Piše: Ahmed HRAPOVIĆ

(građa za knjigu „Baščaršija – srce svijeta“)

Na Baščaršiji je krajem 60-tih godina proteklog stoljeća, u ulici Luledžina, otvoren Bife „Male daire“. Od  ruševne i zemljom zatrpane stare magaze (podruma) iz turskog doba, magaze koju su dubrovački trgovci koristili za skladištenje roba dovezenih u Sarajevo, Albanac iz Đakovice Nazim Pološka napravio je bife u orijentalnom stilu, bife u koji su svojevremeno navraćali svi – od lopova, džeparoša, radnika, estradnih zvijezda, sportaša, intelektualaca pa do svjetskih državnika. Ambijent su stvarali sami gosti, u skučenom prostoru svako je sa svakim razgovarao, ljudi se međusobno upoznavali, sklapala se prijateljstva, kontale se cure, a neki su tu nalazili i buduće supružnike.

Još i danas postoje „Male daire“, ali više se ne toči alkohol, tako da se i struktura gostiju promijenila....

Jedino ko nije mogao ući i dobiti piće u „Malim dairama“ bili su oni koji su skloni tučama i izazivanju nereda, čak i nekad čuveni džeparoš Sakib Puška nije smio ni blizu prići. S jedne strane, što vlasnik nije dozvoljavao, a s druge strane - tu su često dolazila braća Kukuljac, koje sam ja u šali nazivao braća Dalton, a njih se Puška plašio više nego ikoga...  

Još i danas postoje „Male daire“, ali više se ne toči alkohol, tako da se i struktura gostiju promijenila....
    

Vremenom sam i ja u „Malim dairama“ upoznao mnoge ljude raznih profesija i zanimanja, od lopova pa do susreta sa domaćim i stranim političarima... Jedno poznanstvo se veže i za Muradifa Brkića Muftu, još iz studentskih dana, a kasnije će Mufta, poznatiji kao prvi muž Hanke Paldum, postati direktorom „Sarajevo diska“.

Mufta i ja često smo se sretali u „Malim dairama“, nekako smo svi u taj bife dolazili po zakonu inercije. I kada se mislilo da se neće tamo ići, noge su same tutnjale prema tom bifeu. Mufta i ja smo od samog početka imali korektne, moglo bi se reći prijateljske odnose, međusobno se simpatisali, častili se pićima...

Po završetku fakulteta Mufta se zaposlio u Oslobođenju, a malo zatim osnovao je s još nekom rajom i Hankom Paldum diskografsku kuću „Sarajevo disk“.  

Mufta i ja često smo se sretali u „Malim dairama“, nekako smo svi u taj bife dolazili po zakonu inercije. I kada se mislilo da se neće tamo ići, noge su same tutnjale prema tom bifeu
    

Osnivanjem „Sarajevo diska“ između Mufte i mene formiran je i jedan suradnički odnos. Naime, kako je „Sarajevo disk“ bio u povoju, uvijek je nedostajalo financijskih sredstava, a obzirom da Muftina firma nije imala uvijek sredstava da avansira izradu gramofonskih ploča, „Diskos“ iz Aleksandrovca (Srbija) tražio je da neko mjenično garantira plaćanje usluga prema „Sarajevo disku“. I tako, jednoga dana Mufta mi je došao sa zamolbom da mu budem garant (aval) za mjenično plaćanje. Smatrajući Muftu korektnim i poštenim momkom pristao sam i preko svoje izdavačke firme „SAZ“ garantirao mjenično plaćanje prema „Diskosu“.

Jedno poznanstvo se veže i za Muradifa Brkića Muftu, još iz studentskih dana, a kasnije će Mufta, poznatiji kao prvi muž Hanke Paldum, postati direktorom „Sarajevo diska“

Moram istaći, da je htio i da je bio nepošten, mogao me Mufta, čaršijski rečeno, povaliti i zavaliti za veoma velike sume novca, ali se to nije desilo nikada.

Kada smo prvi put ostvarili tu vrstu financijske saradnje, Mufta je došao po mene i povezao me ka Ilidži gdje je bilo sjedište „Sarajevo diska“, i tu sam trebao ovjeriti i potpisati preuzete obaveze garancija. Sjećam se, usput smo se zaustavli ispred zgrade Predsjedništva SR BiH, kojim je u to doba predsjedavao drug Raif Dizdarević, kod kojeg je bila Hanka Paldum, sačekali smo je par trenutaka i ona se pojavila. Samo što je ušla u auto, Mufta joj je rekao da je sa mnom sve dogovorio i riješio sve probleme „Sarajevo diska“.

