Piše: prof. dr. sc. Enes HAŠIĆ (autor je redovni profesor Univerziteta u Zenici)

Nužnost dijaloga Bošnjaka i Srba: Sa aspekta aktuelne bosansko-hercegovačke društvene i političke realnosti postojanje stalnog i konstruktivnog dijaloga između odgovornih bosansko-hercegovačkih društvenih, političkih, nacionalnih i državnih subjekta i relevantnih institucija iz susjednih zemalja jedan je od najvažnijih preduslova u izgradnji mira i unaprijeđenju stavova i mišljenja o suživotu, stvaranju povjerenja i međunacionalnog razumjevanja, te neophodan uslov  bržeg provođenja procesa ulasku Bosne i Hercegovine u Europsku Uniju, kao i u druge integracione procesa.

U regionalnom kontekstu, šefovi država Zapadnog Balkana su u više navrata isticali značaj dijaloga i daljnjih aktivnosti  na tom planu, usmjerenih ka trajnom pomirenju u regionu, a što je neophodno za jačanje stabilnosti i stvaranje okruženja koje će voditi prevazilaženju naslijeđa iz prošlosti. To istovremeno znači  da odsustvo i nepostojanje dijaloga predstavlja najveću prepreku ovim procesima i ukupnom društvenom napretku i razvoju.

Zbog toga nam je namjera da ovom prilikom aktueliziramo već ranije pokrenuto pitanja potrebe i perspektive dijaloga na svim nivoima javnog i političkog života između Bošnjaka i Srba, kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i u kontekstu odnosa Bosne i Hercegovine i Srbije. Države i narodi balkanskog regiona moraju međusobno da razgovaraju kako bi preuzeli odgovornost za sopstvenu budućnost, izjavio je prije nešto više od godine dana (na otvaranju Sarajevo Biznis foruma 13.maja 2015.) premijer Republike Srbije Aleksandar Vučić:

„Ja sam ovde zato što smatram da mi moramo da govorimo jedni s drugima. Neophodno je da preuzmemo odgovornost, a ne da pustimo druge da se brinu za nas. To je naš posao. Spremni smo da govorimo o svim teškim temama sa Bošnjacima, spremni smo da otvorimo te teme i da ih zatvorimo. Moramo razmišljati o zajedničkoj budućnosti naših zemalja. To je fer ponuda, jer moramo da živimo zajedno“.

Vučić je tom prilikom naglasio da treba istrajati na izgradnji povjerenja:

„Budućnost Zapadnog Balkana, odnosno stabilnost ovog regiona počiva na dobrim i strateški uređenim odnosima između Srba i Bošnjaka. Ne stidim se pred bilo kim da kažem da je interes Srbije da ima dobre odnose s Bošnjacima. Sve naše odnose moramo rješavati tako da svi spustimo tonove i rješavamo probleme u miru i da ih pokušamo unaprijediti. Srbi i Bošnjaci imaju zajedničku budućnost tamo gdje su vjekovima živjeli. Mi Srbi s mnogim narodima dijelimo granice, a s Bošnjacima živimo zajedno, i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini“, zaključio je Vučić.

"Spremni smo da govorimo o svim teškim temama sa Bošnjacima, spremni smo da otvorimo te teme i da ih zatvorimo. Moramo razmišljati o zajedničkoj budućnosti naših zemalja. To je fer ponuda, jer moramo da živimo zajedno“

Istim povodom tokom razgovora s premijerom Republike Srbije Aleksandrom Vučićem, bošnjački član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović je kazao:

„Prošlost je bila kakva je bila i ne možemo na nju utjecati. Možemo utjecati na budućnost i mi smo spremni intenzivirati dijalog Srbija i Bosne i Hercegovine, Srba i Bošnjaka“  

Direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane Zijad Bećirović smatra da bi uspješan bošnjačko-srpski dijalog eleminisao političke strukture koje svoju politiku temelje na konfliktu.

