INTERVJU BRANKO GOLUBOVIĆ GOLUB

Rokenrol u Srbiji nikad nije bio zanimanje od kojeg se zida kuća

Arhiva 06.09.10, 13:37h

Poslije deset godina, šabački pank-rok bend Goblini ponovo su svirali u Banjaluci, u subotu 4. septembra, u klubu DFK. Iskoristili smo priliku i razgovarali sa Brankom Golubovićem Golubom, pjevačem i frontmenom šabačkih pankera.

Goblini u DFKRazgovarao: Miroslav AJDER

"Do okupljanja Goblina i mini-turneje baš u ovom trenutku dolazi jer prekid rada nije trebalo da se desi na način na koji se desio, a i potrefilo se da je trenutak odgovarajući za sve članove benda", kaže Branko Golubović Golub u intervjuu za BLIN Magazin. "Goblini su prestali sa radom na vrhuncu karijere i nisu se na pravi način oprostili od publike, pa je i to možda jedan od razloga zbog kojih ljudi i danas žele da nas čuju", priča Golub i dodaje da nekad treba znati i stati da ne bi počeo da praviš kompromise.

I nakon devet-deset godina od vaše zadnje svirke, i dalje je jako veliko interesovanje za bend.  Jeste li vi svjesni da ste napravili veliku stvar sa nekoliko albuma?


- Čovječe, ako me je nešto iznenadilo, iznenadila me je cijela ta priča gdje smo mi trenutno. Ja sam se zaista trudio da u svojoj glavi presiječem cijelu priču o Goblinima, jer to nije lako uraditi. Trudio sam se da ne idem na blogove, na četove, da ne idem na JuTjub i da me ne interesuje koliko je ljudi gledalo naš spot ili šta ljudi komentarišu da bih se lakše sam sa sobom izborio. Mogu ti reći, zaista, ako je neko bio iznenađen, bio sam ja. Momci, takođe, koji žive u Srbiji. Nismo očekivali da će takav odjek da se desi na ovim koncertima koje smo radili tamo a evo, vidim i ovdje večeras. Izgleda da smo trebali odraditi dvije svirke, veče za veče, da bi svi ljudi mogli da uđu u klub. Nije mi jasno o čemu se radi ali mi je drago. Drago mi je jer to je nama bitno priznanje, da smo radili pošteno ono što smo radili i da smo imali nešto da kažemo ljudima, koji ni poslije 10 godina to nisu zaboravili. Ne mogu da kažem da mi ne laska, zaista sam bio iznenađen od prvog koncerta pa do juče, kako ljudi reaguju. I te neke nove dvije generacije, generacija onih "klinaca" koji su tada nas slušali a koji su sad već odrasli i generacija novih klinaca zajedno su tu, krljaju se u prvom redu i pjevaju naše pjesme. To je velika stvar. I mi smo omatorili, znaš, stare smo mi sad pičke, emotivni smo. Te stvari nam zaista daju neki kick, koji ljudi vjerovatno osjete na ovim svirkama, dajemo 100% od nas samih na svim ovim koncertima zadnjih mjesec dana.

Smatrate li se pravim pankerima, starog i novog doba?
- Bili smo mi to nekad. Nama je bitno da ne želimo uzeti prostor klincima koji dolaze, koji grade novu scenu. Revoluciju dižu klinci. Ja imam 42 godine. Sa 42 godine postaješ političar. Revolucija ne voli političare i svi revolucionari su bili mladi ljudi. Mi vidimo sebe u drugom svjetlu, da treba da im damo prostor, da ih podržimo što više i da sa našim iskustvom budemo cement novih cigli koje se pojavljuju u našim životima.

Šta misliš, koliko se novi rad Goblina razlikuje od onog što ste radili prije 10-15 godina?

