Amelija Bonou, saradnica magazina “Salon”, dotakla se u svojoj kolumni tabu teme, i izazvala oprečne reakcije širom svijeta.

Ovo je njena priča o abortusu koji je prošla i osjećaju koji je imala prije i nakon njega... Mnoge se žene zasigurno neće poistovjetiti s njenim iskustvom, ali mnogo je i onih koje će u ovoj priči pronaći do posljednje rečenice. Na vama je da date svoj sud...  

“Neću vam objašnjavati okolnosti zbog kojih sam zatrudnjela, iako moram da napomenem da je cijela situacija bila neuobičajena. Izbjegavam da vam objašnjavam upravo zato što žene koje govore o svom abortusu imaju običaj da objašnjavaju okolnosti do detalja kako bi opravdale svoj postupak. Kao da mole da ih ljudi poštuju i vole iako su abortirale.

Jesi li pazila na zaštitu? Da li je svršio u tebe? Da li si znala da će to uraditi? Zašto nisi uzela pilulu za dan poslije? Jesi li imala odnose sa više ljudi? Znaš li sa kim si sve spavala? Jesi li bila pijana? Da li ti je ovo prvi abortus? Sve to nije važno...

 
Trudnoća se događa nakon seksa, a abortus se događa kada žena zatrudni, a ne želi da rodi – ukoliko ima sreće da to može sebi da dozvoli. U cijeloj američkoj saveznoj državi Misisipi ne postoji nijedna klinika za abortus, a u gradu gdje ja živim ima ih u svakom dijelu grada, i zbog toga se smatram sretnicom.

Svog iskustva sa abortusom sjećam se sa velikom zahvalnošću. Prvi test na trudnoću uradila sam u kupatilu svoje prijateljice, i bila sam ubijeđena da će biti negativan. Kada sam vidjela rezultat, samo sam joj pokazala štapić bez riječi. Pažljivo me je gledala, izbjegavajući da nešto kaže dok mi sa lica ne pročita šta ja mislim o tome.

Spustila sam test na sto i zapalila cigaretu. Pozvala sam još jednog prijatelja da nam se pridruži. Došao je, pa smo i njemu pokazale test. Zagrcnuo se od iznenađenja, ali onda je ukapirao da ne zna koja je od nas dvije trudna.

Nisam se osjećala ni loše, niti u panici. Samo sam bila iznenađena. Kad god sam u teškoj situaciji, uvijek sam smirena, i drago mi je zbog toga.

Tog jutra rekla sam dečku da ću ukrasti test za trudnoću jer sam primijetila da mi grudi nenormalno rastu. Napomenula sam mu i da su male šanse da sam trudna. Rekao mi je samo da mu odmah javim rezultat.

Ušla sam u njegovu spavaću sobu, on je još bio u krevetu. Gledao me je dok se skidam i par minuta proveli smo u totalnoj tišini koju niko nije imao hrabrosti da prekine. On nije star, ali je u tom trenutku djelovao staro, tužno i umorno. Uskočila sam u krevet, i poljubila ga. Rekla sam mu da sam trudna, iako je vjerovatno to pretpostavljao. Snažno me je zagrlio i zaplakao. Pitao me je da li sam ljuta na njega, što me je nasmijalo. Naravno da nisam bila ljuta, ali mi je bilo drago što brine o tome – ipak me je on napumpao. Onda su mu se ruke spustile dole i priuštio mi je najbolji seks koji smo do tada imali. Upravo mi je to trebalo da bih malo živnula.

Kada sam došla kući, najbližim prijateljima i članovima porodice sam javila da sam trudna ali da ne želim da još uvijek pričam o tome. Rekla sam i profesoru sa fakulteta da sam trudna i da neću moći da predam seminarski rad sutra.

U klinici za abortus se uopšte nisam osjećala neprijatno. Gore sam se osjećala svaki put kada bih ušla u banku. Kada su me prozvali, ustala sam, poljubila svog dečka i ušetala u sobu kako bih okončala ovu grešku.

Kada me je sestra pitala imam li neka dodatna pitanja prije same procedure, briznula sam u plač od silne zahvalnosti. Rekla sam joj da sam zahvalna za mogućnost da kontrolišem stanje svog tijela.

Abortus nije boljeo, samo ostavlja neki čudan osjećaj, sličan izvlačenju krvi iz vene. Sve je bilo gotovo za neka tri minuta. Više me je boljelo svako vađenje zuba.

Ne želim da ovim tekstom ženama uskratim pravo da osjećaju sumnju, nesigurnost, tugu… to su sve legitimna osjećanja, samo ih ja nisam imala. Ja sam osjećala samo zahvalnost.

Ipak, boli me stid pojedinih žena poslije abortusa, jer smatram da je sram sam po sebi uvijek uslovljen nekim blesavim društvenim normama.

Ovu priču pričam sa veseljem i olakšanjem jer su nam svima isprali mozak da moramo da osjećamo prazninu i očaj nakon abortusa.

Ja sam dobra osoba, a zbog abortusa koji sam prošla bila sam sretna. Sasvim je normalno biti sretan kada ste se oslobodili odgovornosti koju niste željeli.

Vaš život pripada samo vama, i ne dozvoljavajte da vas ubjeđuju u suprotno!”

(24sata-blog/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)