Dekan Veterinarskog fakulteta u Sarajevu Nihad Fejzić u intervjuu za DEPO Portal govori o opasnostima od bakterija animalnog porijekla i (ne)znanju u BiH, potezima koje država mora povući da bi zaštitila svoje stanovništvo, o kontroli hrane i nepotrebnom uvozu ogromne količine namirnica, o zanemarivanju vlastite proizvodnje, te rješava dilemu - koliko je zaista štetno jesti crveno meso?

Razgovarala: Maja RUČEVIĆ

Gospodine Fejzić, svjetska naučna zajednica već duže vrijeme naglašava važnost (ne)učinka antibiotika na meso koje konzumiraju ljudi. Naime, problem antimikrobne otpornosti predstavlja izuzetnu opasnost jer bakterije animalnog porijekla napadaju i ljude...  Šta javnost mora i treba znati o svemu tome?

Upozorenja naučne zajednice su urodila plodom, za početak na globalnom nivou i u većini razvijenih zemalja. Za primjer, od prošle godine u USA pčelarima je zabranjeno da samostalno, bez veterinarskog nadzora, koriste antibiotike za rješavanje zdravstvenih problema njihovih pčelarskih zajednica. Četvrti put u svojoj 72-godišnjoj historiji, nakon HIV-a, Ebole i neinfektivnih bolesti, Ujedinjeni narodi su se bavili razmatranjem ovog zastrašujućeg globalnog zdravstvenog problema. Na generalnoj skupštini UN-a, održanoj 21. septembra 2016. godine, svjetski lideri su usvojili političku deklaraciju o rastućoj opasnosti od širenja infekcija koje su otporne na antimikrobne lijekove (antibiotici). Po prvi put šefovi država su se opredijelili da poduzmu široki i koordinirani pristup uzrocima ovog gorućeg problema koji se generira u različitim sektorima, a posebno se dotiče zdravlja ljudi, zdravlja životinja i proizvodnje hrane. Državnici su potvrdili svoje opredjeljenje da svaka zemlja razvije nacionalni akcioni plan o antimikrobnoj rezistenciji, koji će bazirati na ranije usvojenom Globalnom planu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) i Svjetske organizacije za zdravlje životinja  (OIE).

Koliko se u BiH zna i govori o tome?

Nije nikakvo iznenađenje da ovo pitanje još nije aktuelizirano kod nas i da imamo samo teoretska saznanja koliko su bakterije kao što je salmonela, ešerihija, kampilobakter i druge otporne na antibiotike koje dajemo ljudima i životinjama. Povoljna je okolnost što ćemo nakon UN deklaracije biti natjerani da se bavimo ovim problemom. Već duži period kao ekspert sam angažiran u FAO organizaciji i zato sam veoma sretan i ponosan sto ću najnovija istraživanja i iskustva koja stičem širom svijeta uskoro moći primijeniti u našem istraživačkom institutu, za čije skoro otvaranje smo se borili godinama i uložili jako puno energije kako bismo probudili uspavanu birokratiju.

Moramo uvesti praksu da se antibiotici propisuju i koriste jedino i obavezno nakon laboratorijske potvrde da će efikasno djelovati na patološko stanje za koje se koriste

Kakve opasnosti, tačnije kakve bolesti se mogu razviti zbog svega što ste naveli i šta su elementarni potezi koje država mora povući da bi zaštitila svoje stanovništvo?

U situaciji smo da moramo najozbiljnije i rigorozno kontrolisati primjenu antibiotika kako u terapiranju oboljenja kod ljudi i životinja, tako i antibiotika i drugih farmakoloških supstanci koji se danas masovno koriste u proizvodnji hrane životinjskog porijekla kao promotori rasta i za prevenciju oboljenja. Moramo provesti kompletnu reviziju registrovanih antibiotika na našem tržištu koji se koriste za bolesti životinja, uraditi studije njihove učinkovitosti na najvažnije bakterije i uvesti praksu da se antibiotici propisuju i koriste jedino i obavezno nakon laboratorijske potvrde da će efikasno djelovati na patološko stanje za koje se koriste. Ovo je naravno revolucionarna promjena, i ona će naići na otpore i teškoće koje mi na našim prostorima često pretvorimo u opravdanja tipa: «moguće je to na zapadu, ali kod nas ne», ali drugog rješenja nema.

Ako to ne uradimo...?