- To je na ljudima da kažu. Mi samo pratimo naš unutrašnji filing, gdje smo, šta smo...Deset godina je prošlo, ljudi sazrijevaju ili ne sazrijevaju nego idu nazad, kao kod Lenjina, korak naprijed dva koraka nazad. U principu, ljudi se mijenjaju. Dobijamo neka nova iskustva koja utiču na naš rad i na naš život. Ovo što smo sad uradili novo, ljudi mogu da shvate kao nešto što je realna slika gdje Goblini danas. Što se tiče muzički i tehnički, po meni je najbitnija energija. To će se vidjeti na svirci. Mi nikad nismo bili bend koji se hvali nekim prevelikim tehničkim znanjem, mi sviramo koncerte i po tome nas znaju, ne po nekim nevjerovatnim studijskim projektima. Nismo mi to.

Da li pratiš scenu u Srbiji, s obzirom na to da ne provodiš mnogo vremena u Srbiji?

- Nažalost ne, jer sam nekih zadnjih 10 godina proveo van države. Posao je takav da je poprilično teško izdvojiti vrijeme i preslušavati sve novo što se dešava. Sve se svodi na moje dolaske u Srbiju, koji su rijetki, i na provođenje vremena sa ljudima koje znam i koji mi puštaju nova izdanja. Ako pričamo o novoj sceni- ima je, ali mislim da ta scena.. ne znam šta se desilo. Imam utisak da smo se svi primili na to, sad je kao neka demokratija, pa je glupo pljuvati establišment. Ja mislim da ti demokratija upravo daje šansu ne da pljuješ, da budeš kritičan. E sad, ako je ta kritika negativna, onda bi establišment trebao da je prihvati kao takvu i da neke stvari mijenja.  Imam utisak da se ljudi osjećaju nelagodno- sad smo dobili demokratiju i glupo je pljuvati. Ne, ima mnogo stvari da se mijenja, pričam o Srbiji, a pank bendovi su uvijek bili ti koji treba nešto da kažu po tom pitanju. To mi fali. Mnogo se priča o nekom jebanju, krkanju, rakijama... Daj malo kritike i samokritike. Toga nema.

knjiga Pisma iz AvganistanaObjavio si knjigu "Pisma iz Avganistana". Reci mi nešto o boravku u Avganistanu, utiske o toj dalekoj zemlji.

- Mislim da je to nevjerovatno iskustvo. Čovjek širi svoje vidike, u trenucima kada se nalazi u tim zemljama gdje postoje ogromne kulturološke i ostale razlike. Meni je rad u pank bendu, rokenrol bendu, pomogao da se lakše prilagodim nego nekim drugima. Jer ipak, rokenrol i pankrok je komunikacija. Osnova, temelj cijele priče o pankroku je komunikacija. Pankrok nije muzika. Muzika je samo način, jedan od načina na koji se izražavaš, kroz pankrok. Ja mogu samo reći da sam mnogo bogatiji, nakon svih tih godina iskustva. Sad sam trenutno u Gruziji, vraćam se za Pakistan zbog svega ovog što se dešava, ove poplave. Po meni, to je jedno nevjerovatno iskustvo koje se ne može platiti ničim, nešto veoma bitno meni. Na sve to, kad radiš posao koji radiš, kada pomažeš ljudima, naročito djeci i ženama, to te nekako baš ispunjava.

Kako si se odlučio na takav korak, s obzirom na to da je Srbija bila u takvom momentu kada si ti otišao, ti si otišao na drugi kraj svijeta da radiš kao humanitarac.

- Ja sam počeo u Srbiji da radim kao humanitarac. To je krenulo 2000. godine. Prve dvije godine mog rada u Srbiji shvatio sam da mogu uraditi i doprinijeti mnogo više u tim stvarima kojima se bave ljudi koji rade u humanitarnim misijama. Ukazala mi se šansa da se oprobam u Avganistanu sa prvim međunarodnim ugovorom. Iskoristio sam tu priliku i shvatio da je to nešto što me ispunjava u ovom trenutku. Ovo što mi radimo ovdje je nešto drugo. To je moja prva i najveća ljubav i to se ne zaboravlja. Ali me posao humanitarnog radnika ispunjava.

