Kao dijete Scott Johnson nije imao razloga sumnjati da je njegov otac Keith otmjeni američki diplomat u Beogradu. Ali kao tinejdžer otkrio je šokantnu istinu - dvostruki život svog oca. Nedavno je Johnson objavio knjigu "CIA-ino djetinjstvo", u kojoj kroz prizmu svog odrastanja govori o svom životu u Beogradu, Dubaiju, Delhiju, svom ocu Keithu i njegovom misterioznom poslu, o čemu piše beogradski Newsweek. Sad već daleke 1981. Scott je imao sedam godina i živio je u Beogradu.

Njegovom ocu bila je dodijeljena služba u američkoj ambasadi. Živo se sjeća njihove kamene kućice u diplomatskoj četvrti, "gdje se žuta lipa i kesten tiskaju za prostor". S grana trešanja dolazila je vika djece iz susjedstva, koja se čula do sumraka, a nekad i duže. On i otac redovno su šetali zlatnog retrivera po imenu Duke. Hodali su uvijek polako, onako kako je njegov otac volio, nogu pred nogu. Sjeća se da je otac držao ruke u džepovima i pjevušio neku od popularnih pjesama.
 

Decenijama čuvao tajnu: "Djeco, ja sam špijun CIA-e"

Ponekad je samo šutio i pušio lulu. Otac se vrlo često zaustavljao u parku kod jednog od divovskih stabala s divovskim granama koje je tu stajalo sigurno više od pola stoljeća. Saginjao se ispitati tlo i pokupiti kvalitetno kestenje. Scott se igrao ili čuvao Dukea, koji je trčao po parku i skakao na Scotta i njegovog oca. Odavali su dojam sreće.

"Redovno smo pekli kestenje na žaru", prisjeća se Scott. "Ne postoji ništa slično kao što je miris pečenog kestenja." Osmijeh je bio svima na licu, a Duke je išao ili ispred njih ili se provlačio kroz grmlje. Život je za Scotta bio prava avantura. U Beogradu je Scott živio s ocem, maćehom Jannette i njenom kćeri Amie, koja je bila pet godina starija od njega. Roditelji su mu se razveli godinu dana prije dolaska u Jugoslaviju. Tako je njih četvoro došlo u Beograd kao nova porodica, a Beograd im je bio i prvi zajednički dom.

Djeca su prilagodljiva, pa je i on bio takav, a nova situacija donosila je više inspiracije nego sjete. Nikad nije razumio zašto su stalno u pokretu i zašto stalno sele, osim da je to sastavni dio posla njegovog oca. Kad ga je upitao zašto je to tako, Scott je dobio odgovor od oca da radi za State department, i to mu je bilo dovoljno. "Shvatio sam da su u to uključene ambasade, priredbe i prijemi, zbog kojih smo često odlazili na koktele na kojima su prisustvovali ljudi iz različitih zemalja", kaže Scott.

Sjećanja su kao iz američkih porodičnih filmova. Scott je sedio na stepenicama i posmatrao goste. Otac je govorio na tečnom srpskom s blago podignutom obrvom, a sve dame iz "visokog društva" padale su na njegov šarm. Vidio je i zavist u očima drugih muškaraca. Poslije prijema išao bi u duge šetnje s Dukeom, koje su bile mnogo duže nego kad je i Scott bio s njima. Kad bi se vratili, čuo bi ritmički kas Dukea koji juri ka njegovoj sobi, a zatim bi i otac ušao.

Bilo je kasno. Otac bi bio iznenađen što Scott ne spava, ali bi imao blag osmijeh. "Kakva je bila šetnja", pitao je Scott. "Izvrsna", odgovorio je otac s osmijehom. S mnogo detalja je opisivao slučajne prolaznike ili godišnje doba. "Ali kako sve to vidiš u mraku?", upitao je Scott. Kao dječak on je bio uplašen mraka, pa i šume po najvedrijem danu. "Moraš se navići na to. Tvoje oči se privikavaju na mrak", rekao je otac. "Vani je to u redu". Tako su dani prolazili sljedeće dvije godine u Jugoslaviji.

Nije mnogo znao što se događa oko njega. Ali te duge šetnje, što samostalne što sa ocem, definirale su njegov doživljaj Beograda. Čak i danas vidi obrise sebe i oca kako šetaju duboko kroz šumu, očevu ruku na njegovom ramenu, glavu koja se okreće na sve strane i oči koje skeniraju. Čuje njegov dubok glas tokom šetnje i njegovo zviždanje kojim doziva Dukea. Da je malo bolje pogledao, u podnožju jednog drveta u šumi kojom su šetali mogao je primijetiti da je tlo bilo drugačije. Dok nisu došli tamo, nije primijetio ništa neobično. Tad je vidio jednu debelu sivu granu koja je bila lako naslonjena na debelo stablo. Kad se malo bolje pogleda, tik uz korijen stabla bila je šupljina u kojoj se nalazio mali sivi paketić, prekriven korom i lišćem drveta.

Godine su prolazile, Scott je postao tinejdžer i već je polako počeo shvaćati neke stvari. Otac ga je pokupio kolima i poveo sa sobom na posao. Njegova pitanja su postajala sve nezgodnija. Otac je bio vješt. Sve je maskirao i od svega pravio zafrkanciju. Njegovi odgovori nisu više bili dovoljni za Scotta. Osim toga, otac je bio slab na sina i želio je da učestvuje u njegovom životu. Zato ga je i poveo u svoju kancelariju.

