U filmu "Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest Balkana", Vidojković i njegov hrvatski kolega Miljenko Jergović putuju Jugom, simbolom nekadašnje države, od Blajburga do Đevđelije, nekadašnjim autoputem "Bratstva i jedinstva", usput svraćajući u Blajburg, Ljubljanu, Kumrovec, Jasenovac, Zagreb, Brčko, Beograd... Između sebe i sa poznatim sagovornicima razgovaraju o događajima iz zajedničke prošlosti, koji i dalje opterećuju razdvojenu sadašnjost. Banjalučka publika film je mogla da vidi na nedavno održanom festivalu "Kratkofil" na kojem je Vidojković bio gost.

Razgovarao: Miroslav AJDER

Kako je došlo do toga da se nađeš u filmu sa Jergovićem?

- Kol'ko ja znam, reditelj Željko Mirković i Duško producent (Dušan Gajić, op.aut.) su htjeli da budem jedan od protagonista i "startovali" su me na samom početku projekta. Trebalo mi je naći i partnera. Oni su došli sa nekoliko imena, i na kraju su došli sa Jergovićem, koga sam ja do tada poznavao na zdravo-zdravo sa beogradskih sajmova knjiga. I ja sam bio u fazonu okej, on je jako zanimljiv i ne bi bilo loše da to uradimo. To ti je ono kad te zovu pa najradije ne bi priredio sebi to sranje ali onda ti je glupo da odbiješ i u krajnjoj liniji, osjetiš se kol'ko tol'ko društveno odgovornim i hajde da probamo da napravimo film – na šta bi ličilo kada bi Jergović i ja otišli Jugom od Blajburga do Đevđelije. I lijepo su oni i platili i sve je to bilo super. Međutim, ono što ne može da se plati je putovanje Jugom, u negativnom smislu, tih 13 snimajućih dana. Čak i sada kada prolazim kroz gradove gdje nismo bili, kao što je Banjaluka, štrecne me nešto i osjetim onu muku silnu koja je bila tokom snimanja. Jergović i ja smo pisci, vrlo smo razmaženi i vrlo smo navikli da bude po našem i užasno nas nerviraju  i ljudi i gradovi i mjesta i glupost i sva sranja. Sad ja pričam za Jergovića ali vidio sam da smo slični. Kada te ubace u tu glumačku mašinu, vidiš koliko ustvari moraš da budeš hendikepiran da bi bio glumac.

Kakav je Jergović, desetak godina je stariji od tebe, kako je funkcionisalo putovanje, s obzirom na generacijsku razliku?

- Kada odeš u zatvor, i naiđeš na jednog pametnog, on ti bude najbolji prijatelj. Tako smo se i Jergović i ja kao dva lika u zatvoru snimanja dokumentarnog filma, super snašli i bili smo to vrijeme najbolji prijatelji. Kao i sa svim takvim prijateljstvima, to prođe tako što smo se poslije toga samo jednom slučajno sreli, valjda nam je dosta i jednog i drugog i filma. Taj cijeli ritam je ubistven, kada moraš da ponavljaš nešto po nekoliko puta. I scenario je, Jergović to voli da kaže – i onda tu u scenariju piše "I onda tu oni pričaju". Jebiga. Ti sad sa svakim na koga si naletio moraš da smisliš šta ćeš da pričaš tako da je to jedno vrlo aktivno učešće u improvizovanju scenarija jer mi znamo gdje ćemo da budemo, šta se tamo desilo, koga ćemo da nađemo a šta ćemo sa njim da pričamo to se dogovaramo usput i nas dvojica i sa rediteljem. Jedino je na taj način mogao da ispadne, ja bih rekao dobar film, ali je posao bio mukotrpan. Jergović i ja smo imali mini nervne slomove svaki dan. Najbitnije je bilo završiti snimanje za taj dan i leći u deset uveče da spavaš, pošto je kod Mirkovića buđenje s prvim pijetlovima, da se uhvati dobro svjetlo. Baš smo lijepo najebali, što se tiče pravljenja filma, i dobro ću razmisliti idući put, da li ću da radim nešto slično.

Ali ti se dopao film na kraju?