U suprotnom, bakterije sa kojima živimo stoljećima će svoju otpornost razvijati brže nego što nauka pronalazi nove antimikrobne supstance, a to nas vraća u vrijeme prije otkrića penicilina, četrdesetih godina prošlog stoljeća, sa posljedicima koje mogu biti zastrašujuće. Svjedoci smo prisustva superbakterija, MRSA-e, hospitalnih infekcija, različitih alergija itd. Naše zdravlje, a naročito određenih skupina čiji je imunološki sistem narušen ili nedovoljno razvijen kao što su djeca, stariji i oboljeli, je ozbiljno ugroženo ovim problemom. Istovremeno, moram naglasiti činjenicu da se više od 70 % ukupne svjetske proizvodnje antibiotika koristi u veterinarskom sektoru, i to više za stimulaciju rasta i prevenciju oboljenja, nego za terapiranje oboljelih. Antibiotici koje u malim ili neznatnim količinama svakodnevno konzumirao u hrani rapidno doprinose razvoju otpornosti bakterija. Ponavljam, problem nastaje kad mikroorganizimi postanu naši neprijatelji, mehanizam odbrane koji je nauka razvila u proteklim desetljećima nije više efikasan. Ovo je veoma kompleksan problem i zahtijeva da se države uključe u njegovo rješavanje, kako je i navedeno u rezoluciji UN-a.

Problem nastaje kad mikroorganizimi postanu naši neprijatelji, mehanizam odbrane koji je nauka razvila u proteklim desetljećima nije više efikasan

U bh. javnosti se svako malo pojavljuju informacije o 'sumnjivom' mesu koje uvozimo iz nekih dalekih zemalja, a često paniku izazivaju i navodi o mesu koje se uvozi po izuzetno niskim cijenama, što ukazuje na sporan kvalitet. Možete li pobliže pojasniti kako funkcionira kontrola takve hrane i kolika je realna opasnost od distribuiranja neispravnih namirnica na bh. tržište? Ili se stvari medijski preuveličavaju?

Svjetska trgovina živim životinjama i njihovim proizvodima je možda najviše regulisana oblast trgovine. Sve je započelo još dvadesetih godina prošlog stoljeća kada je brodskom pošiljkom živih goveda jedna veoma opasna bolest, goveđa kuga, iz Indije prenešena na Evropski kontinent. Već tada je uspostavljena Međunarodna organizacija za zdravlje životinja sa sjedištem u Parizu, koja je zadužena za globalni sistem obavještavanja o pojavi bolesti i razvoj međunarodnih standarda u certifikaciji, kontroli bolesti, dijagnostičkim laboratorijama itd. Sve ovo je jedan dinamičan proces, standardi se usavršavaju i nadopunjuju  svake godine i male zemlje, kao što je i naša,  imaju velike teškoće u praćenju ovog procesa. Zato se dešava da u većini slučajeva zemlje poput BiH prihvataju vjerodostojnost i ispravnost certifikata koji prati pošiljke u međunarodnom prometu i, nažalost, uobičajeno je da se prilikom granične inspekcijske kontrole radi samo pregled certifikata i fizički pregled pošiljke,  a u veoma rijetkim slučajevima provede i laboratorijska analiza uzorka od uvezenih pošiljki. Na kraju, ovakav standard povjerenja u međunarodni certifikat propisuje i EU. S druge strane, da bi naša hrana otišla ne neko drugo tržište, EU, USA ili Rusije,  prethodno nam mora doći inspekcija koja će pregledati naš kompletan sistem, organizaciju, laboratorije, resurse itd.. Sve ovo je dugotrajan proces, i praktično je sporiji nego izgradnja autoputeva u BiH.

Možemo li tu kao država nešto promijeniti?

Lično zagovaram da BiH mora daleko više štititi svoje potrošače i treba uvesti obaveznu laboratorijsku kontrolu svih namirnica koje se uvoze u BiH. To je jedini način da budemo sigurni u ono što jedemo i da rizike svedemo na minimum.

Koliko se uopće u BiH razgovara o temi kontrole porijekla hrane, tj. koliko državna služba ulaže u to da educira svoje potrošače?

