Izvor: Blic.rs

Zdravko, kako reaguju ljudi kada vas sretnu kako trčite na Adi ili Košutnjaku?

Navikli su da me viđaju, to mi je prirodno stanje kada sam u Beogradu. Pozdravljaju me, naravno, postoje i oni koji te malo više propituju, što mi nije prijatno kada sam u treningu, ali dobro. Javne ličnosti se ne mogu baš potpuno izolovati. Mada u zadnje tri-četiri godine nisam u onom svom sportskom elementu koji bih ja volio.

Ali to se ne vidi na bini?

Kada izađem na binu, pretvorim se u nekog drugog Zdravka Čolića. Valjda su publika i sam ambijent jedna tvoja akumulirana kondicija i energija koju nosiš, jer ti je to bog dao rođenjem. To je jedna scenska ličnost, nije više onaj jaran, što bi Bosanci rekli, što je do maloprije bio smušen. Ja se nekada sam sebi divim kako izdržim koncert, a prije toga sam bio baš umoran.

Da li vaši saradnici imaju obzira prema vašim godinama ili vam i dalje nabijaju tempo kao prije 20 godina?

Sam diktiram tempo. Uvijek sam bio kreator svoje karijere i života. Međutim, priznajem da sam jako podložan uticajima sa strane, ali do jedne granice. Onda preuzimam stvar u svoje ruke i jasno kažem šta hoću ili neću, ali kao blizanac, vrlo sam nestabilan. Moram astrologiju pozvati u pomoć.

Kada pogledate vašu karijeru unazad, postoji li plan ili put kojim ste išli, a da je vodio ka uspjehu?

Ne postoji tu plan. Možeš se baviti muzikom cijeli život, ali kakav će ko imati uspjeh, to je u božjim rukama. To je jedna priča koja se sa nekom višom silom mora tumačiti. Ja sam bio odličan student na fakultetu, završio sam ga sa malim zakašnjenjem, upisao treći stepen i planirao sam da, kao i svi, radim nešto, a muzika je bila hobi. Taj hobi je na kraju prerastao u profesiju, a nisam ja taj koji je tako htio, nego je tako ispalo sticajem okolnosti. Sam način življenja i životnog puta određen mi je nehotice.

Vi ste u jednom trenutku čak napustili muziku i otišli u male privrednike?

Bavio sam se u Zagrebu jedno pet godina proizvodnjom dijelova za pošte. Čovjek uđe u neki posao, ostavi ovaj koji je bio potpuno uspješan, ali to je potreba. Krajem osamdesetih vraćam se sa Bregom ponovo u muzičke vode. Prije nego što smo krenuli, Brega me pitao: “Čola, je l’ si ti još uvijek onaj maloprivrednik ili si sad pjevač?”. Ja kažem: “Ok, nisam više to, idemo sad i radimo muzičku karijeru i nastavljamo tim putem”. Tako je muzika meni bila zacrtana na životnom putu i zato sam joj se stalno vraćao.

Mi već godinama, ako ne i decenijama, čekamo nasljednika vas, Brene, Cece... Šta mislite da je problem, previše pjevača, turbo folk koji se pojavio ili prosto ukus naroda?

Moguće da je i ukus naroda tu umiješao prste, ali teško je danas nekom formulom to izračunati. U vrijeme Juge to je bilo veće tržište. Sada je došla jedna muzika sa istoka pa je taj folk krenuo da bude bitan. Tako da niko nju nije nametnuo, publika je sama prihvatila, ali fali nam lijepih pjesama. Svjetske zvijezde imaju pjesme koje imaju glavu, tijelo i rep, a kod nas mi se čini da ima malo poremećaja.

A hoće li na novom albumu koji bi trebalo do kraja godine da izađe biti emotivnih balada?

Imam jednu pjesmu na koju će suza da krene, pjesma se zove “Igraj srce”. Moj naredni singl biće sa Dejanom Petrovićem, koji je najbolji trubački svirač na svijetu. To je nešto što je narodna pjesma, ali ona ima formu popa koja ide ka rokenrolu.

Kako se opuštate?

Volim da se osamim. Ja stalno pričam mojim saradnicima, koji mi se smiju na to, da su ovaj dupli blizanac i škorpija u podznaku dovoljni jedni drugima. Recimo ljeti, otplivaš i izađeš na neku stijenu pa se povežeš sa prirodom u nekoj vrsti meditacije. Volim da pročitam knjigu, gledam stare filmove i muzičke spotove, ali uz neku osamu. Ta samoća je meni najbolji odmor i opuštanje.

A kako izgleda kad se iznervirate?

Ja sam temperamentan po prirodi. To izgleda vrlo opasno. Čudno je kako isti čovjek može imati tako dvije strane. Ali, naravno, to vrlo kratko traje, a onda mi bude krivo pa se kasnije na neki lukav način pokušavam izviniti.

