Piše: Zvonimir NIKOLIĆ
Juče sam iskoristio lijep dan da zajedno sa kćerkom raščistim sve one nepotrebne stvari koje smo skoro čitavu zimu stavljali na balkon. A i red je da sa prvim danima proljeća oživimo ono malo kvadrata „na zraku“, zasadimo cvijeće i dotjeramo omiljeno mjesto za ispijanje zajedničke kafe.
- E vala, kćeri moja, kad smo se već ovoliko naradili, mogla bi nam ti jednu kaficu pristaviti?
- Stavila sam ja već vodu da se grije, kafa je gotova za minutu.
- A što zamirisa...kad prije? Jesi je šećerila?
- Ma začas ja to, zašećerena je baš onako kako ti voliš, znam da piješ mrvicu slađu.
- E kad se samo sjetim svojih roditelja i načina kako se tada pripremala kafa.
- Kako?
- Pa tada se kupovala sirova kafa, ona nepržena. I sve su se kafe zvale ili Minas ili Santos. Onda bi mati prostrla bijeli stolnjak i šaku po šaku kafe prebirala da odvoji ona neka loša crna zrna od ostalih. Kao, ta zrna znaju da pokvare ukus kafe. Pa kad bi prebrala cijelu kilu, onda bi se odvojila jedna količina i to bi išlo na prženje.
- Sami ste pržili kafu?
- Naravno, neki su je pržili u rerni, kao i sve ostalo, ali to nije bilo to. Mi smo imali onaj takozvani šiš i pržili kafu u tome.
- Prvi put čujem. Šta je šiš?
- To ti je nešto...kako da objasnim...nešto kao mali roštilj...duguljasta posuda od lima sa malim vratašcima i drškom za okretanje sa jedne strane i nekakvim šiljkom za pridržavanje posude sa druge strane. Onda naspeš šaku dvije kafe u tu posudu, zatvoriš ta vratašca, pa staviš na vatru da se peče i cijelo vrijeme okrećeš posudu da se sva kafa ravnomjerno isprži.
- Pa na čemu ste to pekli u stanu? Niste mogli roštilj raspaliti niti vatru naložiti?
- Na starom šporetu. Nekad su šporeti bili na drva. Imali su dvije ringle kao i sadašnji, ali svaka ringla je imala 3-4-prstena ili koluta koji su ulazili jedan u drugi. I onda skineš, na primjer, dva koluta i vatra iz šporeta direktno udara u šiš. Tako se pekla kafa. Poslije samo vratiš kolutove na ringlu i to je to.
- I šta onda?
- Onda se sva ta kafa opet istrese na neki obično bijeli papir i ostavi da se ohladi. Pa kad se ohladi, mati opet pretrese da pregleda da nije koje loše zrno zalutalo, ispuše one nekakve ljuspice koje su se napravile prženjem jer kao, te ljuspice daju nekakvu gorčinu kafi. Onda se stavljala u mlin da se melje.
- I onda na struju začas samelješ?
- Ma kakvi, tada se kafa mljela u ručnim mlinovima. Znaš onaj što stoji još uvijek kod bake?
Naspeš kafu u gornju posudu, poklopiš i natakneš onu dršku i melješ. Ono što se samelje pada u donju posudu. To je bilo naročito praktično kad ti se nešto žuri pa svakih desetak okretaja otvoriš donju posudu da vidiš koliko se kafe samljelo i je li dovoljno za onu džezvu. Ispočetka je bilo rudarsko mljevenje, teško se okretao mlin, poslije je bivalo sve lakše i lakše kako ideš prema kraju.
- I tek onda je spremno za kuhanje kafe?
- Jeste, iako je moja mati uvijek govorila, kada joj ostane fleka na prstima od drške za mljevenje da će sutra biti kiša. Ne znam uopšte kako i zašto ali čini mi se da je skoro svaki put sutradan padala. Kakve to veze ima, ni sad ne znam vjeruj mi.
- Ja se umorih slušajući te samo koliko je radnji trebalo obaviti da skuhaš običnu kafu?
- Ma jašta je. Poslije je bilo kao malo lakše. Pojavila se pržena kafa u zrnu, pa se pojavili električni mlinovi za kafu. Ja mislim da su svi mladenci u to doba dobijali te mlinove za svadbeni poklon. A i svakome su se nosili „na naselje“, ono kad neko useljava u novi stan i dobije od komšija i prijatelja 11 električnih mlinova. Ali malo kafe je stajalo u njih. I zujali su kao borbeni avion. A znam da su ove starije žene govorile i da im nekako dok samelje opet preprži od trenja onu kafu i da nije isti ukus bio kao kod ručnog mlina.
- Pa jeste li i vi sve to morali raditi kad god poželite kafu?
- Jesmo u ranoj mladosti. Poslije se pojavila i neka mljevena kafa, ali znam da su opet ove stare žene govorile da nije to ona prava kafa. Kao brzo izlapi kad se pakuje samljevena. E tek kasnije, u novije doba su se pojavila i ona prava pakovanja kafe koja su sačuvala onaj pravi miris tek mljevene kafe.
Nego da te pitam...kad prije ti napravi ovu kafu? Ode u kuhinju i vrati se iste sekunde nazad? A baš dobra kafa, jaka, slatka, baš taman!
- E tata, ovo je Black'n'Easy, kafa u kesici. Ali prava turska kafa. Samo istreseš sadržaj kesice u šolju i preliješ vrućom vodom i kafa je gotova. A isto miriše kao i ona tvoja iz mladosti zar ne?
- Isto vala. I kajmak isti. Sve isto. I taman slatka koliko treba.
- Zato što sad imaju i kesice sa zaslađenom kafom. Ove sam kupila tebi jer znam da voliš slađu kafu, a ja sebi uzimam one nezaslađene.
- E ne mogu da vjerujem. U moje vrijeme je to bila naučna fantastika. Ja sam mislio da takvu samo kosmonauti piju. Ono nešto iz kesice ili tube.
- Eh...promijenila se vremena. Život brži pa i priprema kafe brža. Ali najbitnije je da je okus isti.
- Isti 100%! A i ne moraš ruke trljati da opereš mrlje koje napravi mlin.
- A i uvijek znamo kakvo će vrijeme biti sutra i bez mlina.
- Svaka čast. Hajde nam onda na brzinu još po jednu ovu pristavi. Zapravo...samo istresi kesicu. I neću ti više ni govoriti pristavi nam kaficu nego deder nam trehni dvije one kesice! Meni slatku.
I tako, sticajem okolnosti, ja sam saznao nešto novo, a moja kćerka nešto staro.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)