Prosto je – živi i pusti druge da žive. Ako vam zaista smeta što postoje sponzoruše ili imate nešto protiv njihovog ponašanja, onda vi nemate svoje probleme, valjda. U suprotnom vodili biste brigu o njima. Ako uopšte imate vremena da razmišljate o svim tim silnim sponzorušama i nalazite im moralno-fizičke mane, onda imate višak vremena, takođe.
Inače, možda vas zanima zašto sam postala sponzoruša. Bilo je prilično spontano. Imala sam sreće da moj prvi ozbiljni partner u životu bude dobrostojeći muškarac, desetak godina stariji od mene. Fino je izgledao, bio je pravi džentlmen, volio me je na neki svoj način, voljela sam i ja njega, pokazao mi je šta znači živjeti život na visokoj nozi, pružio mi je finansijsku sigurnost i komoditet, pomogao je čak i mojoj porodici. Tada sam imala samo 16 godina, i brzo sam shvatila kako stvari u takvim odnosima funkcionišu. Sve što je trebalo jeste da mu pružim podršku uvijek, da ga razumijem, da ne pametujem previše i da na neke stvari jednostavno “zažmirim”. Ta veza je potrajala do moje 18. godine, kada su se naši putevi razišli. Potom sam “lutala” neko vrijeme u ljubavnim odnosima, izlazila sam sa vršnjacima, išla u kino, na kolače, imala klasične tinejdžerske veze i vezice. Ali, još tada sam ukapirala da me ništa od toga neće usrećiti. Meni je nedostajao moj stari život i zrela ruka koja će mi život učiniti udobnim i ušuškanim.
Gledala sam svoje dvije starije sestre, obje su bile atraktivne i lijepe, baš kao i ja, ali nijedna nije to znala da “unovči”. Zato je najstarija bila u osrednjem braku u kome su se oboje satirali od posla ne bi li sebi obezbijedili solidan život i lagano je propadala i duhovno i fizički. Srednja sestra je konstantno mijenjala muškarce u potrazi za onim pravim, trošila se i davala u tim pokušajima ljubavi, a da ni parfem nije dobila. Ali je zato dobila mnogo suza, razočarenja, potrošenih živaca i iznevjerenih očekivanja.
Sabrala sam dva i dva – nisam željela da završim kao jedna od njih dvije. Ili kao bilo koja od mora mojih sugrađanki – da grcam pola života na poslu, da kukam, da maštam o dalekim predjelima i skupim stvarima, a da pritom sve to vrijeme dajem svoje tijelo nekim mangupima, džulovima ili navodno finim momcima, koji će me u jednom trenutku ostaviti, prevariti, ili se okrenuti za drugom suknjom.
Neka, hvala. Ja ću od svoje ljepote profitirati, riješila sam još tada. Ako ću već stupati u seksualne odnose sa muškarcima, neka to bude sa onima koji imaju šta da mi daju zauzvrat, zar ne? Ne, nisam tip sponzoruše koja ima želudac da bude sa nekim starim, olindranim, “gadnim” tipom, ali ima i pregršt onih koji izgledaju sasvim ok, a imaju dubok džep, vjerujte mi na riječ.
Sada imam 27 godina – bogata sam i imam bogatog dečka. Toliko sam se obogatila da čak više ni ne moram da budem sponzoruša. Ali hoću. Hoću, jer volim osjećaj koji imam dok dijelim život sa nekim uspješnim, ostvarenim, moćnim muškarcem. Nije tu samo novac u pitanju. Bogati muškarci znaju da učine da se osjećaš kao žena, prava žena. Kao neko ko se zaista rodio da bude mažen, pažen i zaštićen.
U svojim prošlim odnosima, uspjela sam da “izvučem” stan, kola i pokrenem dobar privatni biznis. Uspjela sam da pomognem svojim sestrama, majci i ocu. Uspjela sam da budem sretna i da imam novac, a da se ne satirem od posla. I sve to samo zato što sam dobro birala – nisu svi bogati muškarci raspoloženi da poklanjaju novac svojim partnerkama. Mukotrpan je “posao” izabrati one koji to žele, mukotrpan je “posao” zadržati ih, navesti da te zavole, taktizirati, biti dobra ljubavnica i fina djevojka istovremeno. Zato smatram da je biti sponzoruša zapravo jedna vrsta neprestanog rada i “hodanja po tankoj žici”. I zato hoću da kažem da sve što danas imam ja sam pošteno zaradila.
Svim svojim drugaricama uvijek kažem “Zašto da se bar ne “ogrebeš” o nešto?”. Meni se isplatilo, a vi i dalje “pljujte” sponzoruše. Živi bili!
(Dnevno.rs, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)