www.avaz.ba

U prvom dijelu ovog spisa rekli smo kako za razumijevanje historije i historijskih zbivanja uopće bitni značaj ima sposobnost suočavanja s istinom o sadržaju samih historijskih zbivanja. Historijska zbivanja je moguće sagledati i razumijevati na dva načina, ovisno o dimenziji u kojoj ih vidimo i promatramo.

Smisao cjeline: Sam pojam historije nije jednostavno postojanje ljudi i njihovih tvorevina u vremenu, nego i u strukturi vremena koje nije jednoliko i jednoznačno. Bitno je razumijevati da postoje dvije nama otvorene dimenzije unutar kojih ta zbivanja sagledamo i njima se bavimo. Jedna i osnovna, tj. ona koja je sinhronizirana sa samom prirodom historije je ona u kojoj historijska zbivanja posmatramo u njihovoj cjelovitosti u međusobnoj povezanosti, tj. pod pretpostavkom da ona imaju neki određeni smisao koji se nama otkriva i postaje jasan tek na kraju određenog ciklusa historijskig događanja koji tvori jednu historijsku epohu.  

To je onaj način odnosa prema zbivanjima i našem položaju unutar njih koji nazivamo sadašnjost i za koji se smatra da daje najbolji i najpovoljniji pogled opažanja i razumijevanja budućnosti, tj. onog što još nije, ali ima izglede da postane neka sadašnjost. Pristalice pogleda u budućnost često stavljaju primjedbe ljudima koji korijene budućnosti traže u prošlosti “ne gledajmo na prošlost, usmjerimo naš pogled u budućnost”, jer je budućnost ono što nas čeka.

Sve što u historiji započne ima tendenciju da se dovrši i to kao uspjeh ili kao katastrofa, ali oba ta kraja naših ljudskih nastojanja su dio jednog povezanog i složenog zbivanja

Naravno, takav način pogleda izbjegava odgovor na pitanje iz čega, iz kakvih pretpostavki mi to možemo uopće gledati u budućnost. Zar sve ono što se događa nije već po svojoj biti prošlost, ali prošlost ipak još nije shvaćena, pa je jasno da odnos prema budućnosti kao da je možemo vidjeti s neke ravne površine postojanja kojeg još nismo uopće ni svjesni, a pogotovo koje još nije ni dovršeno da bi iskazalo svoj pravi smisao, naravno, besmislen govor i način odnosa prema životu budući da je život ipak jedna cjelina. Kako život svakog čovjeka pojedinačno tako i naših historijskih tvorevina ta cjelina, a ona se ostvaruje u načinu prošlosti i sadrži svu mudrost ne samo proteklog nego u najvećoj mjeri i budućeg.

Sve što u historiji započne ima tendenciju da se dovrši i to kao uspjeh ili kao katastrofa, ali oba ta kraja naših ljudskih nastojanja su dio jednog povezanog i složenog zbivanja, čija povezanost upravo ukazuje da se radi o takvom događanju unutar kojeg postoji unutarnja povezanost i međusobna uvjetovanost zbivanja koja od njih čini cjeline, tj. niz zbivanja koji se u historiji najčešće naziva epohama.  

U historiji nema konačnosti, osim u slučaju sveopće katastrofe svijeta, a to znači da se u svakoj epohi očitava dio smisla cjelokupnosti historije, jer nam te epohe jasno kazuju šta jeste, a šta nije istina našeg postojanja.

Stoga je pitanje o tome kakva je to epoha u kojoj se nalazimo i čije karakteristike određuju našu sudbinu uvijek bitnije od pitanja o tome šta se to zbilo danas ili šta će se, eventualno, zbiti sutra. Naime, kada se pomnije promatraju zbivanja svakodnevice, onda se vidi da su ona samo izvana i vremenski povezana, ali nikako ne znači da su i suštinski, tj. svojim smislom i rezultatom koji će konačno ostvariti međusobno povezana. Stoga smo i naglasili kako je bitno da sve što se u historiji zbiva dobiva svoje pravo ime, da se zna šta se zbilo, kakav je svijet nastao kao rezultat nekog našeg poduhvata, da razumijemo i uvažavamo činjenicu da je sve ono što se u historiji zbiva zapravo rezultat našeg djelovanja, našeg odnosa prema događanjima i to upravo i prema onim svakodnevnim, zbog čega je bitno da sve dobiva svoje pravo ime.

