Izvor: Facebook

Znaš kako, umre David Bowie, istinska legenda glazbe i ikona modernog svijeta, a ono po društvenim mrežama jecaji u valovima sveopćim, a ne samo među njegovim vjernim i probranim fanovima

Nego sve redom, od onih što kače Ojriće na čelo pod sisama Cecinim do likova što kalaše repetiraju na Thompsonove taktove. RIP Dejvide, kralju/legendo/Bože, napisat će prosječni virtualni trendi-konzument, po prvi put guglajući Bowiejeve pjesme po You Tubeu da bi proveo vascijeli dan u žalosti na statusima.

Znaš kako, umre David Bowie, istinska legenda glazbe i ikona modernog svijeta, a ono po društvenim mrežama jecaji u valovima sveopćim, a ne samo među njegovim vjernim i probranim fanovima

S druge strane, brutalno je silovan i verbalno maltretiran dječak u mojoj zemlji od strane svojih prijatelja iz škole, da bi se na kraju ubio skokom sa zgrade, i nitko ništa. Šutimo ko pizde, a ono kad progovorimo, obično je da se po komšiluku nakurčimo „kako se to nama nikad ne bi moglo dogoditi“, jer mi smo naravno „roditelji kakvih nema nigdje, sve hodajući psiholozi i unikatni bastioni obiteljske divote“, pljujući tako na ljude kojima se dogodila nesaglediva tragedija i koji su krenuli u svoju borbu sami. Sami, jer nas ne zanima. Sami, jer je ovo poligon za podobne, a ne država. Babovina stranački povlaštenih, a ne zemlja jednakih.

Mi smo pokunjeni bezmudaši koji se niti ne upitamo šta da je to naše dijete sutra? Ili već danas? Hoće li itko biti na našoj strani? Pomoći nam svojim nemirenjem i ustrajnosti za pravdu, da pravdu za svoje dijete istjeramo i pronađemo? Neće, vjerujte. Slušat će Davida Bowieja ili tko već umre tih dana. „RIP-at“ će na usranim anglizmima i proklinjati sudbu kletu.

Jer kad neki kabadahija pregazi dijete iz našeg sokaka, to je ništa. Tuđi problem. Kad očiglednom greškom umru tek rođene bebe u mostarskoj bolnici, to je ništa. Tuđi problem. Kad djecu maltretiraju djeca do samoubojstva, to je ništa. Tuđi problem.

Mi smo pokunjeni bezmudaši koji se niti ne upitamo šta da je to naše dijete sutra? Ili već danas? Hoće li itko biti na našoj strani? Pomoći nam svojim nemirenjem i ustrajnosti za pravdu, da pravdu za svoje dijete istjeramo i pronađemo? Neće, vjerujte

Jer nema ništa naše u zemlji u kojoj svatko gleda samo na sebe. Nema ništa naše tamo gdje se samo želi da je drugome gore. I nema ništa ljudsko u ljudima koji su odavno ljude u sebi izgubili.

U povijesti ćemo biti zabilježeni kao oni koje je jahala dvadesetogodišnja kriminalna, združena elita i šutjeli smo bespogovorno. Kao oni kojima su se događale sulude stvari od kojih bi i najzdraviji insan prosvirao, koji su trpjeli surovu neimaštinu i nezaposlenost, iseljavanja gora od ratnih, tragedije teže od najtežih, licemjerstvo i beznađe, i od svega smo okrenuli glavu i slegnuli ramenima. U povijesti ćemo ostati zabilježeni kao ništa.

E da, RIP Dejvid, care.