Izvor: Magazin Azra/Autor: Lejla Lojo
Mnogo se tuge, isplakanih suza, nemoći i bola natiskalo u porodičnu kuću Memića otkako je prije četiri mjeseca tragično nastradao 22-godišnji Dženan, uzorni i primjerni sin svojih roditelja, iskreni prijatelj mnogih, ali od svega, najbolji brat svojoj 13 mjeseci mlađoj sestri Arijani. Vrijeme nije učinilo svoje… Tuga za njegovim preranim odlaskom veća je nego ikada.
Koliko tuga, toliko bol zbog nepravde s kojom se ova porodica nosi još otkako je tog osmog februara, dok je šetao s djevojkom (Alisa Mutap op.a) Ilidžanskom alejom, Dženan zadobio teške povrede glave usljed udarca tupim predmetom. Četiri mjeseca nije se znalo ko je skrivio Dženanovu smrt, sve do prošle sedmice, kada su za udarac automobilom i bijeg s mjesta nesreće okrivljeni Romi (Ljubo Seferović, Vasvija Sejdović i Bekrija Seferović op.a)…
No, porodica Memić ne vjeruje u ove navode. Razočarani su u rad Kantonalnog tužilaštva, izjave se ne poklapaju i smatraju da to nisu prave Dženanove ubice.
Posljednji razgovor
Arijana o svemu nije mnogo govorila za medije… sa svojim se bolom nosi kako zna i umije. Kažu da je riječima teško opisati svu ljubav koju sestra osjeća prema bratu. No, njena i Dženanova ljubav bila je podjednako obostrana. Hrabra je i jaka… Mnogo je jača nego i sama misli.
Kaže da je i njen život stao onog trenutka kad je ostala bez brata. Jedini smisao vidi u traženju pravde. Upravo zbog toga pristala je govoriti i za magazin Azra.
Suze joj se slivaju niz obraze dok nam pokazuje bratove slike. Momak za primjer, ponos generacije u Petoj osnovnoj školi u Sokolović Koloniji, član svih sekcija i učesnik brojnih školskih takmičenja, odličan učenik u Četvrtoj gimnaziji, student druge godine Pravnog fakulteta koji bi, sjeća se Arijana, listao knjigu i svaki put isprva položio ispit. Um mu je krasila bistrina. Volio je sport, a trenirao je sve. Počeo je s fudbalom, pa prešao na karate, zatim džudo, boks. Bio je omiljen u društvu i među prijateljima. Takav je Dženan.
Momak za primjer, ponos generacije u Petoj osnovnoj školi u Sokolović Koloniji, član svih sekcija i učesnik brojnih školskih takmičenja, odličan učenik u Četvrtoj gimnaziji, student druge godine Pravnog fakulteta...
– Imao je samo 22 godine, a tako je zrelo razmišljao. Uvijek smo se mogli na njega osloniti. Naš otac je autoprevoznik, a Dženan je preuzeo sve poslove od babe. Nije on babi pomogao, nego babo njemu. Sjećam se, pretprošle godine kad su nam roditelji otišli na more, ja sam vodila računa o kući, a Dženan je zarađivao novac. Babo mu je ostavio svoj kamion i on je sve radio, koliko su mama i babo potrošili na moru, on je duplo zaradio. Ustane ujutro u šest i ide voziti. Znao je doći navečer u 12 ili jedan, pa bi ustao ujutro u četiri kada babo ima negdje daleko da vozi turu, da ide s njim kako ne bi bio sam. Nije mu ništa bilo teško. Mi smo s roditeljima uvijek imali prijateljski odnos. Nikad ih nismo zvali mama i babo. Ja sam ih zvala Mune i Muri, a on mamu Mune, a babu jara. Babo mu je bio jaran i najviše je za njega bio vezan – priča Arijana, suzdržavajući plač.
Rane su svježe i teško je pričati o lijepim stvarima. Prvo što joj pada na pamet na spomen brata jeste osmi februar i nesreća u Ilidžanskoj aleji.
Nekoliko sati prije toga rastali su se, s osmijehom.
