Izvor: Al Jazeera Balkans/Autor: Vedrana Maglajlija

Pacijenti na Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo (UKCS) sami moraju kupovati većinu lijekova, čak i materijale potrebne za operacije, dok ljekari nemaju osnovih sredstava za rad, kao što su najobičnije sterilne gaze i rukavice.

Život i zdravlje građana je tako dovedeno u pitanje, pogotovo onih koji ne mogu to platiti iako godinama izdvajaju za zdravstveno osiguranje, jer se mjere štednje koje je uveo menadžment zbog ogromnih dugova 'prelamaju' upravo na pacijentima, time se igrajući sa sudbinama cijelih porodica.

“Kada je moja sestra tek rodila prije nešto manje od 11 mjeseci, utvrđeno je da njena beba nema dijafragmu, te je iz Travnika prebačena na UKCS, gdje su odlučili da je operišu i ugrade vještačku dijafragmu. Međutim, dijafragmu nisu imali pa su se sjetili da je nekad, prije nekoliko godina, jedan od doktora bio na nekom kongresu u inostranstvu pa je kao pokazni materijal dobio dijafragmu. Oni su je našli u nekom ormariću i iskoristili za operaciju”, počinje pričati Ferid Durek, čija je porodica, kaže, od tada preživjela mnoge traume, a djevojčica nažalost preminula.

Kada je imala desetak mjeseci, beba je opet primljena u bolnicu, a njeno stanje se pogoršavalo, zbog čega su ljekari odlučili da je opet operišu i ugrade novu dijafragmu.

“Konzilij je bio u petak, doktor sa Klinike za dječiju hirurgiju je navečer rekao da roditelje mora vidjeti u subotu, jer su odlučili da operišu u ponedjeljak. Sestra i zet su došli i on im je kazao ‘vi ste već do sada trebali nabaviti dijafragmu, a ako je ne možete naći, mi ćemo uzimati mišiće iz ramena i od toga praviti’. Dijete je bilo malo, nerazvijeno, imala je 4,5 kile sa deset i po mjeseci, a još je rekao da će uzimanje mišića ostaviti posljedice na nju, da neće prohodati kada bude trebala. Zamislite da vam neko u subotu kaže da nabavite dijafragmu za ponedjeljak, a ako to ne uradite, uzimat će mišiće od djeteta.”

Tada su počeli tražiti pomoć i slučajno saznali, ali ne na UKCS-u kako kažu, da se na Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla redovno, bez ikakvih problema i nedostatka materijala, rade takve operacije. Međutim, kako je djevojčica već bila priključena na aparate nisu je mogli prebaciti, te je operisana u Sarajevu, gdje su ljekari utvrdili da je već ugrađena dijafragma bila dobra, ali da se pomjerio želudac.

“Pored svega toga, sve smo mi morali kupovati, jer na UKCS-u nema ništa. Kada se tek operisala, doktor nam je rekao da nabavimo parenteralnu ishranu koja se daje kroz vene, jer je jedino tako mogla primati hranu. Obišli smo sve apoteke i toga nije bilo, pa smo kontaktirali rodbinu i prijatelje u Austriji i Njemačkoj. Jedno pakovanje ta hrane, koja može trajati nekoliko dana, koštalo je oko 240 eura.”

Kako kaže Durek, djevojčica je prije operacije bila i na Odjeljenju pulmologije, jer je imala upalu pluća, ali tu nisu imali osnovnog lijeka za inhalaciju.

“Zove se Atrovent, toga nema, i ako želite da vam inhaliraju dijete, to morate prvo nabaviti. Nisu imali ni antibiotike ni sterilne gaze. Ne dao Bog nikome da gore ode.”

‘Otac mogao umrijeti zbog nedostatka injekcija od 1,15 KM’

Slična iskustva sa članom porodice imao je i građanin čiji su podaci poznati redakciji. On nije htio da se njegov identitet navodi, zbog, kako je rekao, straha od posljedica, jer mu je otac, kojem je ustanovljen malignitet na plućima, još na liječenju.