Jeste li strog otac?

Nisam, naravno. Možda bih trebao biti stroži, imam kritika sa više strana po tom pitanju, ali moguće je da ovi muškarci koji se kasno žene i kasno dobiju djecu da oni moraju biti takvi. Pogotovo što su ženska djeca, ali opet, s druge strane, zbog samog njihovog života neko mora da ima čvrstu ruku. Zasada je to majka, a otac je tu samo jedan slab pomoćnik.

Sad će krenuti zaljubljivanja. Hoćete li biti kao Nikola Kojo u „Mi nismo anđeli” ili..?

Već je krenulo. Kako je Bajaga rekao kada se rodila moja druga kćerka: “Čola, sad ćemo ja i moj Marko da dođemo da vas branimo od dječaka!”, tako da eto, to je život.

Nemam često prilike da vidimo vašu porodicu u javnosti. Da li je to njihov izbor ili vaš savjet?

I jedno i drugo. Pogotovo supruga. Jedino možda starija kćerka ima tu želju, ona je sada u tim godinama kada vidi da se drugi slikaju, stalno je na internetu, ali mislim da ni ona nije to u biti. Ne vidim razlog da se svi lijepo uparadimo i stanemo pred kameru i izađemo na naslovnoj strani. Možda sada kada smo zreliji to uradimo, nemamo razloga da se krijemo, nismo baš toliko ružni.

Postoji samo jedna fotografija vaše supruge koja se godinama vrti kroz medije?

Žena kao žena, radi, opredijelila se za porodično. Ako ona hoće, slikaćemo se, nemam ništa protiv. Nije ono da mi Bosanci kao ne damo ženi da pojavi kao što se pričalo starinski.

Da li biste osjećali strah da Una ili Lara dođu sutra i kažu da žele da krenu putem muzike?

Ne bih volio jer je ovaj posao težak za ženu. Ja ne mogu nikad zaboraviti kada sam bio na nekom koncertu u Parizu sa Lepom Brenom. Čekiraju se stvari, bio je i Boba, njen muž, i Lepa Brena kaže: „Hajde, Čola i ti sjedite i popite pivo, a ja ću sama da završim ovo“. Ona nas je sve čekirala, sama stala u red. Sad vam pravim personifikaciju, takav joj je život, takva karijera. Ona je sve sredila sama. Bilo čija kćerka da je imao bih isti stav, objektivno, ženama je teže da se bave bilo kakvim javnim poslom.

Jeste li ikada razmišljali o penziji?

Ima mnogo ljudi koji te prate godinama i to je veličanstvena priča koja ti ne da da napustiš taj posao, uostalom, šta bi drugo radio? Posao te drži i to je nešto što ljudi kod tebe vole, i dok te vole, ti si u obavezi, ako te služe tijelo i glas, da pjevaš i praviš nove pjesme. S obzirom na to, tu nema nikad penzije, nikad kraja. Ne daj bože samo bolesti.

Koga slušate od mlađih kolega?

Znam cijelu scenu, ali je slušam više informativno. Moja djeca to mogu da vole, ali ja ne mogu da se vežem. Generalno volim pop muziku, svjetsku, pratim i Rastu, njega slušaju Una i Lara pa i ja znam riječi i ritam. Što se tiče nekog određenog imena, mislim da niko nije napravio karijeru. Pokojni Toše Proeski, nažalost, bio je posljednji čovjek iz pop muzike koji je imao nekoliko dobrih albuma.

Đinđić je volio moju „Natašu“

Znamo da svi političari vole da se okite popularnim pjevačima i vjerujem da je bilo ponuda, ali kako ste uspjeli da se distancirate od svega toga?

- Ja sam kao član Saveza komunista iz istog izbačen jer nisam tri puta došao na sastanak. Nisam nikad više bio član nijedne partije. Mnogo prijatelja imam u mnogim strankama, ali mom miljeu ne pripada da se priključim bilo kome javno. Jednom me je pokojni Zoran Đinđić, kojeg sam volio kao druga, a uz njegovu pomoć i pomoć Crvene zvezde smo uradili i onaj koncert 2001. na Marakani, pozvao i rekao: „Pa, ne zovem ja tebe Čola da bi ti postao član Demokratske stranke, zovem da bismo sjeli, popili piće, drag si mi čovjek i stalno u kolima kad sam slušam onu tvoju i Breginu ploču, onu pjesmu „Nataša“ (“Negdje na dnu srca”), kažem: gdje je taj Čola da sjednemo i popijemo piće“. Volio sam druga Tita, i danas ga volim, on je čovjek u tom vremenu bio fenomenalan. A danas je na Balkanu teško biti predsjednik bilo koje zemlje.

(Blic.rs, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)