Neuspjeli puč u Turskoj – uprkos tome što nije uspio u krajnjim i osnovnim ciljevima – proizveo je određene negativne efekte. Turska je već i zbog pokušaja toga puča na izvjestan način oštećena, čak bi se moglo reći da je u određenoj mjeri destabilizirana jer je u njoj sada situacija rovita i napeta zbog široke akcije koju Sistem vodi radi svoje zaštite, a oblike i opseg te akcije budno i vrlo kritički motre u međunarodnoj javnosti koja, očito je, nema dovoljno razumijevanja za „refleksnu odbranu“ Sistema u Turskoj.

Razvoj događaja u toj zemlji ne može se pouzdano predvidjeti. Zapaženo je da se i u BiH – posebno među Bošnjacima, bilo da je riječ o političkoj klasi ili o „običnim ljudima“ – vrši besmislena i štetna polarizacija, čak diferencijacija na one koji su „za Erdogana“ i one koji su „za Gulena“.

Takvo navijačko svrstavanje ovdje je logički pogrešno i politički je nezrelo jer mu izmiče iz vida mnogo šta, kao i složenost situacije u sadašnjoj Turskoj, te reakcije međunarodne zajednice u vezi s aktualnim zbivanjima u Turskoj.

Personalizacija krize (Erdogan – Gulen) je uprošćena vizura, bliska navijačkim strastima i mentalitetu, a što podrazumijeva, prije svega, iracionalan odnos prema krizi. Ukoliko se stvari suštinski razlože, one zgledaju ovako.

Turska je već i zbog pokušaja toga puča na izvjestan način oštećena, čak bi se moglo reći da je u određenoj mjeri destabilizirana jer je u njoj sada situacija rovita i napeta zbog široke akcije koju Sistem vodi radi svoje zaštite

U Turskoj je, s politički smrtonosnim namjerama, napadnut Sistem, Vlast, Vlada, koji su demokratski izabrani, a da bi paradoks bio potpun – napadnuti su od strane upravo one sile (Armije) koja je dužna da ih brani više i srčanije nego bilo ko drugi.

Ta sila, čije sāmō biće nužno počiva u lojalnosti, izdala je sve jer je postala bitno zavjerenička. Stoga je (samo)odbrana Sistema (ne personalnosti nego Sistema!) legalna i legitimna, nužna i razumljiva. O tome nema nikakve dvojbe.

Svaka druga struktura, partija ili pokret (dakle, i one koje je formirao Gulen), ako su zaista patriotske kao što se predstavljaju, imaju samo jedan legalan i legitiman put da dođu do vlasti: da se uključe u legitimno djelovanje na političkoj sceni i da učestvuju na izborima.

Zavjereničke akcije su neprihvatljive utoliko više što su uperene protiv demokratski izabrane vlasti. U tom smislu, jedini ispravan odnos je: opredjeljivati se, odnosno „navijati“ za stabilnost Turske, depersonificirano. No, razvoj događaja pokazuje kako se na ovoj tački razvoja krize i u ovakvom promišljanju o njima javlja jedno važno i potencijalno dramatično međutim.

Suštinski je važno za budući razvoj događaja, za budućnost Turske i njenoga društva, na kakav način i u kojem opsegu će Sistem, koji je legitimno i nužno osujetio puč, izvršiti „dekontaminaciju“ onih slojeva/struktura koje su ga ugrozile i koje su mu, realno, prijetnja i u budućnosti. Presudno je važno, naime, da aktualna vlast ne preduzima odmazdu već da nužnu i razumljivu „dekontaminaciju“ vrši državnički mudro i odmjereno, jer bi ekstreman gubitak mjere u tom pogledu vodio ka dubljoj i dugoročno opasnoj polarizaciji turskog društva, što bi postalo – također dugoročno – generatorom unutarnje krize.

Realan političar morao bi znati da u međunarodnim odnosima i vrijednostima ne djeluje načelo objektivnosti ni pravičnosti, te da ono što je nekim nacijama ili državama dopušteno, za šta im se progleda kroz prste, naprosto nije dopušteno nekim drugim nacijama ili državama

U tom pogledu, javljaju se već sada, nažalost, neke uznemirujuće indicije. Recimo, suspenzija Evropske konvencije o ljudskim pravima je u ovoj situaciji pogrešan politički potez. Isti slučaj je sa zagovaranjem da se uvede smrtna kazna u Turskoj, i td. Pri tome su neefikasni argumenti kako, eto, i Francuska, npr., može učiniti tako nešto, kako smrtna kazna postoji i u nekim državama SAD, i sl.

Realan političar morao bi znati da u međunarodnim odnosima i vrijednostima ne djeluje načelo objektivnosti ni pravičnosti, te da ono što je nekim nacijama ili državama dopušteno, za šta im se progleda kroz prste, naprosto nije dopušteno nekim drugim nacijama ili državama. Ili, eventualno uvođenje smrtne kazne – u ovom kontekstu upravo u Turskoj – apsolutno ne može politički neutralizirati činjenica da smrtna kazna postoji i u SAD. Uvijek se mora voditi računa o kontekstima. Čak i kada su neke činjenice faktički evidentne, one nisu evidentne nužno i istovremeno i na politički način.

Zato bi bilo pogrešno ići protiv većeg dijela svijeta, u izolaciju, jer u današnjem međuzavisnom svijetu jedno društvo ili država u izolaciji nema uspjeha ni prosperiteta. Politika je ona vrsta vještine koja – kao nijedna druga – počiva na ogromnim „dozama“ lukavstva.

Dakle, u aktualnoj situaciji u Turskoj, čak i ona „strana“ koja se sada legitimno brani od smrtonosnog udara, nastojeći da ga predupredi i u budućnosti, može načiniti u toj akciji greške koje će, u krajnjem rezultatu, dovesti u pitanje legitimnost te akcije ukoliko vodi ka daljim i dugotrajnim napetostima, podjelama, tenzijama u turskom društvu.

Zato bi bilo pogrešno ići protiv većeg dijela svijeta, u izolaciju, jer u današnjem međuzavisnom svijetu jedno društvo ili država u izolaciji nema uspjeha ni prosperiteta. Politika je ona vrsta vještine koja – kao nijedna druga – počiva na ogromnim „dozama“ lukavstva

U tom svjetlu, pogrešno je opredjeljivati se za jednu ili drugu stranu, jer obje „strane“ mogu, u krajnjem rezultatu, biti u krivu. Ispravno je opredjeljivati se za stabilnost Turske, a to podrazumijeva ne samo eliminiranje paradržavnih struktura koje su se pokazale kao fatalna prijetnja nego i snažno uzdanje da će Sistem/Vlast u ovoj akciji imati razbora i racionalnosti, da će djelovati vizionarski.

Na to ga obavezuje, prije svega, zrelost turskog naroda ispoljena u otporu puču, te potpisana podrška svih političkih partija u Turskoj.

Drugim riječima, najvažnije je da Vlast u danim okolnostima djeluje državnički mudro, a ne osvetnički jarosno.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)