Izvor: Jutarnji.hr/Autor: Ilija Matanović
Ako se za ikog može reći da je jednoga propalog umjetnika i austrijskog kaplara sa samo jednim istinskim darom, onim javnoga govora, iz pomalo zbunjenog propovjednika novoga europskog poretka profilirao u svemoćnog Führera koji se izborio za poziciju da svoje bolesne ideje sprovede u djelo, onda se to može reći samo i jedino za Alfreda Rosenberga.
“Intelektualni veliki vrač vrhovne rase”, kako su ga prozvali na poslijeratnim suđenjima u Nürnbergu, bio je prvi pisac Trećeg Reicha, glavni autor prvih i presudnih lajtmotiva koji su služili kao pogonsko gorivo nacističke stranke. Motao se oko nacista u pivskim podrumima Münchena dok je pokret još bio u svojim zamecima i bio je čovjek koji je udario temelje svega: rasnih teorija, progona i izgona Židova iz Europe, stvaranja Lebensrauma, negiranja Sporazuma iz Versaillesa, mržnje tradicionalnog kršćanstva, a ponajprije katoličanstva, odbacivanja dekadentne i degenerativne moderne umjetnosti...
“Intelektualni veliki vrač vrhovne rase”, kako su ga prozvali na poslijeratnim suđenjima u Nürnbergu, bio je prvi pisac Trećeg Reicha, glavni autor prvih i presudnih lajtmotiva koji su služili kao pogonsko gorivo nacističke stranke
Više od četvrt stoljeća, do samoga kraja, bio je uz bok Adolfa Hitlera, prvo kao intelektualna potkova na kojoj je njemački vođa uzjahao na vlast, a za vrijeme rata kao upravitelj okupiranih “Istočnih krajeva” istaknuo se kao sistematski uništavatelj Židova i židovstva i kradljivac neprocjenjivo velikog blaga za potrebe Reicha. Unatoč svemu tome, ni u ona doba, a ni nakon rata, nikada nije postao tako poznat kao Hitlerovi ostali sjecikese poput Himmlera, Goebbelsa, Göringa, Bormanna. Za njim je međutim ostalo nešto što za ostalim vrhovnim nacistima - osim Goebbelsa i gubernatora Poljske Hansa Franka - nije ostalo: dnevnik.
Destilat zla
Petstotinjak stranica, čisti destilat zla, Rosenberg je predano pisao nešto više od desetljeća, od 1934. godine, kada su se nacisti već bili stabilizirali na vlasti, pa sve do nekoliko mjeseci prije kraja rata, kada je već bilo jasno da je okrutna igra gotova. Postojao je samo mali problem, a to je da nitko nije znao gdje se dnevnik nalazi.
Skoro 70 godina, do 2013. godine, taj neprocjenjivi povijesni dokument lutao je skriven po kućama i podrumima kao plod jednoga skladnog ljubavnog četverokuta, jedne velike obiteljske zavade i još veće količine inata prema američkim institucijama te, dakako, obične ljudske pohlepe. Prije tri godine napokon ga je pronašao bivši agent FBI-a specijaliziran za ukradene umjetnine pod imenom Robert K. Wittman, koji je o potrazi za dnevnikom, zajedno s novinarom Davidom Kinneyjem, napisao vani upravo objavljenu knjigu “Devil’s Diary: Alfred Rosenberg and the Stolen Secrets of the Third Reich” (Đavolji dnevnik: Alfred Rosenberg i ukradene tajne Trećeg Reicha). U Hrvatskoj će, u izdanju Profila, biti objavljena za nekoliko mjeseci.
