Čuveni bosanski slikar, pisac i reditelj Ismar Mujezinović u autorskom tekstu za DEPO Portal pravi vrlo zanimljivu usporedbu današnjeg kapitalizma i onoga što što se danas pežorativno naziva „komunizmom“ u BiH. Štivo je  poučno, kako za stare tako i  mlade generacije

Sjećam se 50-tih godina kružila je anegdota o poznatom komentatoru "Glas Amerike", Grgi Zlatoperu, gdje se on u emisiji za Jugoslavene obratio našim građanima:

"Braćo Šrbi, braćo Šrbi,...dok vi jedete kokorajz, američki narod jede kifle!"

Tako je tada na Zapadu kružila priča o našoj zaostalosti i siromaštvu. Prošlo dosta godina od tada i Amerikanci više ne jedu kifle, jer one kao i svako pšenično brašno imaju suviše glutena. Gluten po novom kao nije više zdrav. Ne znam do kada? Zato riža nema glutena, a kako je Kinezima to glavna hrana, oni su strašno napredovali. 

  A šta bi sa nama? Mi smo još na kiflama i kokorajzu, ako ga ima u džepu, trpezi ili kanti za smeće. Kako stvari sa poljoprivredom stoje, izgleda da ga uskoro neće uopšte biti, pa ćemo i mi preći na rižu i nadam se napokon doživjeti nagli razvoj.

Kapitalizam nam je u bivšem sistemu bio pojam. Auto, kuća, bazen, cice, slavni ljudi, dok po kazanju od nas njima hrle političke i ekonomske izbjeglice. Ko bi otišao na Zapad, radio je i zaradio te imovinu stekao. Na svu sreću tada kod nas nije bilo kapitalizma, pa nisu bili ni veliki nameti na tu njihovu imovinu, a mogla se ona i relativno lako oploditi kada bi se usput bacila u opticaj, najam ili prodaju. Toliko je kapitalizam bio popularan da su ga zlobni nazvali "Truli kapitalizam". Tadašnji socijalizam, koji neki pogrešno zovu "komunizam", tavorio je preko petoljetki, stalnih reformi i borbi sa raznim unutarnjim i vanjskim neprijateljima. U njegovoj poznoj dobi prijetio mu je tada kod političara popularni "Anarho liberalizmom".

Mučio se godinama taj naš stari sistem i jedva od Sarajeva grada, sa kakvih 50/60 000 stanovnika sklepao u 25 godina grad od 400/500000 stanovnika. Tuzla je od 12 000 pedesetih godina, narasla na 120 000, a slično se desilo sa Mostarom, Banjalukom, Travnikom, Bihaćom, itd...Odjedanput su seljaci, prije u staroj Jugoslaviji 95% stanovništva, od kojih u to vrijeme preko 40% nepismenih, postali građani, radnici, doktori, inžinjeri, umjetnici i političari. Podigle se fabrike, bolnice vozovi i putevi. Osnovali su se fakulteti, univerziteti, muzeji galerije, pozorišta, balet, opera, filmska preduzeća i studiji, izdavačke kuće, radio, TV i kao kruna svega, duhovna nadgradnja, umjetničke akademije.

Muzička akademija je bila oformljena već na samom početku da bi izgradnja republike harmoničnije funkcionirala. Trebala je da joj daje ritam i razvojno nadahnute melodije koje su to pratile. Zaposlilo se stotine hiljada ljudi da bi sve to fukcioniralo. I to sve se desilo za otprilike 25 godina.

   Previše smo žurili pa se što šta zaboravilo, ili smandrljalo, ali se i puno napravilo. Nisu svi u to bili uključeni, pa su nešto željom, a nešto nasušnom potrebom, svoje interese manje ili više ostvarivali vani, na tom razvijenom demokoratskom Zapadu. Tako su nas osvještavali da je tamo ipak bolje, da im je bolji sistem, jer uspjevaju da zaposle i bolje plate, sve one koji kod nas nisu uspjeli da svoje životne potrebe ili ambicije ostvare.

Bili smo nezadovoljni da naši glumci, arhitekti, naučnici, slikari, književnici nemaju honorare, kao u tim razvijenim zemljama. Najviše smo uzdisali za slobodom stvaranja, koja nam je strašno falila, a teško smo je mogli definirati. Jednom je jedan slikar izjavio da kod nas nema slobode stvaranja jer niko neće da mu kupi sliku? Kada nema kupaca za slobodu stvaralaštva, pojave se disidenti. Oni kao i ostali gastarbeiteri uspijevaju da tamo realiziraju neke svoje financijske i slavodobitne snove. Oni manje avanturistički raspoloženi, društveno potrebni ili tržno zanimljivi ostaju u domovini, zatajno stičući slavu i imovinu.

Kako su umjetnici u to doba bili u medijima popularni, tako je i imovina onih na glasu bila primjerena zaradama tadašnjih "privatnika, zanatlija," najprofitabilnijem zanimanju. Kafandžije, cvijećari i poneki kulturnjak su bili krema socrealističkog društva. Kružila je priča da je kompozitor poznat po filmskoj muzici Bojan Adamić, bio najbogatiji Jugoslaven. Oni, poput Admića, su vozili svoj privatni mercedes, dok su političari vozili državni i to samo dok su bili na položaju. Kad bi neko od njih popularno rečeno "zglajzao", prestajala bi državna logistika i vračala ga u realni svijet. Kada se zamagli idejnost, propadne i status "Crvenog buržuja", kako se to tada pežorativno zvalo. Sve je imalo svoju posljedicu.

