..
Izvor: Radio Slobodna Evropa/Autor: Aida Đugum
Indira Sinanović koju je Stranka demokratske aktivnosti kandidovala za Općinsko vijeće Zavidovići, prva je žena s nikabom koja će učestvovati na izborima u BiH. Obećava da će se boriti za socijalnu pravdu, protiv diskiriminacije, a pogotovo za prava žena koje imaju vjerska obilježja.
Indira Sinanović za RSE govori o tome kako okolina reaguje na nju, opisujući da joj povremeno dobacuju, da čuje vrijeđanja, doživi ponižavanja, ali da nakon upoznavanja slijede – izvinjenja.
Ovo je Indirina priča:
Samohrana sam majka, imam dvoje djece. Prije dvije godine počinjem da radim kao novinar za IML TV, Zenica. Naši su projekti ispočetka bili humanitarnog karaktera. Poslije smo prešli i na političke i društvene teme.
Poslije nekih projekata, upoznala sam neke ljude, tako se došlo na ideju da me pitaju da li bih se ja politički kandidovala. Postavlja se pitanje: a zašto da ne? Pravo svakog građanina Bosne i Hercegovine je da bude izabran, a i da bira.
Vama vaša vjera, meni moja
Ja lično, u svom poslu, kao novinar nikada nisam imala problema sa diskriminacijom. Kad sam se odlučila da se kandidujem, htjela sam da poderem tu granicu diskriminacije. U Bosni i Hercegovini ne postoji žena sa vjerskim obilježjem koja nije preživjela neki oblik diskriminacije. U Bosni i Hercegovini trenutno je takva situacija da se sve nekako zaključi na osnovu vizuelnog, ali se dešava, dešava se da ti dobacuju: 'Nindža', da ti nešto kažu, da te vrijeđaju, da te ponižavaju. A ne poznaju me.
Ko me upozna, ko sjedne i popije sa mnom kafu, ili ima neki projekat sa mnom i radi sa mnom, kaže: 'Izvinite, stvarno sam imao drukčiju sliku i zaista niste to što smo mislili. Izvinite što smo tako mislili.“. Vama vaša vjera, meni moja.
Ako uđem u Općinsko vijeće, možda imam priliku da svojim angažmanom skrenem pažnju na te ljude, da pokušamo, to će Općinsko vijeće pokušati poboljšati socijalnu situaciju tih ljudi koji su očito zaboravljeni od svih.
To bi bio neki moj primarni cilj, jer me stvarno duša boli da dođemo, recimo, kod nekog čovjeka, koji je radio, koji je izigran – ja živim u Zavidovićima, tu je glavni problem 'Krivaja' – i kada mu ja iz humanitarnog udruženja trebam odnijeti paket, da on zaplače zbog ponosa, što ga mora uzeti, ali mora.
BiH mora da bude zemlja različitosti
Mi smo inače stranka koja tek ulazi. Sve zavisi o tome koliki će naš uspjeh biti i koliko ćemo vijećnika imati, ali, oni koji me znaju, znaju da se mogu zalagati za te stvari.
Ako me pitate da li bih se borila za prava osoba i žena iz drugih religija i drugih svjetonazora, ja jesam za to. Ja kažem – kako smatram da neko treba poštovati mene, tako isto treba da se poštuju i prava drugih. Taj želi da bude takav, ja želim da budem ovakav.
Bosna i Hercegovina, ako već želi k tom nekom evropskom putu, treba da bude zemlja različitosti. Znamo da Bosna i Hercegovina nema puno žena političara, uopšte. Koliko smo mi, onako, diskriminirane, mogu reći da i mi, kao žene, donekle, snosimo odgovornost za to, i ne angažujemo se nešto posebno.
U svakom slučaju, mislim, ukoliko žene sebi žele poboljšati status u društvu, ipak se moraju malo i založiti.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)