Interesantno, panker i muzičar koji se bavi humanitarnim radom.

- Pankeri su uvijek bili humani (smijeh), ljudi koji su se borili protiv svjetske nepravde. Baviti se humanitarnim poslom, ukoliko nije ispolitizovan, napominjem to, je izuzetno humano. Uvijek sam pokušavao da se ogradim, da ogradim politiku od onog što ja radim, da to što radim bude isključivo zarad pomoći ljudima kojima je ta pomoć potrebna. 

S obzirom na to da je tvoj angažman takav, gdje bi volio da živiš, ima li neka zemlja...?

- Ja trenutno živim u Italiji, to mi se vodi kao zvanična adresa. Provodimo neko vrijeme godišnje, bar mjesec-dva u Australiji. E onda, da li smo u Pakistanu, Šri Lanki, u Gruziji... Sebe smatram kosmopolitom. To može da zvuči kao ofucana fraza, ali kosmopolita ne u smislu živim u Njujorku, Londonu, nego snalazim se i uvijek nađem dio sebe i dio svog doma gdje god da me baciš. Da bi ostao čiste glave u cijeloj ovoj priči, bitno je da imaš svoju bazu a meni je baza trenutno u Italiji, u Firenci. Da ne spominjem Srbiju, porodica mi je u Šapcu, matori mi živi tamo. Za mene je Šabac izuzetno bitan grad, u kojem sam odrastao, gdje su mi prijatelji, ljudi sa kojim sviram. Imam nekih 5-6 tačaka koje su mi bitne i ne mogu da izdvojim nijednu od njih, koja mi je bitnija.

Kako gledaš na generaciju bendova 90-ih. Mnogo više ih je bilo nego sad, a kao da su prestali da sviraju... šta se desilo, da li je medijska  uloga zakazala, da jedna era specifičnog zvuka prestane da djeluje a ustvari živi.

Golub u Avganistanu- Budimo realni. Ta cijela generacija u nekom periodu 2000-2010 su postali tate i mame. Kad postaneš tata i mama, dobijaš i sitnu čeljad, postaješ ozbiljniji, moraš da vodiš računa o tome kako ćeš da prehraniš svoju porodicu. Rokenrol u Srbiji nikad nije bio zanimanje od kojeg se zida kuća i kupuju kola. Ja bar ne znam nikog ko je to uspio da uradi a da se bavi rokenrolom, pravim rokenrolom. Ljudi su morali da se fokusiraju na neke stvari da bi preživjeli. Ne pričam o bogaćenju nego o preživljavanju. Nije lako trenutno živjeti ni ovdje ni tamo, znate to bolje nego ja. Svi ti bendovi su izuzetno profesionalni a da bi posao radio profesionalno, moraš da mu se posvetiš, da svaki dan ideš na probe, sviraš koncerte vikendom, što je malo teško onog trenutka kada dobiješ porodicu. Možda je najbolji reper upoređivanje tog perioda i scene sa novim talasom osamdesetih, gdje su se prodavale ogromne količine ploča i ljudi su živjeli od toga. To nije predstavljalo problem, to im je bio posao i time su se bavili. U devedesetim su se mnoge stvari promijenile, toga više nema, to sad rade Zvijezde Granda. Za rokenrol tu još nema mjesta.

Ovo je definitivno oproštajna turneja?

- Ne bih da budem kao "Šem 69", znaš. Oni umiju da prave "oproštajne" svirke svake dvije godine. Kakva je trenutno naša situacija, ovo je kraj. Ali ako nam se u budućnosti opet ukaže šansa da možemo da odsviramo par koncerata, siguran sam da ćemo to najaviti ljudima i da ćemo ih odsvirati. Ostavljam vrata otvorena.

(BLIN)

VEZANI TEKST: FOTO/GOBLINI U DFK: Devet godina pauze kao devet dana!