- Gledao sam ga već toliko puta da više ni ne znam, ali prvih par puta kada sam gledao uhvatio sam sebe da mi je zabavno. Nije za mene rijekost da samom sebi budem zabavan dok se gledam, ali kad je riječ o filmu, mislim da je sve lijepo izrežirano, izmontirano, da smo Jergović i ja bili na visini zadatka. Ono što je najbitnije – uspjeli smo, ja mislim, za tih 50 i nešto minuta prenesemo jednu poentu a to je da poente u onom što se desilo narodima bivše Jugoslavije nema,  nego jedino za one sa strane koji su na narodima bivše Jugoslavije zaradili u ovom raspadu.

Da li ti je stalo do kritika, odnosno zvanične potvrde nečije vrijednosti, ako neki kritičar kaže ovo je sjajno ili ovo ne valja. Tebe često opisuju kao urbanog, žestokog momka sa asfalta. Koliko ti je uopšte stalo do recenzija i kritika?

- Krompir na pijaci ima dvije ocjene – prvo cijenu i drugo u kuhinji, da li je dobar i ukusan ili nije. Bitno je mišljenje svakog ko pročita knjigu. Svaki pisac za sebe može da nađe onu riječ hvale koja će njemu samom  da bude savršena utjeha za ono što radi. Ako ima nekog dobrog prijatelja profesora ili kritičara, ili nekoga kome će da da pare da mu napiše nešto pozadi na knjizi, onda će on znati da je neko, eto, ocijenio njegov rad. Svaka ocjena je bitna. Najbitnija je ona ocjena kada te više ne bude, za 150 godina. Ali pošto tu ocjenu ne možemo znati, onda ja mogu da se naslađujem ovim što se dešavalo do sad, jer sam uspio da dobijem tu satisfakciju sa svih mogućih strana. "Kandže" su sa skoro deset izdanja i preko 22 hiljade prodatih primjeraka jedna od najprodavanijih srpskih knjiga u 21. vijeku. Najznačajnija nagrada koju sam dobio je Vitalova za knjigu godine za "Sve crvenkape su iste" 2006. godine. Meni ne prija kada neko sere po meni. Mogu da imam 150 hiljada nagarada i 200 miliona čitalaca, ako će neko da kaže nešto loše sa čime se ja ne slažem, ja bih njemu da slomim glavu. To je potpuno prirodan osjećaj za ono što si ti stvorio i što je direktan proizvod tvoje duše kada neko uhvati po njemu da sere. Nema toliko hvale koliko umije da me iznervira kada se neko olako po nečemu posere, ali to je sva čar ovog posla, da izbaciš knjigu napolje pa se po njoj poseravaju ili hvale. Neki put ne umiju čak ni da je hvale kako treba pa me i to nervira. Glavni reper da li je knjiga okej je to kakvi su ti čitaoci. A to ne možeš da znaš, u početku ne znaš ni da li ih imaš. Kada vidiš da imaš neku veliku količinu čitalaca, kada počneš da upoznaješ te ljude, ko su i šta su, koliko godina imaju, koliko su ustvari super. Cijela super ekipa koju si negdje izgubio se okupila na tvojim knjigama. Najveći kompliment koji imam su moji čitaoci.

Naišao sam na jednu zanimljivu recenziju tvoje posljednje knjige "Hoću da mi se nešto lepo desi odmah", na sajtu Booksa.hr ("Za razliku od onog momka iz "Kandži", koji se hranio kod majke svoje djevojke i grebao naokolo za džoint, ovaj Vidojković svako malo zove dilera i naručuje kokain, urednik je 'renomiranog magazina' i sve u svemu, dosta je dobro konformirao svoj nonkonformizam pa sada živi u produženoj adolescenciji narkofilskih sesija, seksualnih eskapada i cjelonoćnih tuluma"). Jesi li to ti ili je to tvoj lik, je li ovo pogrešno čitanje tog djela?

