Piše: Toni SKRBINAC, Oslobođenje
Nešto razmišljam, logično bi bilo da te večeri u Centralnom čujemo čuvene plotune iz artiljerijskih oružja, ili oruđa, kojim je država čestitala sebi i nama praznik, ali ja ih nisam čuo. Ili se možda u skladu sa zapovješću maršala i pucalo, ali kako sam se ja zabavio svojom nezavidnom situacijom - naprosto nisam čuo.
Od šarolikog društva koje se do kasnog popodneva namnožilo i dostiglo brojku od skoro trideset pamtim jednog sićušnog trafikanta kojeg je zbog otkrivene pronevjere zapao zatvor. Možda ni njega ne bih zapamtio da nisam u njegovom društvu proveo noć u samici.
Radne i neradne
A pošto smo se u toj prolaznoj sobi broj tri stisnuli kao sardine, nisam (opet) ni časa časio da se odazovem na pitanje čuvara: "Ko želi noćas prespavati u samici?” "Ja.”
Meni kaže "dobro” a prstom pokaže i pozove i tog nesrećnog trafikanta. Omalen je čovjek bio, ne tolik star koliko izboran. A bore dobio od silnih grčeva kojima je izlagao svoje lice, a to opet zbog teške astme koja ga je svako malo tjerala da iz džepa izvadi onu pumpicu i doda plućima traženog kisika. Pa nas odvedu u samicu, ubace unutra jedan dušek i dvije tanke deke.
Novembarska noć hladna, radijatori valjda čekaju januar, heeej, gdje je to, valja se nesretnicima smrzavati do tada. Legnemo, blizu smo jedno drugom, ali meni se nekako gadi s tim nepoznatim jadnikom koji svako malo zasopče pa onu pumpicu vadi i - spašava se. Bože, samo da još ne umre noćas! Ali, kako zima stišće a tijelo traži toplotu, ja se primaknem tom biću koje kod mene izaziva strah i gađenje… toplije mi uz njega.
Jutro svanulo, zaškiljila sijalica u samici, dušek iznesoše i mi ostadosmo sami još neko vrijeme. Onda opet dođe jedan od čuvara i naredi da se selim u drugu ćeliju. Vrlo brzo ću saznati da je nazivaju neradnom jer u njoj leže zatvorenici koji ne žele da rade, nego se po cijeli dan izležavaju i dangube. Postoje još i radne ćelije u kojima su oni drugi, a koji, opet, zbog toga uživaju neke privilegije, a koje su, ne mogu se sjetiti. Soba prostrana, uredna, prozori cijeli, radijatori griju, na komadiću golog parketa koji vodi u WC smjenjuju se dežurni, nervozni šetači. Oni se svi dobro poznaju, a i mene su sa simpatijama primili. Vjerujem zbog moje radoznalosti i strpljivosti s kojom sam slušao njihove priče.
Malo neobična mi je bila lakoća sa kojom su ti moji drugari podnosili zatvor. I, sad kad se sjetim te grupe od sedam zatvorenika u neradnoj ćeliji Centralnog zatvora koja je nosila mislim broj 21 čine mi se kao jedna složna porodica u kojoj su vladali zakoni nesebičnosti kakve nisam do tada upoznao
Uglavnom, kao u "Prokletoj avliji” smatraju se nevinim, a i ako su krivi, onda je ta krivica puno manja od kazne koju im je taj i taj sudija ili sudinica odrezali. "Rek’o sam joj ja… još ćemo se mi vidjeti…” To još ćemo se vidjeti podrazumijevalo je osvetu koju su u svojoj mašti kovali i ta želja biće živa vjerovatno za svih tih mjeseci ili godina koje valja odležati.
Malo neobična mi je bila lakoća sa kojom su ti moji drugari podnosili zatvor. I, sad kad se sjetim te grupe od sedam zatvorenika u neradnoj ćeliji Centralnog zatvora koja je nosila mislim broj 21 čine mi se kao jedna složna porodica u kojoj su vladali zakoni nesebičnosti kakve nisam do tada upoznao. Bio je npr. jedan koji je imao najviše i onda je on dijelio. Kako je moja kutija cigara pukla prvog dana, dalju brigu preuzeo je taj neki kojem sam ime zaboravio. Jedino što znam to je da je bio osim mene najmlađi po zatvorskom stažu i to da je imao mnogo onih koji su brinuli o njemu pa mu stalno stizali paketi. Četvrtog dana neko mu donio paket i u paketu, pored ostalog, veliki teleći but. Ostali ga zezali, koja je to budala pomislila da je zatvor piknik pa će on but na ražnju okrenuti. Taj but će velikodušno meni pokloniti kada se dan kasnije, dakle, moj peti dan, budemo rastajali.
Posebno se sjećam Dine, vratničkog mangupa, koji je, koliko sam o njemu znao, volio da se potuče, da lovi ribu i pije rakiju. Kriminalac nije nikada bio i njegovo djelo zbog kojeg je ležao moglo je da bude ili tuča ili suprotstavljanje organima reda i mira. Jer, Dino je bio neustrašiv i znao je zakuhati sa milicionerima, pa šta košta da košta. Bio je pravi lafčina, germanska ljepota, uzorak kakvom su težili tvorci Rajha, a eno ga i danas hoda i tragovi i snage i ljepote još su uvijek skoro pa vidljivi. Taj Dino osim što je imao stas - imao je i glas. Kad bi došlo povečerje i sijalica se ugasila i u našoj ćeliji, samo nam je mjesec slao mrvice svjetlosti kroz ćelijske prozore. Onda su ostali počeli moljakati Dinu: "Hajde, Dino, hajde, Dino, samo jednu…”
Dino bi ustao, primakao se radijatoru oko kojeg smo se onda svi okupili i tihim glasom zapjevao. Najbolje mu je išla "Sjećaš li se hanuma…” koja je baš dušu dala za tihi glas koji je u Dininom slučaju dolazio, ne iz grla nego direktno iz duše. Jebote, koja je to romantika bila!
Rastanak
Prolazili su dugi dani i kratke noći, čuvari su rijetko upadali u ćeliju da provjere da li se pridržavamo kućnog reda. Nisam niti jednom čuo jauke iz hodnika, mislim, ipak, da je Prljačino vrijeme prošlo. Kada je petog jutra čuvar došao po mene da me vodi na slobodu skoro smo se rasplakali. Zaprtio sam onaj teleći but, uzeo svoje stvari koje su me čekale u prijemnoj kancelariji i - pravac kući.
Kod kuće me dočekali moji i svakako najbrižnija majka. Sjetio sam se one narodne pjesme o Marku Kraljeviću kad je ono odlučio poslušati majčin savjet i okaniti se oružja i prolijevanja tuđe krvi i pošten posao počeo raditi. Pa naišli, ko će drugi nego Turci, a Marko kobajagi krenuo da ore, tako je bar majci rekao. Zakuhali, kao uvijek i Marko ih pobije, uzme zlato što se kod njih zateklo, vrati se kući i bacivši blago pred majku kaže: "Ovo sam ti, majko, danas uzorao.” I meni došlo da bacim onaj but i kažem: "Ovo sam ti, majko, u zatvoru zaradio.” Nafakali momak bio, pa šta ćeš.
(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)