Piše: Bojan Tončić / e-novine.com
Analitičari patriotski analiziraju, predsednik Tadić je često u društvu vaspitno zapuštenih osoba na prekodrinskim funkcijama. Položaji iznad Sarajeva zapušteni, a i ko će da finansira granate i manijake. Nacionalšovinističkim potpaljivačima nije teško da pričaju, sve u nadi da će iza njih doći nešto konkretno. Zlo je uvek nadohvat ruke
To što bitange imaju pravo da na javnom mestu govore gluposti ne daje pravo onima koji se koriste i državnim parama da to objavljuju i svrstavaju se njima uz bok, ali odaje „Politike“ su, definitivno, zarazno odeljenje u kojem se ne zna da li je dijagnoza strašnija kod onih koji su tu ili, po prirodi posla, dolaze.
U napisu objavljenom u petak 10. septembra - da, ove godine, a ne davno zaboravljene 1992 - pod brižljivo izabranim naslovom „Turska traži nove janičare“, već u podnaslovu preteklo i službeno čitateljstvo „Politike“ saznaje: „Republika Srpska može se odupreti neoosmanizmu samo ako srpski nacionalni korpus postigne puno jedinstvo“.
Za temu tribine održane u sredu u Banjaluci, Milorad je Dodik odabrao čistu aktuelnost: „Neoosmanizam i Republika Srpska“, a za učesnike ovodrinske tumače islama i Turske politike koji se kao metastaza šire u bukvalno svim prestoničkim štampanim stvarima, među njima i orijentalistu dr Darka Tanaskovića. On nema dilemu, pomenuti neoosmanizam bio bi poražen kada bi se Srbi složili, jer bi tada Srpska imala manevarski prostor da mu se suprotstavi, „jer on ima unutrašnje protivrečnosti i spoljne neprijatelje“.
E tog seciranja! Dao je stručnjak i za okupljeno elitno društvo primerenu analizu, da neoislamizam postoji „kao spoj nekoliko elemenata, islamizma, turkizma, i izvesne neoimperijalne osmanske nostalgije“. Za smrznuti se i razmisliti kome dati glas.
Onda je sve dileme raspršio Dodik, a Bujošević pustio: „Njen cilj (Turske, prim. aut.), je da Bošnjake dovede u dominantnu poziciju u odnosu na druga dva naroda - Srbe i Hrvate. Turska se oslanja i na Islamsku versku zajednicu da bi promovisala svoje interese, a to je što bitniji regionalni uticaj Turske u regionalnim i svetskim okvirima“, rekao je Dodik. On je konstatovao da je „krajnji cilj Turske da od BiH napravi islamsku državu na Balkanu“.
Kao da se izdaleka začuše zurle i zamirisa baklava, usred proslave Ramazanskog bajrama, neka „osmanska nostalgija“ kao da dođe ovde i podseti na slastičarne i pekare.
Ali, imaju Srbi kontru, iako je manijakalna kao i sve ikada u Bosni: „Srpska treba da insistira na činjenici da je Turska predstavljala imperijalnu silu, da je borba balkanskih hrišćana za oslobađanje u 19. veku predstavlja proces antikolonijalne emancipacije, a da neoosmanizam za bivše osmanske podanike ima iste konotacije kao neonacizam za Jevreje“, ustvrdio je istoričar Srđa Trifković.
On smatra da je, kako saopštava najstariji balkanski dnevnik, „interes neoosmanske Turske i zapadnih sila lomljenje Srba u celini, a posebno Republike Srpske“. Trifković je pronašao i ključ za Tursko vršljanje Balkanom, to je „afinitet između savremenog Zapada i neoosmanizma“.
„Nije reč samo o Balkanu kao o utešnoj nagradi Ankari za neulazak u Evropsku uniju. Ovaj afinitet nije samo interesni, nego i ideološki. On omogućava Briselu i Vašingtonu da sa Ankarom nalaze zajednički jezik u antagonizmu prema klasičnom evropskom sistemu nacionalnih država, a pre svega njegovim nosiocima na pravoslavnom, slovenskom istoku“, zagusla Trifković.
Tu već zasmrde tamjan.
Nezaboravni Ljubomir Kljakić izgovorio je krucijalnu tezu čitavog skupa, ali i Dodikove predizborne doktrine, konstatujući da će uticaj Turske u BiH zavisiti od toga da li će ona „ovde naći nove janičare“, odnosno ljude koji će se vladati po njenim pravilima.
Ništa od postdejtonske denacifikacije, u srpskom entitetu i dalje je „Raspameti!“ dobitna komanda u predizbornoj kampanji kao jamb u najavi. Analitičari patriotski analiziraju, predsednik Tadić je često u društvu vaspitno zapuštenih osoba na prekodrinskim funkcijama. Položaji iznad Sarajeva zapušteni, a i ko će da finansira granate i manijake. Nacionalšovinističkim potpaljivačima nije teško da pričaju, sve u nadi da će iza njih doći nešto konkretno. Zlo je uvek nadohvat ruke. e-novine.com/DEPO/a.k.