„Moramo uzeti u obzir da Vučićev prijedlog o srpsko-bošnjačkom dijalogu dolazi od političara koji ima plebiscitarnu podršku srpskog naroda, a upućena je bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću, koji je vodeći bošnjački političar. Dakle, obojica su najpozvaniji i najodgovorniji među svojim narodima da konačno započnu dijalog i da posljedica tog dijaloga bude dogovor koji će obezbediti trajan mir i dugoročnu stabilnost između ta dva naroda i u regionu“, kaže Bećirović.

On smatra da će „uspješan dijalog i konačni dogovor eliminisati sve one političke strukture koje svoju politiku temelje na konfliktu, radikalizaciji političke scene i usporavanju svega onoga što vodi ka napretku, ne samo ta dva naroda već i država Zapadnog Balkana“.

„Došlo je vrijeme da se odnosi između Srba i Bošnjaka relaksiraju i da se postave na zdrave osnove. Vreme konfrontacije, ratova i nestabilnosti mora predstavljati prošlost za ta dva naroda. Pozitivni procesi afirmisaće pozitivnu politiku i pozitivne vrednosti, te postepeno eliminisati mračne sile prošlosti. Uvjeren sam da će takav pristup biti plebiscitarno podržan od oba naroda, ali i od okruženja“, ističe direktor IFIMES-a Zijad Bećirović.

Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, muftija Mevlud Dudić izjavio je da je sada “historijska prilika za ozbiljne razgovore” Srba i Bošnjaka, kako bi živjeli ne jedni pored drugih, već “jedni za druge”.
 

“Stotinu je teških godina iza nas, a mi treba da gledamo u budućnost. Vreme je da Srbi i Bošnjaci započnu vrlo ozbiljne razgovore ne da bi živjeli jedni pored drugih, već da bi živjeli jedni za druge. To je istorijska odgovornost Bošnjaka i Srba”, rekao je Mevlud Dudić.

„Došlo je vrijeme da se odnosi između Srba i Bošnjaka relaksiraju i da se postave na zdrave osnove. Vreme konfrontacije, ratova i nestabilnosti mora predstavljati prošlost za ta dva naroda"

Potrebno je posebno naglasiti da, politički i sveukupni bošnjačko-srpski dijalog ne smije biti shvaćen, i ne može biti vođen ili biti usmjeren protiv interesa bilo kog drugog naroda ili protiv interesa ostalih građana. Naprotiv istinski i otvoreni bošnjačko-srpski dijalog mogao bi da znači početak jednog novog poglavlja u međusobnim odnosima u regionu, kako buduće generacije ne bi morale iskusiti sve strahote onog  što se dešavalo na našim prostorima u bližoj ili daljoj prošlosti. U tom smislu svi narodi i građani Bosne i Hercegovine, kao i sve zemlje regiona bi imali koristi od bošnjačko-srpskog dijaloga, kao što bi ovakav dijalog bio podsticaj i za dijaloge svih ostalih relevantnih naconalnih predatavnika, političkih i državnih institucija u Bosni i Hercegovini i regionu.

Nepostojanje kulture dijaloga: Naša istorijska iskustva nam ukazuju na činjenicu da narodi i države Zapadnog Balkana vrlo često nisu koristili mogućnosti i prednosti dijaloga, kako u svakodnevnom životu običnih građana, tako i u međusobnim odnosima naroda i država na ovim prostorima. Odsustvo kulture dijaloga i nepronalaženje rješenja za konfliktne situacije kroz dijalog, nažalost  je dovodilo do sukoba, zastoja u razvoju i stalnog vraćanja na neriješena pitanja iz prošlosti.

U stvarnom životu na svim nivoima društvenih odnosa, od svakodnevnih situacija u kojima se nalazimo kao obični građani, pa do najsloženijih društvenih odnosa koje bi trebali rješavati najodgovorni društveni i državni subjekati, ima mnogo više monologa nego dijaloga. Nepostojanje dijaloga dovodi do mnogih nezadovoljstava i nesreća u životima pojedinaca (npr. između : roditelja i djece, supružnika, prijatelja, nadređenih i podređenih, saradnika, poslovnih partnera...). Nepostojanje dijaloga među narodima i državama jedan je od uzroka stradanja i zaostajanja u razvoju tih naroda i država.