Vodi se puno razgovora, formirane su državne institucije za ovu oblast, postoje laboratorije,  doneseni su brojni zakoni i pravilnici, međutim, sistem jednostavno još uvijek ima puno slabosti i ostavlja prostor i za razne špekulacije trgovačkog karaktera. Prema Evropskim zakonima i standardima potrošači su sastavni dio cjelokupnog sistema, pa naprimjer, kad je u pitanju hrana koja sadrži Genetski modificirane komponente, ona mora biti obavezno deklarisana, a na potrošaču je da odluči hoće li je koristiti ili neće. Države su na ovaj način prenijele odgovornost sa svojih institucija na potrošače, što je otvorilo veliki prostor za kompanije da angažuju marketinške agencije koje komuniciraju sa potrošačima i ubjeđuju ih koliko i zašto je neki proizvod ispravan i koristan za zdravlje. Danas je trend zdrava ishrana, vitaminske nadopune naše prehrane, tv kanali koji nas uče kuhanju itd, itd. S druge strane, u bogatom svijetu raste prevalenca ili učestalost oboljenja koja su povezana sa hranom kao što je dijabetes, kardiovaskularna oboljenja, karcinomi probavnog trakta i gojaznost. No, odluka šta ćemo i koliko jesti je na nama. Edukacija o ovoj temi mora početi u vrtićima i školama, zagovaram i da se nazivi ministarstava poljoprivrede promijene u ministarstva za hranu, valjda bi nam i kolektivna percepcija o važnosti hrane i prehrane u našim životima pomogla da shvatimo kolika je važnost ove oblasti. Globalizacija, trgovina, klimatske promjene i borba za profitima su otvorila novo poglavlje i prilike za brojne opasnosti. Nije više pitanje hoće li se desiti nova pandemija, razviti nova superbakterija ili novi virus. Hoće se desiti, pitanje je samo kada i kakve će posljedice napraviti i koliko smo spremni za takav scenarij. O ovome je nedavno, na sigurnosnoj konferenciji u Minhenu govorio i čuveni Bill Gates.

Nije više pitanje hoće li se desiti nova pandemija, razviti nova superbakterija ili novi virus. Hoće se desiti, pitanje je samo kada i kakve će posljedice napraviti i koliko smo spremni za takav scenarij

Prema posljednjim podacima Vanjskotrgovinske komore BiH, Kina je na bh. tržište plasirala povrća u vrijednosti 1,85 milijuna KM. Iz te zemlje uvozimo i voće i žitarice. Nevjerojatan je popis zemalja s kojima BiH ostvaruje robnu razmjenu.  Ima li ova zemlja od cca četiri miliona stanovnika zaista potrebe toliko uvoziti? Zar bh. poljoprivreda nema dovoljno kapaciteta da podmiri potrebe bh. tržišta ili bar veći dio tih potreba?

Strašni su ovi podaci i ranije sam govorio da je sramota koliko hrane uvozimo, a prazne su nam zemljišne površine, broj farmi goveda nam opada, sve više stanovnika živi u gradovima. Proizvodnja hrane se u BiH još uvijek tretira kao socijalna kategorija i nije atraktivna za mlade, pa se postavlja pitanje ko će se na ovim prostorima baviti proizvodnjom mlijeka i mesa u narednih deset godina. Stručna zajednica u BiH godinama upozorava na ovaj problem i nudi rješenja. Nažalost, veoma teško naš glas pronalazi slušaoce kod onih koji donose odluke. Matematika je jasna, BiH uvozi preko preko 1,5 milijardi KM vrijednosti hrane. Naša ruka sa trgovačkih polica mora uzimati domaći proizvod i to će biti najveći investicijski stimulans za bh. ekonomiju. Često kažem da u Austriji, Norveškoj i nekim drugim zemljama možete besplatno dijeliti uvezeno mlijeko u trgovinama, oni ga neće uzimati. Dakle, i ova odluka je na nama.

Mliječne proizvode zasad izvozimo u EU, no što je s peradi, mesnim prerađevinama?

To je dugotrajan proces, već sam ranije objasnio. U proteklih 15 godina smo uspjeli da ispunimo uvjete za izvoz ribe i mlijeka u EU. Sada se bavimo ispunjavanjem uvjeta za izvoz mesa peradi, a kad je u pitanju izvoz crvenog mesa, još smo u fazi «idejnog» projekta. Standardi koje je razvila i provodi EU su najrigorozniji u svijetu, i moramo shvatiti da cijeli svijet želi da izvozi hranu na to tržište. Istovremeno, Unija želi da zašiti svog proizvođača od konkurencije jeftinih proizvoda iz Azije, Afrike, Južne Amerike. Ovdje se često postavi i pitanje ako ne možemo izvoziti naše meso u EU, što znači da ne odgovora zahtjevu EU potrošača, da li mi onda jedemo neispravno ili lošije kvalitete? Veoma odgovorno tvrdim da je ispravnost naših proizvoda neupitna. Međutim, naš sistem ne može garantovati sljedljivost od farme do stola, što znači da postoji veći rizik da neispravne namirnice mogu ući u prehrambeni lanac, nego što to EU standard dozvoljava. Na primjeru pojave ptičije gripe smo dokazali da možemo veoma efikasno suzbiti širenje bolesti, ali ne smijemo bježati i sakrivati činjenicu koja je javno objavljena u izvještaju EU inspekcije za hranu i veterinarstvo u BiH u kojem se kaže da je u BiH prisutno lažno certificiranje zdravstvene ispravnosti. Te izvještaje čita cijeli svijet, osim nas u BiH.