– Spremala sam se da idem izaći s momkom i pravila sam večeru. Otišla sam u Dženanovu sobu da vidim hoće li i on jesti s nama. Rekao je da ne može, boljela ga je glava. Sišla sam, i već mi je bilo vrijeme da idem, mama je trebala doći s posla, a Dženan je sišao da ide po mamu. Hodao je oko mene nekih 15 minuta, nešto mi se smješkao… Pitam ga: “Jesi li se to predomislio, hoćeš li da jedeš”? Kaže on, ma neću. Vrtio se nešto oko mene, gledala sam ga onako… bilo mi je čudno. Utom je momak došao po mene i krenuli smo da izađemo, a Dženan je izašao za nama, stao pored našeg auta i igrao se s ključevima, nešto nas zezao… Govorila sam mu da će zakasniti, a on je odgovarao: „Ma, neka me..”. Otišla sam, on je ušao u kuću, presvukao se i izašao… Zadnji put kad sam ga vidjela bio je veseo i nasmijan. Poslije toga sam ga vidjela u bolnici. Tada nije bio svjestan.
Prirodna koma
Kao da je predosjetila da će se desiti nešto loše, Arijana te noći nije bila raspoložena. Vratila se kući oko 10 sati i legla da spava.
– Bila sam vani s momkom, ali nismo riječ progovorili. Samo mi se plakalo. Došli smo kući, a da u putu nismo ni prozborili. Legla sam da spavam i mama mi je pokucala u 10 minuta do 11 da me pita jesam li se čula s Dženanom ili s nekim od njegovih drugara, jer je imao udes. Pitala sam kakav udes, mislila sam nešto malo, neka njemu nije ništa. Ustala sam i pozvala rođaka, ali nije se javio. Onda sam zvala svog momka, jer on radi u MUP-u. Pitala sam ga je li on nešto čuo, rekao je da nije, ali je, zapravo, sve znao. Mislila sam nije ništa strašno, javit će nam se. Babo je već bio otišao u bolnicu. Zvala sam opet rođaka i bila uporna dok mi nije napisao poruku u kojoj je stajalo: „Sve je uredu, operisat će ga”.
Otišla sam, on je ušao u kuću, presvukao se i izašao… Zadnji put kad sam ga vidjela bio je veseo i nasmijan. Poslije toga sam ga vidjela u bolnici. Tada nije bio svjestan
Tada sam znala da je ozbiljno. Prije toga sam zvala Dženanovu djevojku Alisu (Mutap op.a) i javio mi se njen otac koji mi je rekao da su ih oboje odveli na snimanje glave i da situacija nije dobra. Mami nisam smjela ništa reći, pogotovo ne za operaciju.
Momak je došao po mene i otišli smo na KUM da vidimo šta se dešava. Ne znam kako sam imala snage. Kad smo došli na Koševo, sve je bilo puno naših prijatelja. Od Alisine porodice, jedino je njen otac bio tu.
Moj Dženan bio je u operacionoj sali. Svi su pričali kako ih je udarilo auto s leđa. Pitali smo se kako ga nisu čuli. Te noći ostali smo u bolnici do tri ujutro. Mami smo slagali da je operacija gotova, jer ona više nije imala snage i klonula je.
Uprkos lošim prognozama, te riječima doktora da Dženan ima samo 10 posto šanse da preživi, njegovi najdraži su do zadnjeg trenutka vjerovali da će se oporaviti.
– Svakog dana smo se nadali čudu. Babo je stavio zabrane za posjetu, jer čim ga je vidio, znao je da je to bio pokušaj ubistva, da nije samo udes. U posjetu smo mu išli nas troje. Dženan je bio na strogoj intenzivnoj njezi, bio je u komi. Govorili su nam da je to vještačka koma, ali nije bila. Kad sam otišla prvi put da ga obiđem, mami nisam htjela reći. Rekli su mi da moram popiti tabletu i da ne smijem plakati, jer me on sve čuje. (stanka)….
Ušla sam i vidim ga, kao da spava. A uvijek je bio prelijep. Uvijek sam se ponosila što je moj brat. Sve sam govorila kako imam najljepšeg brata, niko takvog nema. Sestra mi ga je otkrila da ga vidim. Samo je imao pelenu na sebi… Bilo me strah da ga dotaknem, plašila sam se da ga još više ne povrijedim. Uzela sam ga za ruku, a ona teška. Sav je bio od mišića. Samo sam mu rekla: „Braco, došla ti je seka… jak si, ozdravit ćeš”… A onda sam počela plakati. Nisam mu više ništa pričala, samo sam ga milovala, ljubila po ruci, po nozi… Znala sam da osjeća da sam tu.
