Izvor: Tportal/Autor: Julijana Adamović
U proljeće 1990. godine moja je baba završila pod ekonomskim sankcijama.
Prije te nezgode, a na obostrano zadovoljstvo, godinama je kupovala domaće kravlje mlijeko od susjede 'preko bašče'. Transakcija se odvijala tako da je baba plaćala jednom mjesečno, a mlijeko dobivala svaki dan na vješto organiziran i uhodan način. Naime, navečer bi praznu kanticu okačila na ogradu, tako da visi u susjedinom dvorištu, a ova bi ujutro punu kanticu stavila na isto mjesto, ali s trbuhom u babinom vrtu.
To inkrimirano jutro baba je još s terase ugledala kanticu na istom mjestu na kojem ju je ostavila i prethodne večeri. Doduše, bilo joj je čudno što mlijeko kasni, to se nije prije događalo, ali je računala da susjeda ima kakva neodgodivog posla. No kantica je na istom mjestu bila i nakon pola sata, što je babu sad već zabrinulo. Pa opet za sat vremena, kad se baba ozbiljno uplašila da se susjedi nije što dogodilo, pa je zavezala maramu na glavu i sva se uspuhana zaputila okolnim putem, ravno u njezinu kuću.
Tu je dobila informaciju da je s ukućanima i kravom, hvala Bogu, sve u najboljem redu, ali da za nju (a to podrazumijeva i sve nas koji smo s njom u vezi i srčemo mlekeco) mlijeka više nema. Valjala su se teška vremena.
Sjećam se kao danas da smo bili u nevjerici, a onda sam, mlada i nadobudna, napisala kratki satirični tekst o čudnim vremenima u kojima svatko pije mlijeko od krava svoje nacionalnosti. Evo, više od 25 godina prošlo je od afere s babinom kanticom i kravljim mlijekom, a za neke ljude se nije puno toga promijenilo. I dalje izbjegavaju sve što ima veze s kravama tuđe nacionalnosti. Pa i čokoladice. A ni ja se nisam puno promijenila. I dalje me svašta može iznenaditi.
Ne znam što me više iznenadilo i razočaralo: činjenica da je roditelj bio do te mjere konsterniran čokoladom koja je proizvedena u Srbiji da je išao raditi vijest od toga ili sve ono što je u ime 'opravdanja' izgovorila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
Afera stihoklepac pa inzulinski šok
'Iznimno sam razočarana jer osobno zastupam i podržavam kampanju Kupujmo hrvatsko. U toj košari su se našli proizvodi koji nisu bili hrvatske proizvodnje, a koji se nalaze na hrvatskom tržištu. Hrvatska predsjednica mora promicati hrvatske proizvode i to se više neće dogoditi', rekla je predsjednica. I onda stavila trešnju na šlag, apostrofirajući fantomsku firmu iz Vukovara koja je namjerno ili nenamjerno (to neka ostane od volje i sklonosti paranoji svakog od nas) izvršila ovu 'strašnu' diverziju – u ksenofobni paket ubacila imigrantsku čokoladicu.
I tako je Pionirov Mony s rižom zabio još jednu pribadaču u krpenu lutku susjedskih odnosa. Neka i dalje crkava u mukama. Koga briga što je četvrt stoljeća od rata. Umjesto slatkog užitka, ni kriv, ni dužan, Mony je ostavio gorak trag u ustima svakog normalnog čovjeka koji se pita ima li kraja ovoj ludoriji?
Još me nije prošla sablazan od afere stihoklepac, na koju je nepromišljeno odgovorio Šprajc i tako izazvao otvoreni bosanski novinarsko-komentatorski rat (eno se Senad već hrusti da u petak nove stihove o Šprajcu u eter pusti), kad doživjeh ovaj inzulinski šok.
Nastavak komentara pročitajte OVDJE.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)