Kakva je situacija po pitanju investicija u autohtone bh. poljoprivredne proizvode i zarade od istih?

Mi veoma malo ili skoro ništa radimo na ovom području. Čak su i nama susjedne zemlje daleko napredovale u odnosu na nas. Neke autohtone pasmine životinja nam skoro izumiru, kao što je bosanski brdski konj, krava buša itd. Autohtoni proizvodi moraju imati svoje porijeklo, nema autohtonog sira od uvezenog mlijeka ili mesa. Ovdje nedovoljno koristimo i zakonske mogućnosti koje postoje u EU, a to je paket propisa o tzv. derogaciji legislative, koja dozvoljava odstupanje od EU standarda koji su, ipak, napravljeni za velike proizvođače. Ne mogu se EU standardi koji su razvijeni za prosječnu veličinu farme od 100 ili više krava primijeniti na bh. uslove, jer kod nas prosječna farma ima manje od pet krava. Možemo učiti na negativnim iskustvima nama susjedne Hrvatske, koja je uspješno provela sve EU standarde za ovu oblast, a stočarska proizvodnja im nikad nije bila u težoj situaciji i broj poljoprivrednih gazdinastava i farmi se svakodnevno smanjuje. Ako se i nama desi ovaj paradoks da uvedemo EU standarde i propise  koji će uništiti domaću proizvodnju, a da istovremeno imamo priliku da učimo iz  iskustava drugih zemalja, onda smo najblaže rečeno zaslužili i gore.  Turizam i proizvodnju hrane, naročito autohtonih proizvoda, uz jake naučne institucije i obrazovni sistem vidim kao najveću razvojnu šansu BiH.

 Statistika kaže da je prosjek potrošnje crvenog mesa u BiH oko 30 kg po stanovniku, u poređenju sa razvijenim EU državama čiji građani konzumiraju preko 80 kg crvenog mesa godišnje

U razvijenim zemljama su sigurnost hrane i zdravlje potrošača visoko na ljestvici prioriteta. Koliko se u BiH pažnje posvećuje naučnim studijama i javno očituje na temu prehrambenih navika stanovništva i posljedicama istih po zdravlje?

Ovo je veoma bolno pitanje. Tako malo ili beznačajno ulažemo u nauku koja se bavi hranom, bolestima koje su povezane sa hranom i novim tehnologijama u proizvodnji hrane, da je to sramotno. Istina je da su nam već sada, a uskoro i više, na raspolaganju izdašni finansijski fondovi EU za ovu oblast, ali treba znati da na ove fondove mogu aplicirati i prolaziti samo jake naučne institucije koje imaju kadrove, reference, prethodna iskustva i slično. Naša referentnost je ispod prosjeka.  Često sam u prilici da se postidim kad na naučnim konferencijama u svijetu iznova spoznam koliko kasnimo. Proces EU integracija je možda i jedino rješenje da se stanje popravi, ali  napominjem, ovo nije jednosmjerna ulica. Moramo uložiti u domaće naučne instititucije da bi ih osposobili i trenirali da igraju takve utakmice.

I na kraju da riješimo dilemu: Koliko je zaista štetno jesti crveno meso (i mesne prerađevine) i trebaju li Bosanci i Hercegovci mijenjati svoje gurmanske navike?

Svjetska zdravstvena  organizacija je nedavno izdala upozorenje o štetnosti crvenog mesa za naše zdravlje. Statistika kaže da je prosjek potrošnje crvenog mesa u BiH oko 30 kg po stanovniku, u poređenju sa razvijenim EU državama čiji građani konzumiraju preko 80 kg crvenog mesa godišnje. Zanimljivo je da je naš nizak životni standard smanjio rizik od ove opasnosti. Ako ništa, na papiru.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)