“Otac je prvo ležao na Odjelu za maligne bolesti na Podhrastovima. Otkako je primljen iskašljavao je krv, te su mu davali tablete Dicynone, ali to nije djelovalo. Jedan dan mama je došla u posjetu i vidjela kako iskašljava ogromne količine krvi. Sreća, tada je naišla doktorica sa drugog odjela, koja je prijateljica tatinog kolege, i tražila da mu se daju injekcije Dicynone koje su mnogo efikasnije. Međutim, oni to nisu imali i rekli su nam da ih hitno kupimo.”

Nakon toga u panici je, dodaje, trčao po gradu i tražio u apotekama injekcije koje su propisali.

“Čak sam podigao 300 maraka na bankomatu, misleći da se radi o nečemu skupom, a kada su mi u apoteci rekli da to košta marku i 15 feninga, bukvalno sam htio sjesti na pod i plakati. Da je zbog marke i 15 feninga moj otac mogao umrijeti. Kada su ga prebacili na drugu kliniku, ostavio sam jedan paket tih injekcija, i poslije saznao od medicinske sestre da su jednoj ženi time spasili život, jer oni toga nisu imali.”

Kako kaže, na UKCS-u nije bilo ni citostatika za onkološke pacijente, te su i to sami nabavljali. Međutim, tvrdi, njegovoj porodici je dodatni šok bio kada je njegov otac prebačen na Kliniku za onkologiju, gdje su ih pitali zašto nije ranije dobio kortikosteroide da mu se smanji tumorska masa kako bi mogao lakše disati.

“Ti kortikosteroidi, odnosno injekcije Dexamethason, su mu bukvalno život spasili, jer je njega jači kašalj mogao ubiti. Kada sam naknadno otišao na kliniku gdje je prethodno ležao, pitao sam doktoricu zbog čega nije odmah dobio te injekcije, da bi ona uzela njegov medicinski karton, počela nešto listati i pročitala da je bilo preporučeno da ih prima, ali da ih nisu imali. Što je još gore, niko nas nije obavijestio o tome, pa bismo mi sami nabavili, sada je mogao biti mrtav. To košta marku i 60 feninga. Naravno, injekcija nije bilo ni na Onkologiji pa smo ih sami nabavljali.”

‘Nemaju kesice za urin, gaze, rukavice…’

Jasmina Tufo svoju je kćerku morala odvesti na UKCS zbog upale pluća. Kako kaže, doživjela je veliko razočaranje, ali i šok što je sve morala sama kupovati.

“Nama su rekli na Pulmologiji da naša curica mora primiti antibiotike Cefazolin zbog upale pluća i da sami moramo to kupiti. Muž je obišao cijeli grad dok je našao lijek, samo ga je jedna apoteka imala, i jedva smo ga dobili, jer nije praksa da se daje klinički antibiotik građanima, apotekarka je čak zvala doktoricu da utvrdi da nama to zaista treba. Na kraju se ispostavilo da to košta osam maraka.”

Prisjeća se i kako su medicinske sestre od nje uzimale antibiotik da bi davale drugim pacijentima, jer ih nisu imali.

“S druge strane, nisu imali ni braunile koje se koriste za malu djecu, nego su stavljali za stariju djecu, i onda bodu te bebe po hiljadu puta, jer vene pucaju. Nemaju ni kesice za urin, a sve su to jeftine stvari. Medicinske sestre sa različitih odjeljenja između sebe uzimaju gaze, rukavice... Bila sam prisutna kad je jedna sestra zvala drugu sestru na drugom odjeljenju da je pita da li je ona negdje sakrila te gaze za crne dane. To je užasno, prestrašno. Da ne govorim da sam spavala na stolici nekoliko dana”, prepričava te se pita gdje idu pare koje građani izdvajaju za zdravstveno osiguranje (...).

Nastavak teksta čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)