U historiji nema konačnosti, osim u slučaju sveopće katastrofe svijeta, a to znači da se u svakoj epohi očitava dio smisla cjelokupnosti historije, jer nam te epohe jasno kazuju šta jeste, a šta nije istina našeg postojanja

A upravo ta činjenica da smisao zbivanja i značenje historijskih tvorevina nastaje kada se ostvaruje jedna cjelina, odnosno samo tako što mi svakodnevno djelujemo unutar neksusa zbivanja koja proizvode cjeline.

Knjiga historije: To ujedno znači da moramo istovremeno imati u vidu smisao svakog pojedinačnog događaja, svakog ljudskog čina kako bismo doprli do smisla cjeline, jer ako možemo te događaje povezati u smislene cjeline, tada nam se knjiga historije otvara.  

U prošlom napisu smo kazali kako je važno od početka shvatiti i razumijevati sve manifestacije koje čine naš svijet i izgrađuju ono što želi da postane neka cjelina, neka historijska epoha i neki svijet koji će trajati kraće ili duže, tj. koji će predstavljati našu životnu epohu.

U tom smislu je ukazano kako nam svakodnevica oduzima, otima i zabranjuje mišljenje o toj događajnoj cjelini koja jedina čini historiju. Karakteristično je da smo gotovo zaboravili čak i to da svaka država ima svoje ime i prezime, a da smo mi logikom svakodnevice dopustili da naša država izgubi svoje ime, da nema kompletno ime, da predstavlja državu koja ima ime, ali nema prezimena. Dopustili smo da se Bosna i Hercegovina ne oslovljava ni kao republika, ni kao federacija, konfederacija ili jedinstvena zemlja, nego joj se ti pridjevci dodaju naknadno i prema shvatanju i želji onih koji njome upravljaju i to ne po logici njene historije, ne po volji ili želi njenog naroda, nego po logici sile koja joj je takav status nametnula da je ona izgubila svoje rodno ime Republika Bosna i Hercegovina, za razliku od njenog rodnog imena Banovina Bosna, ili Kraljevina Bosna ili Corpus Separatum Bosnien und Herzegovina ili Ejalet Bosna, dakle da je imala kompletno ime.

Znak zaborava: To ukazuje na jednu drugu činjenicu koja je znak zaborava, a koja govori o tome da smo mi ne samo u imenu i sjećanju nego i u funkcioniranju naše države zaboravili na činjenicu da je svaka država sistem ljudskih, pravnih, upravnih, ekonomskih i kulturnih pravila, odnosno sistem koji se ponaša po jedinstvenim pravilima, ma koliko i na koji način ona zahvatala naš život.

Dopustili smo da se Bosna i Hercegovina ne oslovljava ni kao republika, ni kao federacija, konfederacija ili jedinstvena zemlja, nego joj se ti pridjevci dodaju naknadno i prema shvatanju i želji onih koji njome upravljaju i to ne po logici njene historije...

Stoga, mi ne samo da ne govorimo istinu kada ovu Bosnu i Hercegovinu nazivamo državom nego i kada se ponašamo kao da ona kao takva funkcionira. Naši ljudi ne vide i ne osjećaju taj subjekt u svojim životima, oni vide i osjećaju vlast, ali ta vlast nije država, nego njena zamjena u formi oligarhijskih skupina koje vladaju određenim teritorijama i oblicima života ljudi.  

Stoga je prvi zadatak i prvi čin demokratizacije ovog prostora, njegovog humaniziranja, stvaranja privida države, vraćanje ovoj državi njenog imena i prestanak proizvodnje svih konzekventnih laži o njoj. Ova zemlja traži, zaslužuje i treba svoje pravo ime, svoj historijski zaslužen i krvavo plaćen identitet umjesto frivolnog mišljenja, i igranja njom kao dječijom igračkom koja može da se podere ili izgubi u gustišu neznanja i nedostatka istine o sebi.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)