Piše: Nenad MAGLAJLIĆ
Objaviše, zajedno s fotografijom, nedavno u dnevnim novinama da je u Sjevernoj Dakoti umro čovjek čiji osmijeh pamtim od djetinjstva. Pisalo je da će sahrana biti obavljena na groblju Bare. Nazvah bivše komšije, znance, raspitujući se da li je umrli naš moler Osman koga dugo nisam vidio. Potvrdiše, on i niko drugi, glavom i bradom, to je njegov osmijeh.
Iz čaršijskih priča saznadoh da je Osman Sarajevo napustio sa kompletnom porodicom nekim konvojem koji je zapeo par dana na Ilidži. Prvobitno su bili nastanjeni u Njemačkoj, a zatim su dobili useljeničku vizu za Ameriku. Kažu da je Osman dobro živio, da su ga sinovi pazili, da je bio čist i uredan i da je uvijek imao tri obroka i polovku rakije. Navodno su mu kupovali neku špansku rakiju “orujo“ koja veoma liči na našu lozovaču.
Osman nakon rata nije dolazio u Bosnu, porodica reče da nije želio kvariti predratnu sliku rodnog grada. Jedina mu želja bila da ga u Sarajevu sahrane.To znamo.
Nakon demokratskih promjena prave Sarajlije se samo na sahranama mogu pronaći. Tako je bilo i ovog puta. Nisam se iznenadio kada sam na Osmanovoj vidio jako puno ljudi. Osmana su svi voljeli, voljeli su njegov osmijeh, šale, opaske, sitne prevare, smicalice.
Bilo mi jedino čudno kako su raja saznala za njegovu smrt. Najvjerojatnije po prepoznatljivom osmijehu sa fotografije, nikako drukčije. Većinu ljudi na sahrani sam poznavao, neke sam istina jedva prepoznao. Bilo je tu i profesora fakulteta, doktora, inžinjera, muzičara, razbojnika, propalica. Status nikome nije bio važan, bilo je važno da smo se okupili da odamo počast čovjeku koji to zaslužuje.
Znao sam da je Osman kremiran, a ni pomislio nisam da će ga donijeti u maloj kutijici, sličnoj onoj u kojoj su naše bake držale igle i konce. Ta mala kutijica sa Osmanovim ostatcima se vidjela jedino na početku sahrane, kasnije je nestala zatrpana vijencima i cvijećem. Jedan šeret iz raje reče da je mejt pod najezdom flore nestao, a drugi da na sahranama u kojim je umrli kremiran ide jedino cvijeće “bonsai”.
Sahrane u kojim trajno nestaju ljudi koje smo voljeli su pune emocija. Sa čežnjom se sjećamo bosonogog djetinjstva, glotanih gaća, mljekara koji su raznosili mlijeko po kućama i ekipe molera čiji je šef, danas kažu menadžer, bio gospodin Osman. Krečenje stana je u to doba bilo proces, kult, stvaralaštvo, umjetnost. Osman i ekipa bi obično završili posao na nekoj drugoj destinaciji, naplatili honorar i u prilično alkoholisanom stanju ljestve, četke, kante sa bojom i sapunicom unosili u naš stan. Veći dio sobe bi njihovim stvarima bio okupiran.
Majka bi bila oduševljena što su se napokon pojavili majstori horni za rad, a tada bi Osman postavio pitanje od kojeg je zavisila sudbina i brzina obavljanja molerskih radova: “Gospođo draga, imate li cinkvajs“?
Nakon uzvratnog pitanja šta je to cinkvajs, Osman bi rekao da je bez cinkvajsa nemoguće završiti poslove, da ekipa ide da ga kupi i da će odmah po njegovoj nabavci nastaviti posao koji nije ni započet. Majstori se naravno nisu pojavljivali sve dok posljednju ranije zarađenu paru nisu propili, a mi ukućani smo preskakivali kante s bojom i sapunicom da bismo sobu bar djelomično koristili.
Osman bi se napokon, nakon jedne sedmice, kao bog iz mašine, sa velikim osmijehom pojavio na vratima. Smijao bi se pobjedničkim, otvorenim, zaraznim smijehom koji eliminiše sve prigovore i koji gvozdena vrata otvara. Na glavi je nosio kapu sačinjenu od novinskog papira, a u ruci držao cinkvajs i gumene valjke.
Iako je bila nervozna zbog neskrivljenog kućnog šlamperaja, majka je bila presretna što ga vidi. Znali smo da najteži posao tek predstoji, izabrati mustru valjka, ornamente koji će na zid ići. Pri tome još, zlatne ili srebrene? Nerijetko su se u izbor mustre uključivale i komšije. Do mene malog su dopirali prijedlozi i sugestije, ja bih ovu, ova bolje ide uz namještaj, ovakvu sam vidio na zidu Vijećnice… Plafon i dio gornjeg zida su u to doba pravom vodoravnom linijom bili omeđeni od dijela na kojem se mustra nalazila.
Ovu liniju je od cjelokupne ekipe jedino bez greške znao izvući gospodin Osman. Kažu da je ovaj posao najbolje pijan obavljao. Pričalo se da je gospođa Franciska sretna što ga je ugledala rekla: “Hvala bogu da ste došli, gospodine Osmane, da izvučete liniju na zidu“. Uslijedio je odgovor uz prepoznatljiv osmijeh koji obara: “Nema nikakvih problema, draga gospođo, samo mi zid pokažite.”
Nisam uspio saznati da li je Osman krečio svoj dom u Sjevernoj Dakoti, da li se tamo daleko koriste indijanske boje i valjci. Znam da Osmana više nema i da se pod pritiskom bahatosti, sile, neke kvazikulture i muzike gubi duh Sarajeva.
Ne dozvolimo da nam se to desi. U sprečavanju agresivnog primitivizma, priča o Osmanu je moj prilog.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)