Stigli smo na Ilidžu, „Sarajevo disk“ je bio smješten u prizemlju neke kuće, a izlaskom Hanke iz auta, djeca koja su se tu u blizini igrala počela su vikati: „Eno ´Anke, eno ´Anke"... Na što je Hanka uzvratila: „Nisam ja Anka, ja sam Hanka...“.

U prostorijama firme Mufta me upoznao sa Ljiljanom Džirlo, direktoricom financija, i s njom sam sve što je trebalo završio. Kasnije je ta Ljiljana otišla iz firme, nije se snalazila dobro, čak je zaprimane fakture raznih usluga cijepala ili gužvala, a zatim bacala u kantu za otpatke.

Ta saradnja sa Muftom je dugo trajala i mogu se pohvaliti da sam bio jedan od onih koji je pomogao da se snime mnogi hitovi Hanke Paldum, Seje Pitića, Šerifa Konjevića, Milića Vukašinovića, Ferida Avdića, Mileta Kitića, Halida Bešlića, i ko zna koliko još hit pjevača.

Da je htio i da je bio nepošten, mogao me Mufta, čaršijski rečeno, povaliti i zavaliti za veoma velike sume novca, ali se to nije desilo nikada

Jedne prilike sam se zadesio u „Sarajevo disku“ pri kraju radnog vremena. I dok mi je Mufta pričao kako mu se svezao neki antitalent, sin istaknutog političara, da mu se snimi singlica, zazvonio je telefon i slušalicu je podigao Mirsad Ibrić i pomalo izhavještene face rekao Mufti neka se javi, jer Muftu neko traži. Mufta se javio i u istom trenu se ukočio na mjestu gdje je stajao. Primijetio sam da nekontrolirano  ponavlja „da, druže.... da, druže...“. Ispostavilo se da je zvao otac tog antitalenta – Munir Mesihović, u to doba član CK SKJ. I naravno da je Mufta morao ispuniti želju „tatinog sina“.
    

U sjećanje mi se urezao susret s momkom koji će vremenom postati, a još je i danas, ne samo domaća, nego i regionalna muzička zvijezda

U sjećanje mi se urezao susret s momkom koji će vremenom postati, a još je i danas, ne samo domaća, nego i regionalna muzička zvijezda. Nazvao me Mufta telefonom i zamolio da se nađemo u „Malim dairama“ oko dva sata. Ne sjećam se koji je dan bio, znam da je bilo lijepo vrijeme, ljetni period, čini mi se. Imao sam nekih poslova usput obaviti pa sam krenuo pješke i doživio nešto nesvakidašnje, poprilično komično.

Išao sam desnom stranom Bistrika prema Principovom mostu, zvanoj „paljanska strana“. Tom stranom ulice tabanala je raja sa Pala – učenici, studenti i radnici, sve dok je vozio popularni ćiro. Nešto sam dumao, ko će znati o čemu, a onda me iz razmišljanja trgnuše poznati ali za javni prostor neočekivani zvuci. S druge strane ulice išao je neki čovjek, možda nekih pedesetak i koju godinu, prdi koliko može i svom snagom udara se otvorenim dlanom po guzi, vičući na sav glas: „Šuti, kurvo, šuti, kur-vooo... šta si se razgalamila na sred ulice... zašto me brukaš?“. Ubrzao sam korak, počeo se smijati i prisjetih se da sam negdje čitao kako medicinari tvrde da normalan čovjek u toku dana prdne 15-20 puta. Ovaj bistrički lagumdžija je taj prosjek premašio, uvjeren sam, do pola Bistrika.
    

Stigao sam na vrijeme u „Male daire“, ubrzo se pojavio Mufta u društvu meni nepoznata mlađeg čovjeka. Naručili smo bokal rakije, čuveni „guto“ od tri dece, neku mezu, salatu, standardno za Baščaršiju onoga doba. Tada mi je Mufta rekao da je doveo Nazifa Gljivu, momka koji piše pjesme, mnoge je namijenio za Hanku Paldum, a i sam bi se okušao kao pjevač. Posmatrao sam Gljivu, djelovao mi je nekako potišteno, slobodno mogu reći i nekako jadno, nije puno pričao, glavnu riječ je vodio Mufta. Rekao mi je i to da je Nazif Gljiva upravo izašao iz zatvora, imao neke probleme, zatvorilo ga, odslužio svoje i sad bi htio posvetiti se muzici; pisanju tekstova i pjevanju.

