sve je to već i više nego ozbiljno uzdrmalo i inače krajnje osjetljive odnose između Hrvatske i BiH, dva susjeda sa najdužom granicom, još uvijek neusaglašenom. A ti bi odnosi uz minum racionalnosti i državničke mudrosti morali da se usklađuju jedni spram drugih sa mnogo više tolerancije, strpljenja i pameti. 

Kome ovo sad sve  treba, jeste ozbiljna tema. Slučajna nije.

Optužbe sa jasnim ciljem

U minulih mjesec dana dodatna epizoda koja se (logično) nastavila kroz hrvatske medije, posebno opširno elaborirana je u “Globusu” početkom septembra, uz sve mudro akcentirane i nezaobilazne nijanse pripadajuće povodu, od “regionalnosti bh. Problema”, pa dalje. Iz naslova teksta sve je jasno: “Regionalni problem: Hrvatske obavještajne službe državnom vrhu poslale dramatično upozorenje – Islamski radikali su na granicama Hrvatske. U BiH ih ima 5 do 10 tisuća”. 

Naravno, čitanje ovog izvještaja o “dramatičnom upozorenju” ponudit će podosta razloga za prepoznavanje kako naslov u današnjem novinarstvu uvijek mora da “šokira” čitaoca da bi se kasnije ustanovilo da tu ima podosta formulacija, ocjena i tumačenja o kojima bi se hladne glave moglo sasvim drugačije razgovarati. No, dobro. Tekst je naprosto morao doći (domoljubna korektnost) nakon poprilično iznenađujućih i upornih tvrdnji predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović koja je podugo, i očigledno neargumentirano, insistirala na “tisućama džihadista povratnika iz Sirije i Iraka u BiH...” 

Činjenice kojima treba manipulirati više ništa u svijetu ne znače, samo ih valja dobro prefarbati i “kontekstualizirati”, a potom ih širiti moćnom logistikom. Živimo u postfaktičkom društvu

Politika je politika, a domaći zadaci velikih zadati svojim malim “saveznicima” se ne propituju. Imuni na ovu priču nisu bili ni austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz i još više češki predsjednik Miloš Zeman. Doduše, ne treba se čuditi ni netačnostima ovih tvrdnji, ma koliko se one lako mogu dokazati, ne samo izvještajima iz BiH, već i temeljem preciznih podataka mnogih svjetskih sigurnosnih organizacija koje se bave teroristima ISIL-a i sličnim “proxy” borcima u ovim zemljama, njihovim brojem i porijeklom sve do pojedinačnih imena. 

Činjenice kojima treba manipulirati više ništa u svijetu ne znače, samo ih valja dobro prefarbati i “kontekstualizirati”, a potom ih širiti moćnom logistikom. Živimo u postfaktičkom društvu. 

Što se BiH tiče, sukus tih zajedničkih procjena, koje hoće da čuje ko hoće a neće ko neće, objavljenih ne samo u Sarajevu, je sljedeći: od 2012. godine do nedavno u Siriju (i nebitno malo u Irak) je među teroriste otišlo 240 državljana BiH, od čega 54 direktno iz dijaspore sa bh. pasošima. Ovih najviše iz Zapadne Evrope, Austrije, Belgije, Francuske... U Siriji i Iraku ih je još 116 (do prije dva mjeseca). Vratilo ih se 55, od toga 44 u BiH, 10 u zemlje EU. Jedan je u zatvoru u Turskoj. U BiH su pravosnažno osuđena 23 povratnika sa tamošnjih ratišta. Protiv ostalih se vodi sudski postupak. BiH je ove aktivnosti proglasila krivičnim djelom. 

Naravno da je lako pretpostaviti da se mnogi među presuđenima i onima kojima će se presude tek izreći, ma kakve one bile, neće lako ni definitivno odreći svojih uvjerenja, uspostavljene “tamošnje tradicije” i posebno novog tumačenja vjere. Poznato je i to koliko kazneno-popravne ustanove u mnogim slučajevioma postaju nova i dodatna škola za radikaliziranje ideja tragom kojih su tamo dospjeli. 

Nije danas uopšte malo po Evropi, pa i Balkanu, onih za koje je dovoljno samo kazati “musliman”, i završiti priču o bjelosvjetskom zlu. Podatak da su “muslimani” u nemjerljivo najvećem broju spram svih ostalih žrtve terorista, u ovom kontekstu potpuno je nebitan. Ni slučaj Rohinja još nije zvanično “terorizam”

No, kada bi se sve ovo strpalo u “džihadiste iz BiH koji se vraćaju u zemlju odande...”, ni podignuto na kub ne bi bilo blizu tvrdnjama iz komšiluka koje očigledno nisu stvar neznanja, već insistiranje na spektakularnosti optužbe sa jasnim ciljem nečemu i nekomu.

Nije isto, jer aršin nije isti

Na opštu sliku “u narodu”, formiranu ovakvim izjavama sa samog vrha susjedne zemlje, nije bilo teško dodati pomenuti “dramatično upozoravajući” dosje obavještajnih službi u kojem se trerminološka kvalifikacija spustila sa “džihadista” na “islamske radikale”. Međutim, očigledno je da niti se radi o ispravci onoga što je već rečeno, niti je to promijenilo opšti karakter operacije. 

Nije danas uopšte malo po Evropi, pa i Balkanu, onih za koje je dovoljno samo kazati “musliman”, i završiti priču o bjelosvjetskom zlu. Podatak da su “muslimani” u nemjerljivo najvećem broju spram svih ostalih žrtve terorista, u ovom kontekstu potpuno je nebitan. Ni slučaj Rohinja još nije zvanično “terorizam”. 

Nastavak teksta čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)