- Zvuči kao da je mnogo lijepo biti taj Vidojković. To je pogrešno čitanje "Kandži" prije svega jer u "Kandžama" glavni junak nije Marko Vidojković. U romanu "Hoću da mi se nešto lepo desi odmah" junak jeste Marko Vidojković. Niko ne kaže da, možda, Marko Vidojković koji je pisao "Kandže", sa Bezimenim kao glavnim junakom, nije narkofilski seksualno-manijački konformista ili šta god. Djeluje mi kao jedno, a to je karakteristično za Balkan, malograđansko i ogovaračko ophođenje sa romanima koji su očigledno dovoljno uvjerljivo napisani da neko počne da miješa moje junake i moje knjige i moj život. Srećom pa ljudi ne mogu da skapiraju, tako da neću da odgovorim na to pitanje. Ako nekog zaista zanima u čemu je razlika između Vidojkovića, Bobana Šestića, koji je drugi moj junak i Bezimenog, koji je treći moj junak, treba vrijedno da čita sve moje knjige i tu će naći odgovor. Ja neću nikad da pružim odgovor umjesto čitanja knjiga. Uvijek ću da kažem- najbolje je sjesti i pročitati pažljivo "Ples sitnih demona", "Đavo je moj drug", "Pikavce na plaži", "Kandže", "Sve crvenkape su iste" i "Hoću da mi se nešto lepo desi odmah". Onda ćeš sigurno znati šta je Vidojković. Jer mi se svi mijenjamo, pa se i Vidojković mijenjao po izlasku svake svoje knjige pa tako i po izlasku posljednje.

Kako izgleda posao u Plejboju? Kakav je tvoj posao, jesu li to samo gole djevojke ili…?

- To je najdiviniji posao na svijetu. Mi imamo produkcijski tim koji se bavi slikanjem djevojaka. Ja više volim djevojke koje su moje čitateljke. Što se tiče časopisa, tu sam uglavnom fokusiran na tekstove, mislim da "Plejboj" kao brend gaji tradiciju ozbiljnih prije svega intervjua, ozbiljne proze koja se objavljuju, analitičkih tekstova i fenomenalnih reportaža. Tako i srpski "Plejboj". Imao sam tu čast da radim posljednji intervju sa Momom Kaporom, koji je izašao na osam strana u našem zimskom dvobroju. Odmah pošto je broj povučen iz prodaje, Momo Kapor je umro, tako da je taj intervju ispao posljednji. To je nešto najbolje što sam do sada uradio za "Plejboj", jer mi je izazov i satisfakcija da sam radim stvari koje se smatraju jako bitnim, kada su tekstovi u pitanju.

Da li si još nekoga intervjuisao…?

- Intervjuisao sam Boru Đorđevića i Teofila Pančića. Gledam da to ide tri-četiri puta godišnje i da to budu zanimljive i kontroverzne face, face za koje bi čovjek pomislio da bi mogli da se potuku ili posvađaju sa mnom kada sjednemo za isti sto. Tako su Bora Đorđević i Momo Kapor krenuli, međutim, intervju sa Kaporom je bio perfektan. I sa Borom Đorđevićem je bilo malo boksovanja, ali to mi je bilo drago, da smo uspješno odradili taj intervju. Sama ta činjenica je dokaz da na nekom individualnom nivou neke stvari mogu da se mijenjaju. Kao, na primjer, da Vidojković radi intervju sa Đorđevićem.

Kako je raditi intervjue sa Momom Kaporom i Borom Đorđevićem? Oni važe za, onako, malo na desno u političkom spektru…?

