Piše: Neven KAZAZOVIĆ

Rat je strašan lom, stradanje, patnja i prije svega veliko zlo koje sije milione malih zmijskih jaja. Ta opaka izvitoperenost je najgora, okrenutost ka sveopćoj okrutnosti, bestijalnoj svireposti. Dobro je potonulo u beznađe, u ratu je sveopšta vladavina Zla. A to je u samim ljudima. I ti nosioci Najgoreg mogu biti istovremeno i žrtve rata i najprilježniji praktičari zla. Roman Midhata Ajanovića „Salijevanje strave“ nije ratni roman niti roman o ratu. To je priča koja je locirana u vrijeme neposredno prije samog početka tog strašnog sukoba, opsade Sarajeva i uništenja Bosne. U tom vremenu i ambijentu opisane su najtragičnije posljedice samoga rata, onoga što se u stvarnosti dogodilo poslije. To je jedan interesantan prilaz prici. U tome ima mnogo autobiografskog: pisac iz sadašnje pozicije žrtve i gubitnika u tom ratu govori o vremenu koje mu je neposredno predhodilo.

Stara je istina „da je svaki čovjek uvijek na gubitku“, a da je taj gubitak neizmjerno veći i tragičniji u ratnom vremenu. Zato se postavlja pitanje: da li uopće postoji Dobro? I ako postoji, kako ono izgleda, kako ga pronaći? Jedno od paradoksa samog rata jeste da je rat, kao što je Veliko Zlo i budi ono najgore u ljudima, istovremeno i silni pritisak koji na površinu iznosi ono što je najbolje, ono što je dobro u ljudskim bićima.

„Salijevanje strave“ je sjajna priča o tom metaforičnom traganju za Dobrim koje je oličeno u fluidnoj, stvarno-nestvarnoj ličnosti jedne žene. To je Una. Ajanović je pak pisac velikog unutrašnjeg naboja, iskustva, i Bosanac što i nije jednostavno biti, jer se to nosi ili ne nosi u sebi. Una je oličenje onoga što se često u bosanskoj tradiciji naziva Dobrom Dušom. To je, mogli bismo reći, jedno od onih krajnjih ishodišta tragičnih istorijskih iskustava bosanskog naroda u kojima poput vrijednog vatrenog žiška se čuva vjerovanje da nije satrvena klica Dobrog. Česta priča o „dobrim Bošnjanima„ ili „bosanskoj duši“ jeste upravo to. Kod Ajanovića to Dobro je poput vode, ne može se zadržati, nestaje; i kad mu se čovjek približi tragajući za spasom, to Dobro nestaje.  

Tragači za spasom i Dobrim (traganje za Unom), kako Ajanović karakteriše junake ove priče, su kratkoprugaš, srednjeprugaš i maratonac. Ovo su trkači koji imaju jedan jedini cilj, a to je staviti se pod spasonosno okrilje Dobrog (salijevanje strave). Ono što ovoj priči daje poseban pečat, nijedan od trkača, bez obzira, na muke, trud i uloženi napor, koji se često svodi na pitanja života i smrti, ne stiže do cilja. U vremenu zla dobro je nedohvatljivo. Možda i tako jedino može biti, jer to Dobro je zapravo u svakome mučeniku i jedino svako za sebe može da dođe ili ne dođe do njega. Kod Ajanovića je to ispričano u „markezovskom stilu“, prepuno je tu fantastične realnosti. Jedan od trkača, na primjer, Unu doživljava na jedan način, a kad je susreće, ona je zapravo obična žena, sasvim suprotno od onoga idealnog lika koji on u sebi nosi.
 
Pisac ovog romana je u uvodnim riječima naglasio da je motiv da ovo napiše to što su ga „potrošili samoća i mržnja moje okoline“ i „da više nema volje opirati se zaboravu“. Da se poslužim sportskim izrazom, ovo jeste teška startna pozicija za jednog trkača. Možda je to vrelo pesimizma, gotovo opipljivog fatalizma koje se svodi na sudbinsko pitanje – ima li uopće Dobrog? Ili, Ajanovićevi junaci naprosto ne umiju, pored svega što imaju, pronaći to zrnce dobrog u sebi i dozvoliti da ta vrijedna biljka procvijeta.

Ovo je roman složene strukture, gdje su često na veoma specifican način izmiješani i prostor i vrijeme, s obzirom da roman ima u suštini epistolarnu formu. Jedan od trkača iz budućnosti piše drugom trkaču u sadašnjosti, odnosno vremenu neposredno prije rata. Sastavni dio romana, apsolutno ne suvišan, izuzetno su realistički elementi. Čak dokumentarni. To su priče o izumiteljima, političarima, piscima i filmskim režiserima koji su samom autoru, očigledno, veoma prirasli za srce. Nikola Tesla, Gandi, Fritz Lang, Jacques Tati, Raymind Chandler, Dashiel Hammet, John Cassavetes, Tarkovski... Ono što je veoma prisutno u ovome jeste da je riječ o ličnostima i autorima koji su se, prije svega, iskazivali kroz žanrovske forme, možda su van tog kruga Tesla, Gandi, Tarkovski i Cassavetes, (ova dvojica posljednjih samo donekle). I drugo, što je veoma prisutno, svi ti ljudi, veliki umjetnici bili su veoma nesretni, završavali su tragično. Oni su kroz rad i djela iskazivali želju da dospiju do Dobrog i bili su poraženi. Ovo pojačava utisak fatalizma koji je veoma prisutan u cijeloj priči.

Stara je istina da pisac, ako želi da piše dobro, mora pisati o onome što poznaje, što mu je blisko. Ajanović se obilato služi tim receptom. Jedan od njegovih trkača je novinar, a drugi se bavi animiranim filmom (profesija samoga autora). Treći trkač je ustvari mrtav, ali on to ne zna. Toliko sam slobodan da pomislim kako je to možda najbolja autobiografska crtica u cijelom romanu. Kad je zbog rata pisac otišao u tuđinu, on je u sasvim određenom smislu „prestao da živi svoj dotadašnji život“. Jedan njegov lik čak to i kaže – da je bivši čovjek!

Ajanović je izuzetan karikaturista. Ljudi koji se time bave na poseban način vide svijet oko sebe. Situacije i ljudski likovi kod njih imaju uvijek prenaglašenu onu karakterističnu crtu koja običnim ljudima i posmatračima nije uočljiva. Upravo kao karikaturista, on je opisao cijelu galeriju likova, ne samo ova tri trkača; to je jedan izuzetan spoj fantastike koja je snažna podloga romana i one sušte realnosti koja je Ajanoviću značajnija od onoga što mi obično vidimo ili mislimo da vidimo i doživljavamo.

Roman je možda nešto duži nego što je potrebno, nije baš neophodno uvijek navesti sve činjenice ili detalje. Ovo ipak nije mana knjige, nego možda njena specifičnost. I, na kraju, ono što se meni dopada kao čitaocu je da je upravo ta mješavina realnosti i fantastike sjajno dočarala jedno vrijeme i likove sa sarajevskog asfalta, onu sarajevsku raju kakva ona u suštini i jeste. Svi mi, takve likove smo sretali, nosimo ih sa sobom, u sjećanju. I vjerovatno pripadamo njima.