Izvor: Tačno.net; Autor: Dubravko Lovrenović

„Tužno je“, kaže se u jednoj američkoj TV emisiji posvećenoj kućnim ljubimcima, „kad neko izgubi životinju. Pomoći ćemo mu kako god možemo“.

Šta je u Sarajevu vrijednije: život dječaka ili psa lutalice? 

Životinje u Americi uživaju zakonsku zaštitu, ali se i ljudi solidariziraju međusobno kada, naprimjer, nesretnim slučajem, neko izgubi to voljeno stvorenje. Posjećuju tada porodicu koja je izgubila svog ljubimca, pružaju joj riječi utjehe i sućuti.

Danas, 3. I 2016, navršilo se 20 dana od kad nas je napustio naš sin Mahir, divan inteligentan dječak, čista duša. Isto toliko dana zvali su nas znani i neznani, slali bezbrojne SMS i e-mail poruke, telegrame sa izrazima saučešća, posjećivali i hrabrili nas. Čak i oni od kojih to ne bih očekivao, u tragediji su se solidarizirali sa mnom. Javio se i kolega koji od mene, da zanemarimo razloge, okreće glavu 20 godina. I on je, skamenjen, progovorio, izrazio saučešće. Čak smo i kafu popili, što pokazuje da smo, prije svega, ljudi i da solidarnost može ići iznad ideologije. Progovorili smo preko tragedije koja hoćeš-nećeš zbližava ljude, relativizira razloge njihovih nesporazuma i egoizama. Čovjeku je teško odoljeti potrebi da bude insan.

Od svih znanih i neznanih, nisu me pozvali neki od onih koji su mi bili među najbližim, a među njima i Gradonačelnik Sarajeva, nije stigao uputiti čak ni e-mail ili SMS poruku, ni na koji drugi način nije izrazio sućut. Ja njega, međutim, razumijem. Teško je biti gradonačelnik ovolikog grada. On je tada imao važnija posla – naprimjer višegodišnje goruće pitanje pasa-lutalica u Sarajevu, što i jest problem. Mahirov problem i nije bitan s njegove tačke gledišta, hladnog birokrate – jer je Mahir svoj i gradski problem riješio. S druge strane, i bez naših zajedničkih decenija i naših zajedničkih akcija, smatram da je to trebao i morao – ako ništa drugo onda po službenoj dužnosti. Mahir je bio stanovnik ovog grada, imao je 14. godina. Tragedija je u međuvremenu postala javna, puno toga se zna, čak i tabloidne „istine“ – dakle: morao se zainteresirati za slučaj, nazvati, izraziti saučešće, posjetiti moju suprugu i mene, tražiti odgovornost jer: jedan mladi život zauvijek se ugasio. I to u gradu na čijem se čelu nalazi. Taj dan, 14. XII 2015. u Sarajevu nije bilo drugih samoubistava, i dobro je da nije bilo, a to je s pragmatičke tačke gledišta i najvažnija stvar u svijetu politike.

Ovakve smrti solidariziraju i najudaljenije, a kamoli prijatelje, prave ili lažne. Sjetite se samo kako američki predsjednik Barack Obama ne propusti priliku da izrazi sućut, pa čak i ode na sprovode tragično preminule djece. Ali on je ipak, u usporedbi s Gradonačelnikom, samo Barack Obama.

U našem slučaju, gledao sam kako prekaljeni policajci, ljekari, inspektori, vještaci, tužioci, psihijatri, novinari, advokati, isljednici, tužioci – vrhunski profesionalci – otkrivaju svoje ljudsko lice. Jer drugačije u ovim okolnostima nije ni moguće, ako si čovjek.

Zašto gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić nije uputio izraze sućuti?  

Zašto se gradonačelnik Sarajeva, prof. dr. Ivo Komšić, inače sociolog i pedagog, što nimalo nije nevažno, nije solidarizirao s mojom porodicom i zašto nam nije uputio izraze sućuti? Ili je sve tako jasno jer se ipak radi „samo“ o maloljetniku? Gradonačelnik je moćan i previšeljetan – Zakon ga ne može natjerati da bude čovjek.

Ostatak teksta pročitajte OVDJE.