Zaintrigirala me informacija, koju nedavno dobih, da istragu temeljem jedne od prijava protiv aktualnog lidera HDZ-a, podnesene u lipnju sada već davne 2004. godine, a vezana je za poslovanje poduzeća SOKO d.d. Mostar preko nerezidentnog računa kod Croatia banke Metković, županijsko tužiteljstvo u Mostaru provodi još i danas. Ne treba, dakako, biti specijalno pametan pa izračunati da je od podnošenja prijave prošlo više od sedam godina. Što je po srijedi? Zašto tako dugačka istraga? Je li predmet uistinu toliko složen da ga tužiteljstvo, odnosno tužiteljica koja ga je u zadatak dobila – a radi se, usput, o tužiteljici koja je, tvrde upućeniji, blagonaklonost prema velikomu meštru pokazivala i inače – rasvijetliti nije uspjela ni nakon sedam godina. Pri tome je, dakako, nevažan krajnji stav ove institucije. Moglo je, hoću reći, županijsko tužiteljstvo podnesenu prijavu prihvatiti ili kao neutemeljenu odbaciti. Zašto, međutim, učinilo nije ni jedno ni drugo? I zašto se opredijelilo za treći scenarij – da o čitavom slučaju šuti? I tako više od sedam godina. Vrag bi ih znao. Oni, primjerice, koji su u slučaj nerezidentne prijevare nešto detaljnije upućeni skloni su uvjerenju kako je neokončavanje istrage sračunato. I kako mu je krajnji cilj zastara slučaja koju, navodno, kao mogućnost zakon ne isključuje.

Što je suština slučaja? Maksimalno pojednostavljeno, firma SOKO je, tamo negdje 1998., kada su njome kormilarili aktualni lider HDZ-a i nekadašnji čelnik županijske vlade u HNŽ kao njegov pomoćnik, u Croatia banci u Metkoviću, čija je direktorica u to vrijeme bila supruga aktualnog zamjenika generalnog federalnog revizora – a gospođa, budući obnaša dužnost viceguvernera Centralne banke BiH, i danas može što joj na um pa'ne – otvorila nerezidentni račun. Zahvaljujući navedenom trojcu, s metkovićkog računa SOKO-la je skinuto oko milion i stotinu tisuća maraka.

E sada, u vezi s tom se činjenicom postavlja niz pitanja. Zbog ograničenosti prostora bih se, međutim, zadržao samo na dva-tri. A jedno, koje je nemoguće zaobići, glasi – zašto? Zbog čega je otvaran nerezidentni račun u drugoj državi – račun na kojem se, tako piše u hrvatskim zakonima, vode novčana sredstva nerezidenta, osobe koja u Hrvatskoj „nema ni prebivalište ni uobičajeno boravište“? I zašto je na njega uplaćivan novac tvrtke SOKO, pa potom skidan da bi bio vraćen u Mostar? Akteri ove SOKO-love priče, jer ona je samo jedna u nizu iz iste tvrtke, Čović i njegov pajtaš objašnjavaju da je podignuti novac završio tamo gdje je i trebao – u rukama zaposlenika kojima je na taj način isplaćivana plaća. Zašto, pak, na taj način ako je on nezakonit i ako je procedura o isplatama jasna i zakonom propisana? Jer je, pojašnjava udarni SOKO-lov dvojac, time izbjegavana obveza plaćanja doprinosa iz plaća za koje, kao, nisu imali sredstava.

Evo da im i povjerujemo. No, i tada je nedvojbeno da je učinjena radnja suprotna zakonu. Da su, primjerice, njome oštećeni fondovi za približno milion i stotinu tisuća maraka, da su kod izračuna mirovina zaposlenici zakinuti za staž na kojeg su sve ove godine računali i još koješta. I da se zbog toga mora i pred zakonom odgovarati.

Temeljno je, međutim, pitanje zašto im vjerovati? Tko, hoću reći, može jamčiti da su iz banke izvučeni novci završili kod zaposlenika kao plaće za njihov rad? I tko može jamčiti da nisu završili na sasvim drugom mjestu – pa i u džepovima aktera ove priče, zašto ne? Nije li, potom, spoznaja o takvoj mogućnosti zakočila i županijsko tužiteljstvo ili, eventualno, tužitelja koji je predmet dobio i natjerala ga na strategiju nečinjenja?