Samo uspješan dijalog otvara nove dijaloge koji su još uspješniji, a neuspješni dijalog se multiplicira u dva monologa koji stvaraju probleme. Jer nema stvari o kojima se ne može razgovarati, kad ljudi žele dijalog. Dijalog među ljudima je nešto neophodno. Prema oksfordskom riječniku dijalog je rasprava između dvije osobe ili više njih ili skupina, usmjerena na istraživanje određene teme ili rješenje problema.

Samo uspješan dijalog otvara nove dijaloge koji su još uspješniji, a neuspješni dijalog se multiplicira u dva monologa koji stvaraju probleme. Jer nema stvari o kojima se ne može razgovarati, kad ljudi žele dijalog

Dijaloga nema ukoliko ne postoji spremnost da se sluša i čuje što sagovorik želi da kaže, te ukoliko se ne razumije šta sagovornik želi. Za dijalog je potrebno uvažavanje iznijetog mišljenja druge strane, bez obzira na vrijednosti, realnost i ciljeve izrečene od drugog, osim naravno ako izrečeno nije nemoralno i nezakonito. Očekujemo od drugih spremnost na dijalog, a sve teže zastajemo i slušamo. I zato je rijetkost susresti nekoga tko se ne poziva samo formalno na dijalog nego istinski sluša i čuje drugog i drugačijeg, pušta druge u svoju riječ, odmjerava, procjenjuje, cijeni mišljenja i stavove drugih. Nekoga tko u sebi nosi trag nedostatnosti svoje riječi, nekoga sa živom sviješću kako je moguće biti u krivu i kako mu je stoga potreban drugi.

Spremnost na dijalog: Iz navedenih razloga opravdano se postavlja pitanje da li su politički predstavnici Bošnjaka i Srba u Bosni i Hercegovini, kao i Srba i Bošnjaka u Srbiji, spremni i otvoreni da, na svim nivoima društvenog i javnog života budu oni koji će podsticati, podržavati i učestvovati u dijalogu o svim spornim i otvorenim pitanjima. Prije dvije godine na promociji časopisa za društveni život i kulturu sandžačkih Bošnjaka “Bošnjačka riječ” u velikoj sali Medija centra u Beogradu o potrebi uspostave bosansko-srbijanskog i bošnjačko-srpskog dijaloga su govorili predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća Esad Džudžević, glavni i odgovorni urednik časopisa prof. dr. Redžep Škrijelj, urednica časopisa Hasna Ziljkić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” u Bosni i Hercegovini i saradnik časopisa prof. dr. Senadin Lavić i politolog, univerzitetski profesor i bivši ombudsman za manjinska prava u Srbiji dr. Goran Bašić.

Ovakva inicijativa samo obavezuje da ozbiljno pristupimo procesu bošnjačko-srpskog dijaloga i da damo snažnu podršku procesima dijaloga koji se već odvijaju na različitim nivoima društvenog života. Naravno da je pri tome potrebno sa mnogo više hrabrosti i odlučnosti ući i u procese dijaloga o svim drugim otvorenim pitanjima međusobnih odnosa. Korištenje dijaloga nesporno bi predstavljalo važan podstrek u procesu pomirenja i izgradnje međusobnog povjerenja, te da brže ostvarimo zajednički strateški cilj i interes što bržeg integriranja u Europsku Uniju.

Uspješan dijalog i konačni dogovor eliminisali bi sve one političke strukture koje svoju politiku temelje na konfliktu, radikalizaciji političke scene i usporavanju svega onoga što vodi ka napretku, ne samo Bošnjaka i Srba, već i država Zapadnog Balkana.

Da li su politički predstavnici Bošnjaka i Srba u Bosni i Hercegovini, kao i Srba i Bošnjaka u Srbiji, spremni i otvoreni da, na svim nivoima društvenog i javnog života budu oni koji će podsticati, podržavati i učestvovati u dijalogu o svim spornim i otvorenim pitanjima?