Kroz glavu mi je prošlo da mu je ovo možda jedina i posljenja prilika da ostavi život iza sebe kakav je živio, da se okrene ka nečemu šta voli i želi raditi i zašto mu ne pružiti priliku. Pristao sam da podržimo Nazifa Gljivu...

U takvim prilikama nisam mnogo pričao, više sam promatrao i razmišljao, u ovom slučaju o Nazifu Gljivi. Kroz glavu mi je prošlo da mu je ovo možda jedina i posljenja prilika da ostavi život iza sebe kakav je živio, da se okrene ka nečemu šta voli i želi raditi i zašto mu ne pružiti priliku. Pristao sam da podržimo Nazifa Gljivu i tako se taj anonimni momak katapultirao od bivšeg osuđenika u zvijezdu folk muzike na prostorima ondašnje Jugoslavije, što danas zovemo regijom (...)

Izlaskom Hanke iz auta, djeca koja su se tu u blizini igrala počela su vikati: „Eno ´Anke, eno ´Anke"... Na što je Hanka uzvratila: „Nisam ja Anka, ja sam Hanka...“

Gljiva je vremenom postajao sve veća i veća muzička zvijezda, više nije bio onaj potišteni momak, pisao je pjesme, komponovao, pjevao, što i danas radi, krenulo ga i neka je. Nismo se družili, svega jednom smo bili skupa, i to na poziv Envera Šadinlije. Mufta i ja smo s Enverom otišli u „Madžarski restoran“ u blizini Pionirske doline, gdje je pjevao Nećko Esadović. Tu smo popili nekoliko pića i s Nećkom krenuli u restoran „Bujrum“, gdje sam vidio pravo lice estrade.

Došli su Nazif Gljiva, neki taksista, čini mi se da se zvao Himzo Čengić, pričao mi je da je snimao narodnjake za arhiv Radio Sarajeva. Još je bilo nekih tipova iz svijeta muzike, a onda je neko provalio da ima dobar tekst i muziku za novu pjesmu. Neko je, opet, rekao da je ta pjesma za njega, drugi neki pjevač da je za njega, Gljiva da je za njega, i onda su se počeli pljuvati preko stola, pominjati jedni drugima majke, porodice, djecu.

Malo se primirilo i Šadinlija me pita što ne mezim, a onda mu kažem neka on mezi to popljuvano meze. Poslije sam zamolio pomenutog taksistu da me poveze kući, bila je već prošla ponoć i nije mi se u takvom ambijentu i okruženju ostajalo. Taksista-pjevač me je svojim „Mercedesom“ dobacio kući, htio sam mu platiti, ali nije htio ni da čuje.

Kasnije sam rekao Mufti da više s muzičarima nikada na piće ne idem. I nisam.  

S Gljivom sam posljednji put razmijenio par riječi 1985. godine u „Ljubljanskoj banci“. Obojica smo došli da podignemo novac, bio se uhvatio red, bilo podosta raje, i kako Gljiva staje iza mene, pogledao me i okrenuo glavu. Obratio sam mu se i upitao je li me to zaboravio pa me ne pozdravlja? Pomalo kisela i posramljena izraza lica reče mi da se nešto kao zamislio, da izvinem i bla, bla...

Prije nekoliko noći na tv-u gledam - Nazif Gljiva dobio priznanje za životno djelo, bio sam sretan, vrtio sam film od momenta kada smo ga Mufta i ja „pogurali“ da uplovi u muzičke i estradne vode, što je rezultiralo ogromnim uspjehom ovog muzičara...

Nije mi uopće ništa značilo hoće li me Gljiva bilo kada ili bilo gdje pozdraviti, bitno mi je bilo da sam uspio pomoći mladom čovjeku, što je Nazif Gljiva maksimalno iskoristio, bio je, a i sada je dio reprezentacije koja na najbolji način promovira Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu, i ne treba zaobići činjenicu da je, pored svih priča, ovakvih ili onakvih, dao ogroman doprinos narodnoj muzici, kako u Sarajevu, Bosni i Hercegovini, tako i u regionu pa i šire.

Nije mi uopće ništa značilo hoće li me Gljiva bilo kada ili bilo gdje pozdraviti, bitno mi je bilo da sam uspio pomoći mladom čovjeku

Prije nekoliko noći na tv-u gledam - Nazif Gljiva dobio priznanje za životno djelo, bio sam sretan, vrtio sam film od momenta kada smo ga Mufta i ja „pogurali“ da uplovi u muzičke i estradne vode, što je rezultiralo ogromnim uspjehom ovog muzičara...

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)