Zanimljiv je, dakako, i način na koji su sredstva iz metkovićke banke izvlačena. Lider HDZ-a, snage kojoj se, tako ovih dana poručuju, može vjerovati, i njegov pajtaš su s „odabranima“ sklapali ugovore o pružanju kojekakvih usluga – o, recimo, izradi ekonomskog dijela investicijskog elaborata, posredovanju kod međunarodnih i domaćih kreditora u zatvaranju konstrukcije financiranja investicijskih elaborata, pružanju konzalting usluga u tijeku realizacije investicije do prenošenja investicijskog kredita u otplatu itd. U pitanju su, ukratko, usluge koje podrazumijevaju visoku razinu obrazovanja i visoke intelektualne sposobnosti. I koje, sukladno tome, ponuditi mogu samo rijetki – i ovdje i u ostatku svijetu. U slučaju tvrtke SOKO, međutim, u vrijeme dok je njome kormilario dvojac Čović-Ćorić, to nije vrijedilo. Potpuno suprotno, poslovi za koje je, pošteno govoreći, nužno angažirati doktore ekonomskih znanosti povjereni su ljudima smiješnih kvalifikacija i zvanja. Među njima je, primjerice, a u operaciju izvlačenja novca preko Croatia banke bilo ih je uključeno čak jedanaest, bio i šef osiguranja ove tvrtke. I ne samo to. Šefu je, vjerovali ili ne, za „izvršeni posao“ prebačen jedan od najvećih pojedinačnih iznosa. Strašno, zar ne?

Na koncu, vrhunac je drskosti i nemorala i način na koji je u metkovićkoj banci realizirana operacija isplate sredstava po fingiranim ugovorima. Ukratko, jedan od zaposlenika tvrtke SOKO, ujedno i izvršitelj jednog od ugovora, je bio zadužen da u određenim vremenskim razmacima posjeti metkovićku poslovnicu i po nalogu šefova donese novac. Ali, kako? Kako uzeti novac u banci? E, to je priča za sebe. Kurir lidera snage kojoj se, kao, može vjerovati bi sobom nosio fingirane ugovore, sam u banci pravio naloge, te temeljem toga podizao novac kojeg je gazdama imao obvezu predati. Ali, ni to nije sve. Čovićev povjerenik za poslove s bankom je u ime izvršitelja „ugovorenih“ poslova potpisivao čak i naloge o izvršenju bančinih isplata. Zahvaljujući tome se u nekim novinskim tekstovima koji su metkovićku operaciju analizirali, spominje i izvjesna gospođa kao jedan od aktera čitave priče. A gospođa, tako je barem objašnjavala, “nit' luk jela nit' luk mirisala“. Ili prevedeno, niti je ugovor potpisala, niti usluge činila, a ni lovu nije vidjela. Sve je to za nju, i u njezino ime dakako, iako bez njezina pristanka, učinio netko drugi, liderov čovjek za odnose s metkovićkom poslovnicom.

Recimo, na koncu, da je i to moguće. Ali, kako sve te falsifikate ne vide u banci? Jer, ako bi za njih znali, logično bi bilo da isplatu novca onemoguće. Pa, kako je onda sve to bilo moguće? E, zato je tu velika direktorica – danas viceguverner Centralne banke. Bez njezina odobrenja, naime, nemoćan bi bio i liderov kurir. A bio je svemoćan.

Eto. I sada bi im, kako sugeriraju Čovićevi predizborni jambo plakati, trebali vjerovati! Ma dajte molim vas. No, odluku o tome prepuštam drugima. Što se, pak, mene tiče, puno važnije od toga je pitanje što radi županijsko tužiteljstvo? Institucija, hoću reći, koja nastupa u ime i za interes države. A ovdje je izvršen izravan udar na državu. Koga onda štiti tužiteljstvo? I treba li takvo ovoj državi?