Među pjesmama narodne muzike rijetke su one koje mogu da pariraju numerama "Šta će mi život bez tebe, dragi", "Rane moje", "Srce gori jer te voli". Oni koji vole ovu vrstu pjesama i tuguju i vesele se uz njih, a oni koji vole "samo prave narodne note" neizostavno na listi omiljenih izvođača navode njeno ime - Silvana Armenulić. Postala je legenda, što zbog glasa, što zbog stila, što zbog tragedije kojom je u 37. godini prekinut njen život, piše Blic.rs.

Životna priča o Silvani Armenulić završila se 10.10.1976. godine. U 21.30 časova tog dana Jugoslavijom se proširila vijest da je pjevačica poginula u teškoj saobraćanoj nesreći na magistralnom putu Beograd–Niš kod Kolara.

Nesreća je bila kobna po Silvanu, a u udesu su poginuli i Miodrag Jašarević, šef narodnog orkestra RTB-a, koji je te večeri bio za volanom, i Silvanina sestra Mirjana Barjaktarević, koja je bila u šestom mjesecu trudnoće.

Vijest o tragediji donijela je neopisivu tugu, a i danas kada se pomene ova nesreća, reakcije su iste i prati ih pitanje: "Zar je moralo baš tako?".

A priča o njoj je počela 18. maja 1939. godine u Doboju kada je rođena kao Zilha Barjaktarević (kako je glasilo njeno pravo ime).

Odrasla je u velikoj porodici. Njena majka je rodila trinaestoro djece, Silvana je bila četvrto dijete, a četvoro njenih sestara i braće, nažalost je preminulo.

Teško je bilo njeno djetinjstvo. Kao mala oboljela je od smrtonosne difterije, ali je nekim čudom preživjela. Okružena siromaštvom imala je pravog heroja kraj sebe, majku Hajriju koja je je sama brinula o djeci.

Silvanin otac se odao alkoholu i svu brigu o porodici prepustio supruzi. Kako je kasnije kao velika jugoslovenska zvijezda izjavljivala, "jedva je čekala da prestane da bude teret svojoj majci".

Čim se stvorila prilika, otišla je za Sarajevo kod tetke. Imala je 16 godina kada je počela da pjeva po kafanama.

Teško je pjevati u kafani

Zilha je odabrala pjesmu, a harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo je zapazio njen talenat. Pozvao ju je u svoj orkestar.  

Budući da je tada bila maloljetna, samo je uz dozvolu roditelja mogla da pjeva po kafanama. Dozvolu je i dobila, ali poslije dugog negodovanja.

Kćerka kao kafanska pjevačica nije bila želja majke Hajrije i oca Mehmeda. Da su znali da će Silvana postati jedna od najvećih pjevačica jugoslovenske narodne pesme, sigurno bi drugačije razmišljali.

 
I počeo je tako Silvanin kafanski život. Kako je on zaista izgledalo, otkrila je pjevačica kasnije u jednom intervjuu.

"Danas se naježim kad uđem u kafanu. Trebalo je izdržati neprijatnosti i poniženja. Ko nije bio među pijancima, ne zna koliko je to strašno. To govorim ja koja sam pjevala u boljim lokalima, mogu da zamislim kako je onim pjevačicama u raznim prčvarnicama gdje ih većina gostiju gleda i sluša bez poštovanja". (Yugopapir").

Od Ilidže preko Loznice  stigla je do Beograda, mjesta u kojem je kafanu zamijenila velika scena.

Prijestolnica je raširenih ruku dočekala Zilhu, koja je muzičke stručnjake i beogradsku publiku osvojila i glasom i ljepotom.

Ali prije dolaska u Beograd, Zilhi, koja je je u međuvremenu promijenila ime u Silvana (odabrala je ime glumice Silvane Mangano, zvijezde njenog omiljenog filma „Gorak pirinač“), desio se jedan sudbonosni susret...

Nastavak teksta čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)