Asim Mujkić, profesor filozofije na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, za ‘Zašto?’ analizira razloge za bezrezervnu podršku bošnjačkih lidera, prije svega člana Predsjedništva BiH i lidera Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića, turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu, koji se sve češće nalazi na udaru kritika zbog nedemokratske i autokratske vladavine.
Zaštitnik
Generalno se može primjetiti da trend vezivanja lokalnih političara sa liderima stranih država koje su percipirane kao sile koincidira sa, po mom mišljenju, trendom opadanja podrške svog biračkog tijela.
Izgleda da kako unutrašnja navodna etnička konfliktnost gubi na svojoj uvjerljivosti, ljudi sve manje vjeruje u te razne etničke konflikte koji s vremena na vrijeme iskrsavaju.
Izgleda da je potrebno da se taj manjak podrške i legitimiteta nadoknadi nekako izvana, i to od strane one države koja se obično u tom narodu percipira kao neki krajnji zaštitnik, kao neki tradicionalni prijatelj ovog ili onog naroda.
Usamljenost
Tako se Turska percipira kao prijatelj i zaštitnik Bošnjaka, Rusija Srba a Njemačka, tu i tamo, u slučaju Hrvata.
Zašto je Izetbegovićeva privrženost Erdoganu jača nego što to možemo primjetiti kod Putina, Vučića i tako dalje?
Možda zato što se kod Bošnjaka razvija ta percepcija usamljenosti.
Emotivnije
(Predsjednik Republike Srpske) Milorad Dodik se vezuje za ruskog predsjednika Vladimira Putina ali postoji i matična zemlja, a to je Srbija, dakle postoji ta neka dublja veza.
Tako i Hrvatska funkcionira za hrvatsku etnopolitičku elitu u BiH.
Bosna se percipira, naravno, kao matična država bošnjačkog naroda i sama je pa to vezivanje mora da bude emotivnije, snažnije i jače da bi se nekako to kompenziralo.
Sagovornik
Slučaj Izetbegović i Erdogan je ne samo štetan već je takvo vezivanje i opasno.
Vezujete se za lidera koji optužuje Evropu za licemjerje, za podršku terorizmu a istovremeno u javnom diskursu se zalaže da je Bosni jedino mjesto u Evropi.
To vas čini nekredibilnim, čini vas protivrječnim i dikvalificira vas kao političkog sugovornika u svakom smislu.
Agenda
Osim toga, ne zaboravimo da Erdogan uz pomenutog Putina, mađarskog premijera Viktora Orbana, pa i još neke istočnoevropske lidere, javno odbacuje korpus evropskih vrijednosti, u koju u prvom redu spadaju vladavina prava, indivudualne slobode i tako dalje.
Vezivati se za takve ljude po mom mišljenju je kontraproduktivno i s te strane jer predstavlja civilizacijsko pitanje: da li se mi zalažemo za vladavinu prava i individualne slobode ili imamo neku drugu agendu iza toga.
Sve to kada uzmemo u obzir, naravno da se ta, uslovno rečeno, bošnjačka strana pojavljuje kao smiješna karikatura i marioneta, kao neko ko ne može biti kredibilan sagovornik, što je po mom mišljenju jako opasno za BiH u cjelini.
Elita
Ja nisam temeljito upoznat sa dimenzijama ličnog odnosa koji je, eventualno, (bivši predsjendik Predsjedništva BiH) Alija Izetbegović imao sa Erdoganom, ali mogu govoriti o prisnom ideološkom odnosu.
Onaj ko je i najpovršnije upoznat sa njegovim tekstom, famoznom 'Islamskom deklaracijom', naći će u njoj oštru kritiku turskog sekularizma i republikanizma, zbog čega Izetbegović nije na samim počecima svoje vladavine bio dobodošao i nije bio pozitivno percipiran od strane tadašnje turske političke elite.
Veza
To prijateljstvo je, dakle ako ga gledamo iz te ideološke perspektive, blisko u okvirima takozvanog “političkog islama” čiji sljedbenik današnji predsjednik Erdogan definitivno jeste, a koji se pokazuje izuzetno neprijateljski nastrojen prema liberalno-demokratskim vrijednostima.
Od kapitalizma usvaja taj način operiranja, zato je Turska i imala taj ekonomski bum, i koncepciju slobodnog tržišta, ali se odbacuje onaj drugi dio, taj korpus liberalno-demokratskih vrijednosti, u čemu je stariji Izetbegović bio istomišljenik sa ovom strujom koja je izrodila na kraju Erdoana, govorim o Refah partiji, pa potom i ovoj AKP.
Mislim da tu, barem u ideološkom kontinuitetu, možemo ustanoviti tu vezu.
(RSE/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)