Na već pomenutoj promociji časopisa za društveni život i kulturu sandžačkih Bošnjaka “Bošnjačka riječ” uvaženi predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” prof. dr. Senadin Lavić naglašavajući da su „Bošnjaci stari evropski narod koji na ovim prostorima živi stoljećima sa drugim narodima“ snažno zagovara interes i potrebu Bošnjaka za dijalogom sa drugima ističući da:

„Život sa drugim narodima podrazumijeva komunikaciju. Ona se ostvaruje na više razina. Postoji svakodevna komunikacija i postoji kulturološko-znanstvena komunikacija. Očito da stoljeća koja su iza nas, koja su bila određena na raznim vrstama teških i dobrih iskustava moraju biti nadomještena nečim što se danas zove kultura dijaloga, odnosno, da sve nesporazume i konflikte u zajednici europskih naroda zamjenimo razgovorom. Mislim da je kucnuo povijesni čas, naročito ove 2014., 2015. godine kada će morati da dođe do dijaloga između Srbije i Bosne i Hercegovine, između bosanskog i srbijanskog bića, odnosno Bošnjaka i Srba. Vi ćete vidjeti da se uglavnom sredila pitanja u ovome regionu: Slovenija – Hrvatska, Srbija – Kosovo, Srbija – Vojvodina,  i da polako dolazi do jednoga trenutka kada će morati razgovarati Bošnjaci i Srbi o svim otvorenim pitanjima.Zašto će morati razgovarati? Zato što su povijesno jedni s drugima vrlo dugo i blisko i jedina šansa njihove budućnosti jeste da kroz razgovor i jednu vrhunsku intelektualnu komunikaciju dođu do odgovora koji će pomoći Bosni i Hercegovini i Srbiji, kao i Bošnjacima i Srbima da imaju bolji život i budućnost. Ja se nadam da ćemo vrlo brzo, možda sljedeće godine, imati neke naučne skupove, gdje ćemo pokušati sakupiti, pozvati ljude iz BiH  i Srbije da se na najvećoj mogućoj znanstvenoj razini razgovara o perspektivama života na ovim prostorima. Nadam se da su obični ljudi, kao i ljudi iz nauke i kulture BiH i Srbije vrlo blizu te ideje da se mora precizno razgovarati o svim otvorenim pitanjima koja su ostala između nas“.

Dijalog Srba i Bošnjaka važan za BiH, ali i za region: U interesu mira i napretka, a što nije moguće ostvariti nije moguć ako ćemo nastaviti da sijemo mržnju i strahove, mora postojati spremnost i opredjeljenje da odnosi među svim narodima, pa prema tome i između Srba i Bošnjaka, budu uspostavljeni na zajedničkom interesu. Svakako da je srpsko-bošnjački odnos možda i odlučujući za stabilizaciju prilika u BiH, pa i u regionu.

"Očito da stoljeća koja su iza nas, koja su bila određena na raznim vrstama teških i dobrih iskustava moraju biti nadomještena nečim što se danas zove kultura dijaloga"

Isto tako treba poći od toga da je tačno da za dijalog treba postojati kritična masa spremnosti za dijalog. Ne treba zatvarati oči da i kod Srba, pa i kod Bošnjaka postoje najmanje dva koncepta - jedan za saradnju i drugi za konflikt. Ako pobijedi koncept konflikta, propada i ukupno nastojanje za stabilizacijom političkih prilika. Zbog toga se u interesu mira i razvoja, i ne zaboravljajući sve ono što se dogodilo u prošlosti, moramo okrenuti ka budućnosti. Dobri odnosi između zemalja regiona, prije svega Srbije i BiH, ključni su za regionalnu stabilnost. U prošlosti je bilo i uspona i padova u tim odnosima, ali ako mislimo da gledamo u budućnost, a da to nije fraza, onda moramo da učinimo sve da te odnose još unaprijedimo i podignemo na viši nivo. Smatramo da su srpsko-bošnjački odnosi kičma za opstanak Zapadnog Balkana, za mir, za bezbjednost i sigurnost ljudi u cijelom regionu.