Govorili su nam da je to vještačka koma, ali nije bila. Kad sam otišla prvi put da ga obiđem, mami nisam htjela reći. Rekli su mi da moram popiti tabletu i da ne smijem plakati, jer me on sve čuje
Poslije smo se nadali da će biti dobro, da će ozdraviti i da ćemo mu ići u posjetu.Tog dana kada su nam javili da je preselio, trebala sam ići kod njega. Prethodnih dana mu nisam išla, jer sam imala herpes od pada imuniteta. Kako sam samo iščekivala taj dan da ga opet vidim. Ustali smo ujutro, bilo je pola sedam kad je babi zazvonio telefon. Mama i ja smo shvatile da ga zovu odozgo, iz bolnice. Samo je poblijedio i rek'o: „Dobro”. Mama je osjetila, govorila je babi: „Znam ja šta ćeš mi reći”… Ali on nije govorio ništa, samo nam je pozvao hitnu pomoć. Kuća je odjednom bila puna ljudi. Ali, babo i dalje šuti. Sve sam mislila neće nam reći ono što je bila istina, bit će da se pogoršalo stanje, pa neka je, bit će Dženan bolje. Vidim svi plaču, ali i dalje odbijam da povjerujem da je to razlog. Babo je stajao, on ne plače, skamenjen. Navaljivala sam s pitanjima. Na kraju sam rekla: „Je li živ?”. I čula sam: „Nije”…
Sedam dana nakon što je nastradao, Dženan je izgubio bitku za život. Mozak je bio isuviše povrijeđen da bi zadavao komande. Ni srce više nije imalo snage. Stalo je…
– Doktori su nam rekli da su tog jutra u pet ujutro čuli alarm, srce je otkazalo, više nije moglo izdržati. U jednom trenutku, sve je bilo dobro, oporavljao se. Čak nam je doktor jednom rekao da će mu trebati neka injekcija iz Italije. Gdje? Kako? Daj da naručimo, nije bitno koliko košta, samo da on ozdravi. Kasnije smo saznali da bi to bila injekcija koja bi ga održavala na životu, a on bi bio kao biljka. Ali, išlo je nabolje. Pritisak mu je varirao tri dana, a onda se ustabilio. Radili su mu i CT i rekli da će ga pokušati buditi. Bilo je raznih priča, više ne znaš šta je istina, šta nije. Ali, to je bila Božija volja.
Dolazi mi u snove
U najtežim trenucima, brojni Dženanovi prijatelji našli su se tu, da pomognu, posebno Arijani, znajući koliko je voljela svog brata, a i on nju.
– On meni uvijek podjednako nedostaje, meni niko njega ne može zamijeniti. Kad sam sama, većinu vremena provedem plačući. Nedavno sam ulazila u njegovu sobu… Na ormaru stoji njegova odjeća koju je prethodnog dana nosio… Još se osjeti njegov miris… Tako će i biti, neće niko dirati…Svakog dana odem na mezar, znam otići i po dva puta. Kad mi je teško, odem gore i pričam s njim. Nekad samo šutim i plačem, nekad pričam. Tog dana kada se desila nesreća, bio je na dvije dženaze. I kao da je naslutio nešto, rekao je prijatelju koji je bio s njim: „Šta misliš, kolika bi bila dženaza da neko od nas umre?” Ali, eto, otišao je od nas s osmijehom. Kažu da rastanak ne postoji ako nekog voliš srcem i dušom, a mi njega volimo. Vjerujem da ćemo se opet sresti s njim. Sad nam je vjera jedina utjeha – priča Arijana, svjesna da mora biti jaka, zbog Dženana, zbog babe i mame.
