Izvor: Magazin Azra/ Autor: Elameri Škrgić-Mikulić/ Foto: Admir Kuburović
Arben Murtezić je šest godina obnašao funkciju glavnog disciplinskog tužioca u Visokom sudskom i tužilačkom vijeću i na svoj zahtjev odstupio je s tog mjesta, te karijeru nastavio u Centru za edukaciju sudija i tužilaca u FBiH, na mjestu direktora.
Takve činjenice uglavnom ne budu teme našeg magazina, ali u ovoj priči je zanimljivo što je Arbenova odluka, između ostalog, ponukana željom da omogući svojoj supruzi Meliki da se profesionalno ostvaruje bez sumnjičavih propitivanja. Naime, njegova supruga je sutkinja Općinskog suda u Sarajevu, a rodbinske veze u pravosudnim institucijama nikada nisu bile popularne. S pravom. Ne dešava se često da muževi ostavljaju visoke pozicije zbog profesionalnih ambicija svojih supruga. Pogotovo ne na Balkanu.
Zaputili smo se u Centar za edukaciju sudija i tužilaca Federacije BiH, gdje je Arben na mjestu direktora tek nekoliko dana. Prvo smo pitali o Centru.
– Angažirajući veliki broj spoljnih edukatora, mi sudijama i tužiocima obezbjeđujemo strukovnu nadogradnju. Puno je novih oblasti s kojim se pravosuđe danas suočava, obaveza nam je našim kadrovima obezbijediti obuku, za šta ponekad angažiramo i inozemne stručnjake – objašnjava Murtezić.
Internet, društvene mreže, javno i privatno…također su izazovi. Sve je do kraja neuređeno. Radite li na tome?
– Potpuno ste u pravu. Virtualna stvarnost nije samo naš, već i prvi svjetski problem u pravosuđu. S jedne strane je problem građanski, zaštita privatnosti, autorska prava, s druge strane je cyber kriminal. Procjenjuje se da se u svijetu jedan trilion dolara godišnje gubi kroz ovaj vid kriminala. I najrazvijenije zemlje u svijetu imaju s tim problem, pa i mi. BiH je po svojoj strukturi, velikom broju mladih i obrazovanih ljudi vrlo rizična zemlja za razvoj cyber kriminala. Mladi, obrazovani i nezaposleni su svjetski parametar za rizik od ove vrste kriminala. I to je, naravno, vrela tema u pravosuđu, ali i ovom centru. Cyber kriminalom sam se bavio u magistarskom radu koji sam odbranio u Velikoj Britaniji.
Imate li smjernice o tome kako se definiraju društvene mreže: Facebook, Twitter, Instagram… javnim ili privatnim prostorom?
– Postoje različite prakse i rješenja. Teško je hipotetički odgovoriti na to pitanje. Neka pravosuđa objave na Facebooku smatraju javnim, neka opet privatnim prostorom.
A kako na to gleda bh. pravosuđe?
– Još imamo niz dilema u vezi s tim problemom.
Ipak, mi smo ovdje drugim povodom. Justice Report je nedavno objavio kako ste odstupili od veoma važne funkcije, između ostalog, i da biste supruzi otvorili prostor za nesmetani razvoj karijere.
– Kemal Ataturk, moja omiljena historijska ličnost, još kao mlad oficir zapisao je da se uspjeh jednog društva mjeri položajem žene u njemu. Ako je ona ravnopravna, sve je ostalo na svom mjestu, i ekonomija i vojska i politika. Zaista me fascinira takvo poređenje i pobornik sam takvog razmišljanja... U mom konkretnom slučaju, otkako je supruga počela da se bavi krivičnim pravom, bavio sam se mišlju da bih trebao odstupiti s mjesta glavnog disciplinskog tužioca VSTV-a. To neko može tumačiti sukobom interesa, i ja to shvatam. Mislim da je tako pošteno, jer ona spada u zaljubljenike svoga posla. Svjestan sam lošijeg imidža, ali tvrdim da većina ljudi koja se bavi pravosuđem, vole svoj posao, vođeni su dobrim motivima. Svakodnevna preispitivanja i promišljanja ovu profesiju odvajaju od brojnih kojima se jednostavnije obezbjeđuje egzistencija.
Pa tako bi i trebalo biti. Vjera u pravosuđe je osjećaj sigurnosti i znak da postoji država, stoga je i odgovornost veća...
– Zato sam tako i postupio u mom slučaju. Za nju bi bila velika frustracija da se duboko posveti svom radu, a da kolege ili mediji to propituju kroz mene koji sam u centru odlučivanja. Tako da sam već dugo tražio adekvatan posao za sebe i evo našao sam ga. Svi mi koji živimo na budžetu i obnašamo visoke funkcije, moramo imati veće odgovornosti. Formalno-pravno nije bilo sporno da ostanem na starom radnom mjestu, ali potencijalno tumačenje je moja odgovornost. Kako se u našoj struci još kaže – nije samo važna pravična presuda, već i da se vidi da se pravda provela.
Vjerujem da je supruga sretna. Na Balkanu, bez obzira na obrazovanje i socijalni status, u ovim slučajevima bi se odlučivalo u korist muškarca.
– Ona to, naravno, nije od mene tražila, ali bila je zadovoljna kada sam ovako odlučio. Imam kćerku, sedam joj je godina, volio bih da je tretiraju s poštovanjem. Vjerujem da ovakvih slučajeva i u našem društvu ima još. Možda nisu bučni kao ja. Važno je da se razbija stereotip da je najvažniji trenutak u danu jedne žene napraviti ručak za svoju porodicu.
Nastavak intervjua pročitajte OVDJE.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)