Politika – pitanje razuma, a ne emocija: Tokom cijele povijesti, ali i u  ne tako davnoj prošlosti, na svjetskim i europskim prostorima vođeni su brojni ratovi, u kojima su nažalost milioni građana protjerani, raseljeni ili ubijeni. Ako promatramo Europu skoro da nema dijela europskog prostora na kome u prošlosti nije bilo takvih stradanja. Nakon prvog svjetskog rata europske zemlje i narodi očito nisu izvukli dovoljnu istorijsku pouku o strahotama sukoba, pa se desio drugi svjetski rat sa najstrašnijim posljedicama u istoriji čovječanstva.

Nažalost krajem dvadesetog stoljeća na prostorima našeg regiona, a posebno u Bosni i Hercegovini, dešava se nova ratna tragedija. Svaka od u ratu sukobljenih strana ima svoje tumačenje i viđenje onoga što se dešavalo na našim prostorima. Individualne i kolektivne ratne sudbine i stradanja često prevazilaze sposobnost i mogućnost ljudskog uma da shvati i objasni zašto se sve to tako desilo.

Opravdano se postavlja pitanje kako prevladati bol, povređenost, mržnju, strah i osjećaj nerazumevanja prozrokovan ratom i posljedicama rata, odnosno može li biti pomirenja poslije svega što se dogodilo i ko je odgovoran za prošlost i stanje danas. Nesporno je da emocije još uvijek snažne, da su mnoga pitanja još uvijek otvorena i da sve žrtve zaslužuju pamćenje.

Međutim, iskustvo europskih naroda i država nam pokazuje da budućnost budućih generacija mora biti primarni interes svih odgovornih društvenih i državnih institucija, i da u cilju društvenog prosperiteta razumno promišljanje mora imati prednost nad emocionalnim nabojima.

Srbi i Bošnjaci imaju zajedničku budućnost tamo gdje su vjekovima živjeli. Tako je bilo u prošlosti, tako će morati biti i u budućnosti

Prisjetimo se samo primjera i iskustava njemačko-francuskih ili njemačko-jevrejskih odnosa. Opće poznata činjenica je da su milioni Francuza ili Jevreja ubijeni tokom drugog svjetskog rata od strane njemačke vojske. Ali od pedesetih godina prošlog stoljeća otvoren je intenzivni proces dijaloga,pomirenja i sveukupne saradnje Francuske i Njemačke, odnosno Njemačke i Izraela. Danas su ove države i narodi međusobno međusobno povezane najjačim vezama i najvažnijim strateškim partnerstvom. Možemo postaviti pitanje da li je njihova saradnja i partnerstvo temeljena na politici razuma, ili na politici srca i emocija. Zasigurno je odgovor jasan i jednostavan, te da i mi polazeći od njihovih iskustava moramo svoje politike temeljiti na razumu i zajedničkim interesima koji su nesporno brojni.

Već dugo promišljam kako bi možda jedan od razumnih koraka u procesu ozbiljnog političkog i sveukupnog dijaloga na prostorima Bosne i Hercegovine mogao biti i simbolični čin izgradnje zajedničkog spomenika svim žrtvama svih sukoba na prostorima Bosne i Hercegovine, od njene prapovijesti do danas. Nažalost, oduvijek su zbog različitih razloga i za različite interese kćeri i sinovi ovih prostora prerano i nasilno gubili živote. Mislim da bi spomen obilježje svim stradalim Bosancima i Hercegovcima, bez obzira na vrijeme i razlog stradanja, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili drugu pripadnost, uz poruku da mi današnji stanovnici Bosne i Hercegovine želimo da niko i nikada više u budućnosti izgubi život zbog rata imao svoje snažno simbolično značenje za bolju zajedničku budućnost.

Moguće je da bi ovaj simbolični čin bio važan pokazatelj da smo definitivno opredjeljeni da ne zaboravljajući prošlost gledamo mnogo više u budućnost. Sve naše odnose moramo rješavati tako da svi spustimo tonove i rješavamo probleme u miru i da ih pokušamo unaprijediti. Srbi i Bošnjaci imaju zajedničku budućnost tamo gdje su vjekovima živjeli. Tako je bilo u prošlosti, tako će morati biti i u budućnosti.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)