Ova krajnje uzbudljivo i kompetentno napisana knjiga počinje kao mali detektivski roman, otkrivajući put koji je Rosenbergov dnevnik prešao otkad mu je zaplijenjen u Nürnbergu pa sve dok nije dospio tamo gdje je danas, u Muzej holokausta u Washingtonu (i na čijim se mrežnim stranicama može pročitati integralni transkript na njemačkom). Potom slijedi glavni dio - povijesni uvid u Rosenbergov život, uspon u nacističkoj nomenklaturi i njegove ratne godine, i naposljetku njegovi finalni trenuci, s vratom u omči namašćenog užeta u zatvoru Landsberg.
Ova krajnje uzbudljivo i kompetentno napisana knjiga počinje kao mali detektivski roman, otkrivajući put koji je Rosenbergov dnevnik prešao otkad mu je zaplijenjen u Nürnbergu pa sve dok nije dospio tamo gdje je danas, u Muzej holokausta u Washingtonu
Središnji lik poslijeratne sage o dnevniku je Robert Kempner, odvjetnik iz Philadelphije koji je bio pomoćnik glavnoga američkog tužitelja na suđenjima u Nürnbergu. Kempner je rođen u Njemačkoj, ali je kao Židov i uvjereni liberal nakon jednog posjeta Gestapoa shvatio kamo stvari idu i 1935. je preko Italije pobjegao u SAD. Ni po čemu običan tip, u Americi se skrasio sa svojom suprugom i sekretaricom koja mu je bila ljubavnica. Prema svemu sudeći, radilo se o onome što se danas žovijalno naziva “otvoreni brak”.
Nakon što su nirnberški procesi okončani, Kempner se nije vratio u Ameriku, ostao je raditi u Njemačkoj kao odvjetnik i, za ovu priču značajnije, strastveni sakupljač nacističkih dokumenata. S praksom pospremanja visokovrijednih nacističkih dokumenata, krađom zapravo, počeo je još u Nürnbergu. Sve u svemu skupio je milijune dokumenata, među kojima je bila i Rosenbergova arhiva, teška nekih četiri tone.
Umjesto da ih preda nekoj od institucija, bilo kojoj, sve ih je spakirao i poslao u Lansdowne, predgrađe Philadelphije, na čuvanje svojoj ženi i ljubavnici. Sam više nije odlazio u SAD, nego je u Frankfurtu pronašao novu tajnicu/ljubavnicu, a ni njezino postojanje nije skrivao od supruge i prve ljubavnice. Pisali su si, naime, svakodnevno. Za cijelog svog života Kempner je objavljivao izvatke koje je atribuirao Rosenbergu i koje nijedan povjesničar nikada prije toga nije vidio. Ali kada bi ga kontaktirali s pitanjem posjeduje li možda neke dokumente nepoznate javnosti, mirno bi odgovorio da posjeduje, hvala na pitanju, ali da ih nitko neće proučavati osim njega.
Petstotinjak stranica, čisti destilat zla, Rosenberg je predano pisao nešto više od desetljeća, od 1934. godine, kada su se nacisti već bili stabilizirali na vlasti, pa sve do nekoliko mjeseci prije kraja rata, kada je već bilo jasno da je okrutna igra gotova
Kada je umro u Frankfurtu 1993. godine s pune 93 godine, na drugi svijet su ga ispratile, svaka sa svoje strane kreveta, dvije ljubavnice koje su ga nadživjele. Dnevniku Alfreda Rosenberga se, pak, izgubio svaki trag.
Židovski komplot
Ostalo je tako sve do 2012., kada se pojavio novi trag - Rosenbergov dnevnik vjerojatno se nalazi kod Herberta Richardsona, propovjednika koji je u Kanadi imao malu izdavačku kuću. Bit će potreban jedan bivši FBI-ev istražitelj koji je prešao u privatnike, sudska “sub poena” i napor američkog ministarstva domovinske sigurnosti da se “đavolji dnevnik” iščupa iz Richardsonovih ruku i dospije u Muzej holokausta.
Kao što se i pretpostavljalo, dnevnik uistinu jest neprocjenjivo vrijedan povijesni izvor... Kompletan tekst pročitajte OVDJE.