Gledao sam zadnjih pet minuta prijenosa nogometne utakmice na televiziji kad je moja žena Jasmina stala pred mene.
- Slavina u kuhinji još curi. Kada ćeš je konačno popraviti? - zapitala je.
- Strpi se malo. Razgovarat ćemo o tome kad završi utakmica.
- Dobro znam da nećeš. Nakon ove utakmice slijede druge i tako unedogled. Već mi mjesecima obećavaš.
- Zašto onda sama to ne učiniš? Nije to neka mudrost.
- Ne mogu vjerovati. Znači da bih trebala biti i vodoinstalater, i domaćica, i raditi u uredu da bi ti mogao po cijele dane sjediti pred televizorom i gledati sport - rekla je već jako bijesna.
Htio sam nešto reći, ali sam se suzdržao jer nisam želio dolijevati ulje na vatru i svađati se. Samo sam htio da me pusti na miru da odgledam utakmicu.
- Jasmina, zaista ću to napraviti kada završi utakmica.
- Zbilja? Samo što mene neće biti ovdje da to vidim - odgovorila je i izašla iz sobe.
Za nekoliko minuta čuo sam da su se vrata zalupila. Nisam imao vremena reagirati niti razmišljati o tome jer je pao zadnji gol i to je bio kraj utakmice.
Pošao sam u kuhinju da konačno sredim tu slavinu. Ako to napravim, Jasmina valjda više neće gunđati. Ne razumijem što ima protiv toga da gledam utakmice. Zar je zaboravila da smo se na jednoj i upoznali.
Jasmina je voljela nogomet pa je toga dana otišla sa svojim bratom Mislavom na važnu utakmicu. Sjedili su pored mene i prijatelja, a kad sam ja u žaru navijanja ustao, pa ponovno sjeo skoro sam joj završio u krilu. Ispričao sam se i bolje je pogledao. Svidjela mi se pa sam sve češće pogledavao prema njoj, a manje prema terenu. Na poluvremenu sam se odvažio i rekao:
- Ja sam Damir, a ovo je moj brat Miro.
- Ja sam Jasmina, a ovo je moj brat Mislav - rekla je i nasmijala se.
Počeli smo razgovarati, a poslije utakmice svi smo zajedno otišli u obližnji kafić na piće. Već sam te večeri čvrsto odlučio da će mi ta djevojka biti žena. Oduševila me svojom prirodnošću i vedrinom. Svidjelo mi se i to što je voljela sport.
Trebalo mi je vremena da je nagovorim da iziđe sa mnom, no bio sam uporan. U međuvremenu smo njezin brat i ja postali dobri prijatelji. I on je navijao za mene kod Jasmine. Ozbiljno sam se zagrijao za nju. Hodali smo godinu dana, a onda sam shvatio da mi ni s kim nije bilo kao s njom, da se savršeno razumijemo i da sam spreman na brak. I ona je tako mislila.
Nakon vjenčanja bili smo zaista sretni. To mi je bilo jako važno jer nisam želio da budemo poput mojih roditelja koji su se stalno svađali.
Nisam mogao vjerovati da smo u posljednje vrijeme i mi postali takvi. Jasmina je uvijek tražila od mene da nešto popravim, da nešto donesem, da nekamo idem, a sve je to trebalo odmah. Ako bih zaboravio ili ne bih odmah učinio, slušao sam prigovaranja.
Kad sam popravio slavinu, nije mi se ostajalo samom kod kuće jer više nije bilo utakmica. Krenuo sam do svog brata Mire. Nisam htio ići k Mislavu jer sam vjerovao da je Jasmina kod njega pa sam je želio izbjeći.
U bratovu je stanu, kao i obično, vladao nered. U hladnjaku nije bilo ničega za jelo.
- Što radiš ovdje u subotu popodne? Zar ne gledaš sport? - zapitao me Miro.
- Utakmica je završila. Jasmina i ja smo se posvađali. Kaže da samo buljim u televizor.
- Reci joj da je televizor tvoj i da imaš pravo gledati što hoćeš i koliko hoćeš. Najbolje je da je najuriš kao što sam ja učinio s Anom. Sada kada smo razvedeni radim što me volja.
- Možeš sjediti cijeli dan pred televizorom - rekao sam ironično.
- Kao da slušam tvoju ženu. Najvažnije je da mogu sjediti koliko hoću, mogu raditi nered ako hoću i nitko mi zbog toga neće prigovarati
.
- Zar ti nije već muka od sjedenja? Zar zaista nemaš što raditi? - zapitao sam ga.
- Ništa mi ne nedostaje. Imam čak i novu žensku - rekao je hvalisavo.
- Gdje si je upoznao?
Umjesto odgovora uzeo je neki seksi časopis sa presavijenom stranicom na kojoj je bila raskošna brineta, a pokraj nje zaokružen telefonski broj.
- Ovo je Ines. Preko ovog telefona ona mi pruža sve što mi treba.
- Ma daj! Ovo je neki model. Prava Ines sigurno je neka krezuba šezdesetogodišnjakinja - rekao sam kroz smijeh.
- Koješta. Oženit ću se njome. Ona je prava žena za mene. Uvijek mi je na raspolaganju, ne zahtijeva ništa, a pruža mi mnogo. Tko mi može zabraniti da zamišljam da izgleda kao ova na slici. Znaš što, mogli bismo je nazvati da malo porazgovara s tobom.
- Drugi put. Sada sam gladan pa bismo mogli naručiti pizzu.
Kad sam se vratio kući, Jasmina je bila bolje raspoložena. Čak je spremila finu večeru i ja sam se osjećao kao nekad sve dok nisam uključio sportski program.
- Pogledaj ove dečke! Sigurno su u odličnoj formi kad stalno trče. Ne misliš li i ti tako? - nastojao sam je zainteresirati za utakmicu.
Ali odgovora nije bilo. Jasmina je već izišla iz sobe. Sutradan mi je, čim sam ustao, rekla da želi razvod.
Nastavak pročitajte OVDJE...
(Jutarnji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)