- Mislim da bi intervju sa Kaporom trebalo pročitati i da je vrlo tužno prepričavati ga sada, pošto je intervju stvarno odličan. Što se tiče Bore Đorđevića, to je bio moj prvi takav intervju. Ja praktikujem da radim intervjue najmanje dva dana, zato što je sa tvrđim sagovornicima jako bitno imati taj drugi dan, gdje postajete ortaci i gdje padaju svi gardovi. Ja garda ni nemam, ali Bora Đorđević vjerovatno i danas misli da sam ja LDP-ovac, vjerovatno nije mnogo odmakao kad je riječ o analizi mog političkog profila. Nije da ga nešto krivim, zaboli Boru Đorđevića za moj politički profil, neka misli da sam LDP-ovac. Ono što je bitno je da je bio dobar intervju. Ja isto mislim da su nacionalisti žrtve i velike budale ovih proteklih dvadeset godina, samo aktivnije žrtve, koje su i umazale svoje ruke krvlju boreći se za nešto za šta su oni mislili da se treba boriti, konkretno u ovom slučaju za srpstvo. Ja sam bio klinac pa sam u takve stvari vjerovao, ali ko je bio iole dalekovid, vidio je kako će to završiti. Imamo gomilu ljudi koji vjerovatno ni sebi ne smiju da priznaju kakve su budale ispali. A ispali su velike budale, možda najveće od svih. I ti sad kad bi krenuo da se boksuješ sa Borom Đorđevićem oko toga, oko četništva i srpstva, njemu će mozak da se smrači, on će odmah da uđe u boks meč sa tobom oko nekih stvari koje nisu ni ideali ni nešto o čemu možemo Bora i ja da se raspravljamo. Ja sam to ostavio na stranu i pokušao sam da izvučem Boru Đorđevića koji je vrijedio u svim bivšim jugoslovenskim republikama, a to je Bora s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina. To je glavni pokretač svakog intervjua sa takvom osobom - naći je negdje u prošlosti gdje je bio njen zenit i gdje je bila najveća i odatle ući u sadašnjost. Onda ćeš moći da dobiješ kudikamo racionalnije stavove, kada je riječ o sadašnjosti.  Probao sam da budem malo lukaviji  nego što su novinari inače pa sam na kraju od Bore Đorđevića dobio priče kako je on uvijek super sa Hrvatima i kako mu je najbolji ortak Šiptar sa Kosova. Odjednom je Bora postao veliki Jugosloven, na kratko, barem u tom intervjuu. I taj intervjuu treba pročitati, da bi bilo jasno.

Šta misliš o trenutnoj političkoj situaciji u Srbiji? Očigledno je da su ljudi poput Bore Đorđevića u većini a to i nije neki pozitivan trend.

- Vidiš, nisu oni u većini. U većini su ljudi koji ne znaju gdje im je dupe a gdje glava. U većini su ljudi koji mrze jedni druge zato što ne znaju šta i koga treba da vole. Zaista nemam utisak da su ljudi kao što je Bora Đorđević u većini. Bilo bi lijepo da su takvi ljudi u većini, jer Bora Đorđević je umjetnik par ekselans. Ako uzmemo tu tezu da su ljudi koji su nacionalistički orijentisani u većini, to takođe nije tačno. Imamo komunjaru za šefa policije, imamo demokratu za šefa države, imamo demokratu za šefa vlade i mislim da je to tako bilo od 5. oktobra 2000. godine. I oni koji su se maskirali u nacionaliste su jako dobar posao radili za zapad tako što su nastavili da uništavaju zemlju i poslije pada Slobodana Miloševića, a to nije moralo da se desi. Oni su se maskirali u lažne plaštove Crne Gore i Kosova, da bi narod koji je navikao na velike priče, i dalje ložili da u te priče i dalje vjeruje i da mrzi nekog zato što je Albanac, Hrvat ili domaći izdajnik ili šta god. I onda, u jednom trenutku, kada su tajkuni pokupovali i pootimali sve što je trebalo da otmu, odjednom Koštunica više nije bio na vlasti i odjednom je bilo kao dobar dan da je Kosovo okupirano 1999. godine. Ta manipulacija medijima, koja nije prisutna samo u Srbiji nego svuda u svijetu gdje postoje mas-mediji, je došla glave srpskom narodu. Ja znam vrlo dobro da većina nije nacionalistička, nije to bila čak ni u vrijeme paljenja američke ambasade i krađe patika iz beogradskih izloga, kada je Kosovo proglasilo nezavisnost. To nije većina, to je 100 hiljada ljudi na ulici, isto što kao i u vrijeme petooktobarske revolucije, oni ljudi na ulici nisu bili većina i to mora sebi da se prizna. I onda postaviš pitanje pa ko je onda i kako izveo petooktobarsku "revoluciju"? Jebiga.

A problem je u...