Vidim svi plaču, ali i dalje odbijam da povjerujem da je to razlog. Babo je stajao, on ne plače, skamenjen. Navaljivala sam s pitanjima. Na kraju sam rekla: „Je li živ?”. I čula sam: „Nije”…
– Preteško je. Dženanu je, nekako, sve išlo od ruke, nikad ni u jednoj odluci nije pogriješio. Često ga sanjam. Dugo ga nisam sanjala i otišla sam na mezar, počela plakati, govorila sam: „Molim te, samo dođi da te sanjam, dođi, poželjela sam te”… I sanjam ga te noći, kao došao po mene da idemo na neko putovanje i samo mi se smije. Pitam ga nešto, a on ništa ne govori, samo mi se smije. I onda dođemo do babe i babi govorim: „Evo, Dženana, nije umro”… a Dženan se počne smijati, smiješno mu… Tražila sam poslije na internetu šta znači kad se u snu neko smije, tumačenje sna kaže da mu je lijepo kao da mi je poručio da se ne trebam brinuti. Često ga svi sanjamo, njegovi prijatelji, pa se okupimo i prepričavamo. Ali svi ga sanjamo nasmijanog i sretnog. Takav je bio uvijek – završava Arijana sa suzama u očima.
O Dženanovoj vezi s Alisom
– Dženan i Alisa su se počeli zabavljati 13. decembra prošle godine. Nije mi mnogo pričao o njoj. Ja nisam nikako bila za tu vezu, jer sam, poput svih sestara, mislila kako nijedna djevojka nije dovoljno dobra za mog brata. Prije nje, Dženan je imao drugu djevojku, koja je sve vrijeme bila uz nas otkako se ovo desilo, bila je u kući, na tevhidima, na protestima… A Alisa ? Hm, ona nema kućnog odgoja. Izlazili smo dva-tri puta zajedno, nisam s njom ni riječ progovorila. Jednostavno, vidiš da to nije to. Dženan nije znao kakva je Alisa. Iz njegove priče sam shvatila da je ona neka žrtva. Jer pričala mu je kako ju je tukao bivši momak. Dženan se sigurno sažalio na nju. Takav je bio. Sedam dana prije nego će se sve ovo desiti, babi je jedan kućni prijatelj rekao da je vidio s kim se Dženan zabavlja i da ta djevojka nije za njega. Babo je to rekao rođaku, a rođak Dženanu baš dan prije nesreće. I on je rekao da će ih poslušati. Mislimo da su te noći trebali raskinuti. Vjerovatno se to i desilo – kaže za naš magazin Arijana.
Volio je druženja
– Dženan je volio druženja. Uživao je u tome. Čas posla je njemu bilo organizovati se, okupiti prijatelje, otići negdje. Sav je bio kao vjetar, sad ga ima, sad ga nema. U našem društvu nikad nije bilo nekog izdvajanja u smisli da je postojao neko ko je bio glavni, ali, sada, kada Dženana više nema, svi vidimo da je on bio glavni. Za sve je imao vremena, preko dana je radio, naveče bi izlazio. Za svoje 22 godine je proživio što neko nije za čitavog života. Nikad nije bio tužan, nisi ga mogao nasekirati ili iznervirati, da se on naljuti, da se s nekim posvađa, toga nije bilo. Sve je rješavao na miran način. Sve bi okrenuo na šalu, na njega se nisi mogao naljutiti.
Ispričala mi je tri različite verzije o nesreći i normalno je da posumnjam. Dženan je podlegao jer nije na vrijeme dovezen u bolnicu. Šta je ona radila tu s dva telefona u ruci? Zašto nije zvala hitnu pomoć?
Najviše nas boli nepravda
– Najviše nas boli ova nepravda, jer koliko god nam je teško što se sve ovo desilo, još nam je teže što oni sve petljaju i skrivaju. Mislim na Alisinu porodicu i na Tužilaštvo. Zašto se nije riješilo sve odmah? Imaju svjedoka, Alisu?! Ja nikada ne bih nekoga optuživala bez razloga, ali njoj ne vjerujem. Ispričala mi je tri različite verzije o nesreći i normalno je da posumnjam. Dženan je podlegao jer nije na vrijeme dovezen u bolnicu. Šta je ona radila tu s dva telefona u ruci? Zašto nije zvala hitnu pomoć? Smirilo bi nas da saznamo istinu, ne tražimo ništa drugo nego da saznamo istinu. Ko je ubio našeg Dženana i zašto? Jer, on to nije zaslužio. Nije bio problematičan momak, nego momak za primjer. Nemam ja ništa drugo poručiti Alisi nego da kaže šta se zaista desilo. Samo to se od nje traži. Ako ima imalo savjesti, neka to uradi. Sutra se i njoj može desiti što se meni desilo. Babo je rekao, ako ostane ovako, nastvaljamo sa protestima. Borit ćemo se sve dok pravda ne izađe na vidjelo.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)