Posljednja čudesna vijest je da od 70 metastaza više nemam nijednu aktivnu. A put do toga bio je put kroz pakao. Većina mog života je greška, pa je prirodno da pogriješim i oko terapija, počinje za Blic.rs ispovijest o grčevitoj borbi za život Isidora Bjelica (49). O borbi koja traje više od tri godine.

Isprva je odbila hemoterapiju, najviše zbog svega što je čula od onih koji vole da kuju zavjere. Ne zna čovjek koga da sluša kad se suoči s takvim neprijateljem koji grize cijelo njegovo biće, kaže. Tako je lutala među preko 150 alternativnih metoda liječenja. Priznaje da je vjerovatno pogriješila, a rezultate je dala samo najnovija kombinacija hemoterapije, biološke i imunoterapije.

– Imam kancer jajnika koji se širi kao požar. Danas mogu da budem u remisiji, a za dva mjeseca na samrti. U borbi s rakom nema pravila. Zato sam tragala za lijekom u 12 zemalja.

Pošto zvaničnog lijeka nema, kaže da može samoj sebi da čestita što je još uvijek živa. Četiri puta je bila na ivici smrti. I četiri puta se vraćala. Vidjela koliko je čovjek glup i malen.

Život s rakom je kao život kao u logoru

– Dok god nemam metastazu na centru za humor, za mene ima nade. Ali bilo je tako teških dana da nisam mogla ni da se smijem ni da plačem. Kad čovjeku bolest pojede humor, znači da je u opasnoj zoni.

Tražila je snagu u porodici, čitaocima, a na kraju shvatila jedno: čovjek je sam sa tim užasom u sebi i ne može se nigjde sakriti, osim u poneki san u kom na tren zaboravi da je bolestan. Ali nije dozvoljeno odustati jer ste onda gotovi.

Isidora pamti baba-ujnu, Jevrejku, koja je bila u koncentracionom logoru. Kasnije, kada je oboljela od raka, rekla je Isidori da je život sa tom bolešću isti kao život u logoru. Sjetila se te njene rečenice kad se i sama razboljela.

– Od trenutka dijagnoze život je logor. Ne znaš kada će te odvesti na pogubljenje, a svaki novi dan je mučenje. Pojma nemaš šta si kriv i što te muče, a opet vjeruješ u čudo i nadaš se.

Kaže da ljudi sa takvom bolešću ili polude, ili se prosvijetle, ili odluče da umru jer im je dosta svega.

– Kažu, ovo nije život… Sve ih razumijem, ovo nije za živog čovjeka. Molila sam dragog Boga da me snaga i zdrav razum ne izdaju.

Tuga i strah hrane svaku bolest

Gledala je Isidora kako i najjači puknu i odu jer se bore protiv nečeg što ne jede samo tijelo, nego um, emocije. Zato je to tako teška bolest. Sjeća se drugarice koja je imala treći stepen kancera, kao i ona. Jednog jutra se objesila, nije mogla više.

Kaže za sebe da je preosjetljiva, a preosjetljivi ljudi i dobijaju autoimune bolesti jer ne mogu da izdrže nepravdu i zlo, pa tu tugu okreću protiv sebe.

– Shvatila sam bolest kao priziv da radim duhovno na sebi. Nažalost, bez patnje nema duhovnog zrenja. Postoji ona američka knjiga u kojoj tvrde da sami sebi prenatalno namećemo teške bolesti i zadatke da bismo brže duhovno napredovali.

Zato voli da se našali da će poslije ovog iskustva sljedeći put odabrati da bude starleta u Majamiju. Vodi se riečima rumunskog filozofa Siorana da je pisanje najbolja terapija. Pisala je i tokom najtežih terapija, i dok je bila na umoru. A štošta se u njenom procesu stvaranja promijenilo. Nekad je to bilo pitanje umjetnosti, tiraža, danas smatra da je to sve glupost, igra taštine.

– Sada mislim da moje pisanje ima smisla samo ako pomogne bar jednoj duši. Moje posljednje knjige „Spas“, „Spas 2“ i „Sama“ napisane su isključivo da bi sprječile patnje drugih – kaže.

Kompletan tekst možete pročitati OVDJE:

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)