Piše: Aida ŠABANOVIĆ

1. Nađete li se (kojim čudom) u ateljeu akademskog slikara Hamzalije Muhića, bićete isprva iznenađeni obimom njegova opusa, što stoji u potpunom nesrazmjeru s njegovim dosta rijetkim pojavljivanjem na sceni. Ali, kad potom počnete pogledom ispitivati jedno po jedno djelo iz opusa što stoji tu pred vama, a kao dominantna njegova značajka prva vam se nametne riječ - doslijednost, shvatajući polako gdje ste se to zapravo našli (u intimnom prostoru, „sobi za razmišljanje“ ), i taj vam nesrazmjer najednom izgleda „logičniji“.

2. U pojedinim djelima ovog „slučajnog slikara“ (kako sam sebe naziva ) susrećemo upotrebne predmete, čija je negdanja funkcija zamagljena, dok su oni svedeni na elementarni oblik koji samog sebe opisuje i opravdava (kao što to oblik uvijek čini ). Ali je očuvani emotivni potencijal (koji baštine kao prepoznatljiva, „opšta mjesta“ iz naše svakodnevnice ), potom transponiran, te su zahvaljujući toj manipulaciji ovi „obični“ predmeti inauguriraju u simbole. (A upravo proizvodnja simbola jedna je od iskonskih uloga umjetnosti ).

3. Do sličnih rezultata, ali jednim potpuno drugačijim postupkom, umjetnik stiže u onim njegovim djelima u kojima objekat sasvim izčezava. Mi se tako nađemo ispred djela čija poetika pripada tradiciji jednog razdoblja u umjetnosti (između dva „njena kraja“ ) koji je uveo umjetničku scenu u (do danas nezavršen ) proces unutrašnjih previranja. Sva su ta previranja započela aktaualiziranjem jednog pitanja - pitanja „autonomije umjetničkog djela“. Baš to razdoblje dozivaju u svijest ova djela: perspektiva koja je tek povremeno sugerisana bojom, plošna struktura... Nanosi boje - nakupine iskustva, promišljanja, traganja, čija se jednostavnost i pročišćenost postiže nauštrb sebi. Po unutrašnjoj dinamici pak, ona nisu stanja, već tendencije. Iluzija toka.

4. Priroda ima sopstvenu „etiku“, u kojoj su sadržani i pomireni rast i propadanje, taloženja i raspadanja. U svim njegovim djelima, u istraživanjima koja ostaju uvijek u domenima likovnog jezika, čak i u njihovim nazivima, iščitava se umjetnikovo (ako ne ) divljenje, (a ono ) pristajanje na neumitnost njenih procesa. Priroda se ovdje ne podražava, a sasvim pogrešno bi bilo reći da je umjetnik, kroz proces rada i traganja, oponaša. Priroda je zapravo „izgovor“ za nastanak djela, udaljena asocijacija, simbol, dok njegov pravi povod i smisao leži u umjetnikovu (samo)traganju. Ovo je put koji daje smisao odredištu (a ne obratno ).

5. Poseban značaj, koji daleko nadilazi onaj ma kojeg pojedinačnog djela, ima koncept. On je podcrtan autorovim preispitivanjem međuodnosa manjih komada/dijela pri organizaciji same postavke. Ovo „grupisanje“ radova, koje mjestimice tvore koncept unutar koncepta, može se uočiti izvjesna veza sa, recimo francuskim slikarom nešto starije generacije, C. Boltanski-m. Ova veza je prvenstveno formalnog kataktera , u smislu doživljaja/organizaciji prostotra, u „grupisanju“ manjih komada u veće cjeline. Ona, na istoj ravni, postoji i u „nakani“ vraćanja „prava građanstva“ ličnom, osobnom- mikro-naravnim pogledu.

6. Mikro-narativna pozicija koju autor zauzima, iako nije preovlađujuća među našim umjetnicima, a pogotovo ne među onima „mlađe“ generacije, nalazi ovdje svoju kontekstualizaciju, ili ako mogu tako reći - svoju punu opravdanost. Ovdje mikro-naracija nije na nivou prepoznatljivih toponima sa vrhu piramide svijesti, on se ne bavi komentarisanjem (npr. iz perspektiva umjetnika kroz prizmu balkanske zbilje... ); područje na kojem se prostire njegovo polje djelovanje toliko je usko, toliko usitnjeno, da u svoj svojoj „minornosti“, poput najsitnije gradivne čestice (svakog ) „ tkiva“, ono (ponovo ) postaje opšte.

7. Muhićevo djelo  se razvija nezavisno od i potpuno izvan pitanja o postojanju krize motiva u modernoj umjetnosti, učeći nas da ne postoji ništa na ovome svijetu dovoljno sitno ili dovoljno „beznačajno“ da ne bi moglo postati predmetom umjetnikova interesovanja, svjedočeći svakim svojim djelom o onoj „čestici božanskog“ sadržanoj u svim stvarima.