Prošli su kompleks poslovnih zgrada u Michiganu u Americi, gdje su u tom trenutku živjeli. Kad je Scott želio otvoriti vrata automobila, čuo je samo "Stani!" Očekivao je da će od oca čuti grdnju zbog svog ponašanja ili zbog loše ocjene iz matematike, ali to se nije dogodilo.

Otac je uzdahnuo i onda se nasmijao. "Moram ti nešto reći. Nije ništa loše, ali je veoma ozbiljno." Nastala je pauza. "Znaš li šta ja radim?" Scott je gledao u njega. Počeo je zamuckivati i nervozno se smijati. "State department, ministarstvo vanjskih poslova?" Čak i dok je to izgovarao, Scott je znao da to nije istina. "Scottie, ja sam špijun", rekao je otac. Očevo lice se izobličilo. Samo se nacerio. Scott je upitao: "Kao James Bond?" "Da. Jednostavno, ja sam špijun."

"Špijun." Scott je te riječi nekoliko puta ponovio. "Špijun kao u CIA-i?" Otac je klimnuo glavom, a njegove oči su vijugale po Scottu. "Baš kao što je CIA." Tragovi su bili tu - stalne selidbe, život u inozemstvu, tajnost, različiti poslovi koje je radio, različiti jezici koje je učio, pa zaboravio. Sumnje su uvijek bile prisutne, a sad je tu bio dokaz. Istina je izišla poput duha iz boce. Sjedili su u automobilu neko vrijeme. Napolju je bilo hladno i sivo. Otac je pogledao sina i nasmijao se. Scott se hihotao.

Zatim su se obojica počeli smijati, da bi u jednom trenutku smijeh postao histeričan. Bolio ih je želudac, a suze su same krenule na oči. Smijeh se smirivao i pojavljivao se na mahove, da bi na kraju konačno oslabio. Otac je uzeo ključeve i otvorio vrata. "Hajdemo", rekao je. Kad su izišli iz auta, popeli su se uz stepenište koje vodi ka hodniku koji je prekriven tepihom prljavobež boje. Na desnoj strani hodnika bio je mali prozor i stepenište za hitnu evakuaciju. Činilo se da nikog nigdje nema. Sva vrata su bila zatvorena. Svako je radio svoj posao. Ispred njih su se našla vrata na kojima je pisalo "Apex insurance". Unutra je sjedila krupna plavuša sa sitnim naočalama, a na njenom stolu bila je slika njene porodice. Scott se pitao je li to porodica ili su to samo glumci iz holywoodskih serija.

Nonšalantno ih je pozdravila. Otvorila su se druga vrata i ispred njih se pojavio tamnoputi čovjek sa šalicom kafe. Oduševljeno je pozdravio oca i po tome je Scott zaključio da je njegov otac ovdje glavni. Iza sljedećih zatvorenih vrata nalazio se očev ured. U njemu je bio veliki, dug stol s gomilom papira, a na njemu slike. Kad ih je Scott pogledao, imao je što vidjeti. Na jednoj je vjenčani portret Jannette i njegovog oca, gdje se on nalazi u očevom naručju. Druga slika je iz Jugoslavije. Scott i Duke sjede na trijemu njihove kuće u Beogradu. Otac je stajao na sredini ureda i promatrao sina.

Bio je elegantno odjeven, s kravatom, zalizanom kosom i mirisao je na losion poslije brijanja. Poigravao se sa svojim prstenjakom. "Što se događa kad neko dođe ko želi osiguranje Apex insurance?", upitao je Scott. "Niko nikad nije tražio", uzvratio je otac. "Nikad?", zapanjio se Scott. "Ne", uzvratio je otac.

Scott je hodao po sobi i razgledavao slike po zidovima i sitnice po policama. Na njima su bila i tri noža iz Pakistana. U trenu je nastala tišina. "Nikome nisam smio reći", priznao je otac. Sada je Scott morao držati u tajnosti ono što mu je otac rekao. Stavio je ruku na rame svog sina i stisnuo ga. Rekao mu je da mu vjeruje. Ono što nije rekao, a što je Scott shvatio, jest da sad mora lagati za oca, pokrivati ga, i to kao profesionalac. Scott je mislio da je otac htio da bude pokraj njega na kraju svega. Ali to nije bio kraj, već početak. Očev dvostruki život postao je Scottijev dvostruki život.

Na zidovima predvorja na ulazu u centralu CIA-e u Virginiji stoji rečenica apostola Ivana: "Vi ćete tražiti istinu, jer istina će vas osloboditi." Scott se u ranim dvadesetim godinama morao boriti s činjenicom da mu je otac agent CIA-e. Bio je u dubokoj krizi. Nalazio se u Parizu i otišao je u redakciju Newsweeka da traži posao, a nije bio ni siguran kakav posao traži.

Upravo je došao u Pariz iz Maroka bez novca. Imao je egzistencijalne probleme i trebao se sresti s prijateljem. Nije imao pojma šta je to novinarstvo, ali je imao želju pokušati. Na razgovoru za posao iznenada su ga pitali: "Što je tvoj otac?" Scott je, naravno, rekao službenu verziju, da radi u State departmentu. Kad su ga pritisli pitanjima, odbrana se raspala. "I? Je l’ on špijun?", pitali su. Scott je samo klimnuo glavom, zbunjen što mu se događa. Uslijedio je novi šok. Rekli su mu: "Novinarstvo nije tako različito od špijuniranja. Vi niste toliko različiti od svog oca." Samo je klimao glavom na ove riječi. "Poenta novinarstva je", rekli su mu, "u dobivanju povjerenja ljudi. Ako ih jednog dana iznevjerite, iznevjerit ćete i sebe."

(Express.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZI/md)