Mi, kulturnjaci i umjetnici, mrzili smo zabrane i sjećam se večeri kada je u kinu Tesla bila projekcija "Crvenog psalma"  filma Miklosa Jancsa, koji je obilovao erotskim scenama i neka pametna polit-biro puritanska glava, da nama kulturnjacima sklonim erotici vadi frču, zabrani projekciju filma za "ostale"! Na projekciju su mogli uči samo političari i novinari, kao jedini savjestan dio radnog naroda SRBiH. Skoro da je taj čin izazvao revoluciju prije demokratskih promjena. Tada trendovska erotska potreba se doduše mogla nadoknaditi u susjednom kinu sa danskim mekim porničem "Hopa cupa u krevetu", ali smo kao umjetnički sladokusci ostali zakinuti za majstorstvo mizanscena, dugih farova i svega 26 kadrova u cijelom filmu. Bez razloga inkrimisanog slavnog mađarskog režisera je onemogućio da obrazuje mlade filmske djelatnike jer ih je sveo pod "ostale". Neko je očito tada bio gladan sisa i dupeta, a neko umjetnosti!

  Onda je došao Marković i uveo prve privatizacije i sve se naglo počelo mijenjati. Odjednom su se počeli bogatiti oni koji nisu bili ni umjetnici ni slastičari ni cvjećari ni zanatlije sa čaršije, nego kako narod kaže, "Mešetari". Špekulanti su postali nova klasa, podržana na svim TV emisijama u kasne sate, odjedanput popularnim "Babama, vračarama". Svašta su nam predviđali i ništa pogodili. Desilo se šta se desi kada složna braća, ili još preciznije majmuni svi odjednom gurnu ruke u vrč pun oraha. Vrč pukne i orasi se rasprše, pa ih svrake i vrane razgrabe, dok si rekao uš!

Tako nam je preko privatizacije došao kapitalizam, a sa njim rat, mržnja i ideje o separatnim vlastima, da svako svom, u vlastitom ataru bude vrana ili svraka.

Došao kapitalizam, ali brate istrošen, imoptentan i ništa od onih davnih obećanja ne više ispunjava.

Nijedan zanatlija, nekadašnji uspješni privatnik, nije postao fabrikant niti bogataš. Nijedan umjetnik nije postao kao u pravom kapitalizmu, slavan i bogat, sa vilom, bazenima, avionima, honorarima. Od svega toga poneka zvijezda sponzoruša se doveze na crveni tepih tuđim zrakoplovom i sa svojim silikonima. To je izgleda maksimum koji si može priuštiti kod nas. Umjetnici ponovo idu po slavu na Zapad i vraćaju se po penziju u domovinu. Radnici opet rade po Evropi i vraćaju se sa "merđom", dok današnji političari voze nešto skromnije "Audije". Dakle, došao kapitalizam, a sa njim još više bezposlenih, sve više i više iseljenih, nove privrede ni od korova. Puste privatizacije i gle čuda za 25 ovih novih kapitalističkih godina, nisu bili u stanju ni da baš sve unište što je prije njih bilo izgrađeno. Nisu čak sve ni rasprodali!

Postoji još to omraženo državno vlasništvo, koje nas koći u novom modernom liberalnom razvoju. Gdje je ta silna poduzetnička pamet koja je za svo vrijeme željezne zavjese čučala u nama, gdje iznenada nestade. Čitam jedna Bosanka se dobro udala i postala najbitnija za naš poduzetnički nacionalni imidž. Dobro udati se je poduzetnički potez, ali eto ni to baš ne ide svima od ruke. Jedna lasta ne čini proljeće i to u bijelom svijetu ptica selica. Kada će neki vrabac postati bos u svom kvartu. Mislili smo kada dođe kapitalizam bićemo na konju, a on stigao i mi na dupetu u govnima. Što se tiče žala za zapadom, sve po starom. Opet nam je zapad gdje sunce zalazi i sa sjetom gledamo kolone mladih što tamo odlaze, a sunce na izlasku ne vidimo jer se po običaju kasno budimo. Očito nije problem u komunizmu, socijalizmu i kapitalizmu, nego u radu, pameti i talentu. Pamet i talenat je božiji dar i ne prepoznati ga bogohuljenje je, kako neki kažu "blasfemija", ali nikako vjernici i nevjernici to da shvate. Vjerovati znači prepoznati kvalitet, poštenje, dobrotu, talenat i omogućiti im da djeluju, da se razvijaju, utječu. Potrebna je valorizacija po toj osnovi. Deset ljudi je skoro uvijek jače od jednog, ali uglavnom nije pametnije. To donekle nije shvatala bivša ideologija, a pogotova to ne shvaća ova vlast, ako i ona nije samo isprazna ideologija. Dok ne postanu "vjernici i nevjernici" pravi vjernici, i to napokon shvate, nema nam pomoći.