- Problem je u tome što tranzicija u Srbiji odnosi svoje žrtve tek sad i na veoma brutalan način. Matori ljudi, od 50-60 godina, više nisu opasni jer će uskoro da umru, po prirodi stvari. Oni na koje treba da se fokusiramo su klinci koji sad imaju ni deset godina. Vidim da su klinci koji sad nemaju ni dvadeset godina gomila divljaka koja ubada noževima koga god stigne. Nema veze da li je stranac, peder, "Grobar" ili "Cigan" (navijač Crvene Zvezde, op. aut.), ortak, bivši ortak, sadašnji dečko tvoje bivše ribe, neko ko te poprijeko pogledao. Bitno je da je agresija ogromna i da su ta djeca bijesna. Ali nisu samo djeca u Srbiji bijesna, već svuda u razvijenom svijetu, naročito u dijelovima Evrope koji su debelo zahvaćeni ekonomskom krizom. Treba sjediti i čekati da vidimo šta će nam "naša" djeca napraviti i u šta će se to pretvoriti. Što se političke situacije tiče – ja nisam htio da glasam na krucijalnim izborima 2000. godine, jer sam imao dojave koje su mi jasno govorile o tome koliko je sve to stvar unutrašnjeg dogovora. Prosto me boljelo dupe da se više bavim time da li za ikoga tu treba glasati, jer vidim da neko drži stvari pod kontrolom. Onaj ko je doveo Ivicu Dačića da bude ministar policije i onaj ko je Tomi Nikoliću i Aleksandru Vučiću šapnuo da napuste Srpsku radikalnu stranku i da naprave Srpsku naprednu stranku, taj glasa za sve nas. Nema potrebe da ja izlazim i glasam jer svako ko se našao u srpskom parlamentu, od Čedomira Jovanovića do Tomislava Nikolića, je dio jedne iste kuhinje. Ko god počne da se bavi politikom, taj se nepovratno uprljao i nema veze sa idealima. A ja, koji sam sav od ideala satkan i kojem je svako izlaženje na izbore vezano za borbu za neke ideale, sad ne vidim da ima ideala za koje bih se borio glasajući.

Da se vratimo na film. Bili ste kod Mesića, kako je to izgledalo?

- Nema tog ljudskog bića koje meni može, pored mene samog, da bude intrigantniji. U susretu sa Mesićem, meni sam ja najintrigantniji, isto kao i u susretu sa Vukom Draškovićem, naročito kada je riječ o političarima. Štrecnuo sam se mnogo više kad sam otišao kod Mome Kapora nego kod Stjepana faking Mesića. Jebe mi se za Stjepanom Mesićem i za bilo kojim drugim političarem! Otišli smo, popričali smo, izašli smo napolje. Samo smo pokazali da su i oni živi ljudi koji trtljaju čas ovo-čas ono. Bave se uglavnom jeftinim političkim poenima, ko god da su i iz koje god zemlje da su. Posjeta Stjepanu Mesiću bila je izuzetno zanimljiva zbog procesije u njegovoj rezidenciji, pretresa, svi su bili jako ljubazni. Njegovo obezbjeđenje je bilo jako ljubazno, to su ljudi koji bi ti sasuli metak u glavu sa osmijehom na licu, samo da pipneš bradu njihovog tadašnjeg predsjednika. Mesić je bio, onako, kao da je progutao krut ašov, na silu nasmijan i gutao je knedle. Ispratio nas je mahanjem i ja sam mu svirnuo iz kola. To je sve čega se sjećam od mog susreta sa Stjepanom Mesićem.

Pišeš li, imaš li nešto novo u planu? Da li možemo nešto da očekujemo?

- Ne znam. To je pitanje na koje u ovom trenutku ne umijem da odgovorim (smijeh). Svakako je cilj da se napiše nešto novo i bolje od svega što si prije napisao. Meni sve što sam napisao do sada i jeste tako bilo. Čekam da se nešto takvo, novo, pojavi. Znam da nije dobro pričati na glas javno o svojim planovima, da ne bi ispao budala sutradan kada izađe nešto drugo a ne ono što si ljudima pričao da će izaći. U svakom slučaju, dok god sam živ, radiću na nečemu novom.

(BLIN)