Blog Hasana Hadžića

Dvanaestog decembra 2011. umro je Fadil Banjanović Bracika, začetnik i lider čuda povratka, plemenitog i uzvišenog pokreta koji je bio poslednja šansa da BiH postane nešto ljudskije, pravednije i perspektivnije od ovog u šta su je, uz međunarodni blagoslov, uvalile tri nacionalne vrhuške – gospodari mržnji, podjela i bijeda “svojih” naroda, s jedne, i ličnih neprocjenjivih bogatstava, s druge strane.

Svoju rizičnu misiju Bracika je prerano platio glavom. Ovaj tekst, prvi put objavljen ubrzo nakon Bracikine smrti, skroman je doprinos sjećanju na najznačajniju ličnost poratne BiH.

„OSTAJTE NA PANJU“ April devedeset druge. Zvornik okupiran, u logorima u Karakaju i Čelopeku pokolji, branitelji pružaju mitski otpor na Kula Gradu… Predsjednik opštine, potpredsjednik opštinske vlade, šef policije…, sve kadrovi pobjedničke SDA, zajedno sa njenim zvorničkim predsjednikom, pakleno se utrkuju na Zapad.

A tri hiljade Kozlučana i još oko sedam hiljada izbjeglih iz grada i cijele opštine Zvornik sjatilo se u Kozluk, okružen tenkovima JNA. Mole se Bogu, a zadnju nadu polažu u Fadila Banjanovića Braciku, popularnog „gradonačelnika“ Mjesne zajednice Kozluk, do rata najaktivnije u BiH, da će ostati u životu. Posjećuje ih vladika Vasilije Kačavenda i sa bine recituje Šantića: „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba…“. „Aplaudirajte mu gromoglasno, ali ništa mu ne vjerujte“, diskretno je provukao kroz masu Bracika, jer je znao da je isti taj u Karakaju već osveštavao logore i zločinačke jedinice koje su pobile stotine ljudi.

NEPOKOŠENA LIVADA: Tek što sam porodicu iz Sapne, kroz šume, doveo u Tuzlu, kažu mi da je Bracika ostavio broj na koji ga hitno trebam nazvati: „Kod nas je trava prispjela za kosidbu, hoćete li doći na mobu?“, kao šifrirano razabira može li se nadati kakvoj oslobodilačkoj akciji s ove strane. Kakva crna akcija kad je vlast pobjegla, kad je Kozluku najbliža slobodna teritorija Sapne odsječena od Tuzle, a Tuzla od Sarajeva pogotovo.

 „Ne možemo! I ovdje je sve preraslo!“ Evakuacija preko Drine bila je jedina šansa. I uistinu, preko nekoliko dobrih ljudi iz Lešnice, koja se ranije pobratimila s Kozlukom, Bracika je na sebi svojstven način uspio alarmirati međunarodni crveni krst, zapadne diplomatske ispostave i strane novinare u Beogradu te, uz nekoliko kamenovanja voza u kojem su bili napakovani, na putu od Loznice do Novog Sada, izvući hiljade ljudi u Mađarsku.   

OPASNI GENERAL: Početak jula devedeset druge, bivša ruska kasarna pored mađarskog grada Nadjatada. Preko Zagreba dolazim da vidim rodbinu i komšije. U kasarni rad, red i disciplina.

„Ovaj vam je žešći od ruskih oficira“, opisuje Bracikin izbjeglički režim jedan mađarski kolega.

„Ne mogu da zadržim ljude, stotine dobrovoljaca hoće da idu u Bosnu, a i ja ću za njima. Nisam za ratnika, ali rasporedite me negdje“, raportira Bracika.

Ubrzo većina „Bracikinih“ izbjeglica iz Mađarske prelazi na područje Beča. Par stotina njih se uspijevaju prebaciti u Hrvatsku, pa u Bosnu,  a veću grupu koja je čekala autobuse rastjeruje austrijska policija nakon dojave koja je stigla upravo iz kozlučkih krugova. „Mangupi iz sopstvenih redova dođoše nam glave!“, prokomentarisao je Bracika izdaju omiljenom Lenjinovom i svojom izrekom.  

Ujutro je na svim naslovnicama bečkih novina udarna vijest glasila: Uhapšen bosanski general! Ispod je bila buckasta i dobroćudna Bracikina faca koja je mogla asocirati na sve, ali ne i na silnog generala.  

RASPLAKANI BEČ: Optužba nije bila nimalo bezazlena: Mobilisanje izbjeglica za učešće u ratu; teška povreda neutralnosti države Austrije! Nakon nekoliko mjeseci rasvjetljavanja ovog slučaja i tamnovanja u samici, Bracika je na sudu završnim obraćanjem rasplakao i porotu i međunarodni diplomatski kor i novinare u Beču. Austrijski advokati su ga tjerali da pokrene kontraproces i naplati debelu odštetu, ali je Bracika istog dana krenuo i već sutradan, u cik zore, pokucao na vrata moga izbjegličkog utočišta u Tuzli.

Tražio je da odmah idemo u Sapnu kod kozlučkog komandanta Terze, moleći me da urgiram za ratni raspored u što dubljoj pozadini: „Gdje ćete me ovako debelog u akcije. Ako me pogode, izginuće vam pola tuceta ljudi dok me iznesu.“

RUŽE SPASA: Nekom rat, nekom brat!, važilo je za sve vojne, pa i ovu poslednju. Po svojoj obijesti, logističari 2. korpusa možda nisu bili najozloglašeniji u Armiji BiH, ali najmaštovitiji svakako jesu. Baš kao i Bracikina dovijanja kako bi nahranio i naoružao dvije zvorničke brigade, stacionirane u pasivnoj i siromašnoj Sapni.

Elem, bila je zima devedeset treće/četvrte i odsudni dani poznate neprijateljske operacije „Seminar“. Komandant 206. viteške brigade Šemso Muminović je poručio Braciki da do ponoći dostavi dvije tone nafte za tenkove, pa makar otvorio nove bušotine i definitivno zakopao Tuzlu. Uzalud je Bracika tokom dana salijetao komandu korpusa nudeći brendiranu rakiju iz Teočaka i rasne kokoši sa Međaša, pa i „šuška“ nije palila…

I kad je postalo skoro izvjesno da će “Seminar” srušiti poslednje bedeme u Podrinju – Sapnu i Teočak, u gluho doba noći Bracika je šokirao mrtav-pijan logistički štab Drugog korpusa Armije BiH u krčmi na Krojčici, pojavivši se sa knap potrebnim brojem svježih ruža (kakve Tuzla već dvije godine nije vidjela) za pratilje štaba. Pogodba je pala na ulazu u kafanu: oficiri su s ružama ponosno pohrlili damama, a Bracika još ponosnije s ovjerenim nalogom u magacin s buradima nafte.

Kompletan tekst, kao i do sada neobjavljene fotografije iz izložbene postavke Zijada Nuhanovića, možete pogledati OVDJE.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)